Knjiga Josipa Luzera

”Onput kad smo se igrali”: Libar za seh oneh kemin za igrat se ne rabe igraljki

Slavica Mrkić Modrić

Prof. Luzer uz knjizi donosi 36 igara iz vremena vlastitog djetinjstva, ali i ne samo njegovog. Knjiga je to »razigranih sjećanja«, ujedno i priručnik za sve one koji se žele prisjetiti kako su se nekad igrali, ali i one koji žele naučiti kako se igrati bez igračaka i svih čuda tehnike



BAKAR » Ako je suditi po broju onih koji su se sinoć u Gradskoj knjižnici Bakar cijeli jedan školski sat igrali s profesorom Josipom Luzerom i njegovim gostima, onda je bakarski kraj uistinu razigran kraj. Povod igri bila je promocija knjige o igri ili slikovnice »Onput kad smo se igrali« u kojoj prof. Luzer donosi 36 igara iz vremena vlastitog djetinjstva. Ali i ne samo njegovog jer, kaže prof. Luzer, njegova je knjiga knjiga za tri generacije.


   – Libar je namenjen dece, njihovemi materami i ocimi, a posebno nonićimi i nonami. Ovemi prvemi da doznaju kako su njin se nonići maštovito divertili. Ovemi drugemi da za dobro svoje dečice promisle je lipje i zdraveje igrat se va prirode i pazit od rana na svoje telo leh sedet spred ekrana, al’ prčkat z prstićimi po mobitelu. Ovemi trećemi da se domisle na najlipji del njihovoga življenja, kad in je škola bila jedini pravi oblig, a najveća briga kako će se taj dan igrat – kazao je autor, a onda dodao i kako ova knjiga već dugo »stanuje« u njegovoj glavi, ali je čekala da glava ponovo nađe vremena za igru.   

Drugo djetinjstvo


Citirajući Alessandra Baricca pojasnio je kazavši – ako ti je zrelo doba dalo sve što želiš, onda starost treba biti drugo djetinjstvo u kojem se igraš, a nema nikog tko bi ti rekao da prekineš.    Zahvalivši Izdavačkoj kući Adamić i njezinom direktoru, a ujedno i uredniku knjige Draganu Ogurliću koji je prepoznao ideju, Željku Maletiću, koji potpisuje dizajn knjige, te je autor 1.800 fotografija od kojih ih je 36 objavljeno u knjizi, prof. Luzer je posebnu zahvalu izrekao moderatoru sinoćnjeg predstavljanja, profesoru Nikoli Petkoviću koji je »popravil se ča san ja zatafljal, a toga j’ bilo fanj«.


Knjiga profesora Josipa Luzera podijeljena je u tri cjeline. U prvoj »kako su se igrali muški« pojašnjeno je 17 igara. U drugoj nazvanoj »kako su se igrale ženske« nalazi se opis devet igara, a posljednja cjelina, ona imena »Skupa je najlipje« donosi njih 10. Primjerice muški su se igrali na »tati i žandarmi«, špekulji, šestice, stolni nogomet…, ženske na špag, lastik, školu…, a skupa na skrivalca, lovenca, gluhi telefon, »ki lipje ustane« i tako moremo do »Zdravo Marije«.





   Taj isti »popravljač«, druženju u bakarskoj knjižnici dao je posebnu draž pristupivši igri s filozofskog stanovišta, pa se zaigrao i u igru uključio Platona, Sokrata, Heraklita, Finka i Descartesa, završio s Kramarićem i nogometom, te postavio ključno pitanje večeri:


   – Kamo se j’ pred igrun broji skrila igra jedno j’ od puno pitanj na keh nećemo večeras uvdeka odgovorit, ali kako mislin da ni niš loše va ten da stavimo glavi skupa i mislimo, ni zgorega, misleć o tomu kako smo se nekad igrali, zamislet se nad ten kamo j’, zajedno z našemi letimi, nestala igra kakovu su poznali ovi litratani mulci i mulice va ven libru od igar.    Dragan Ogurlić, mišljenja je kako je upravo ova knjiga »razigranih sjećanja« ujedno i priručnik za sve one koji se žele prisjetiti kako su se nekad igrali, ali i one koji žele naučiti kako se igrati bez igračaka i svih čuda tehnike. Prisjećajući se travnja kad je u »Adamić« pristigla prva ideja o ovoj knjizi Ogurlić je rekao:

  


Zanimanje djece


– Dočim je prof. Luzer iznio svoju zamisao, shvatio sam da je izdavanje ove knjige civilizacijska zadaća, dužnost i obaveza. No, onda se nametnulo pitanje kako knjigu ilustrirati, i došlo do ideje da u suradnji s bakarskom osnovnom školom dobijemo prave protagoniste, prave igrače. Igre smo uzduž i poprijeko Bakra snimali nešto više od tjedan dana, a koliko je zanimanje među djecom izazvala naša igra najbolje ilustrira podatak da ih je na snimanju prve igre bilo deset, a posljednje 36., više od trideset. Koristim priliku da se zahvalim Gradu Bakru i Primorsko-goranskoj županiji koji su financijski pomogli izlaženje ovog vrijednog djela, djeci i njihovim roditeljima koji su nam pomogli da knjiga bude adekvatno ilustrirana, svima onima koji su radili na knjizi, posebno Nikoli Petkoviću i Željku Maletiću, a najveća hvala profesoru Josipu Luzeru koji je napisao ovo sentimentalno putovanje kroz doba naše mladosti.


   Sinoćnju »igraonicu« otvorila je i zatvorila ravnateljica Gradske knjižnice Bakar Dolores Paro Mikeli, a nazočne koji su osim u knjizi Josipa Luzera mogli uživati i u izložbi fotografija Marine Tijan Hajdinić » Naš kamik«, pozdravio je i bakarski gradonačelnik Tomislav Klarić, nasmijavši ih s par zgoda iz svog djetinjstva. Sve u svemu, bila je to večer u kojoj su uživali svi oni kemin za igrat se ne rabe igraljki.