Majstor Marko Jurković jučer je zadnji put zaključao vrata brusionice i radnje za popravak kišobrana. Druga su vremena, kupuju se kišobrani za jednokratnu upotrebu, škare se ne bruse, već kupuju nove...
RIJEKA Na početku Ciottine ulice na broju 5b od jučer više »ne stanuje« Marko Jurković, obrtnik koji je punih 48 godina brusio i popravljao kišobrane. Strpljivo je čekao gradske oce kako bi obavio primopredaju prostora kojeg je Jurković održavao i radio u njemu gotovo pet desetljeća. Davnog 1. svibnja 1966. godine dao je za taj prostor kaparu, a u listopadu iste godine dobio ključeve od Nede Andrić, tadašnje gradonačelnice Rijeke i započeo s radom. I to uspješno, veli nam, još uvijek ne vjerujem da sam zaključao vrata, odjavio struju i telefon. Od danas više nemam obrt. Strojevi su, dakako, njegovo vlasništvo, preselio ih je u obiteljsku kuću i uspije li u naumu, postoji mogućnost da otvori kućnu radinost. Tek toliko da ne izađe iz štosa, ali i zbog onih koji bi nabrusili nož ili škare.
Tako se još jedna od gradskih ikona ugasila, došla su neka druga vremena, kupuju se kišobrani za jednokratnu upotrebu, škare se ne bruse, već kupuju nove, a i britvice su odavno ustupile mjesto žiletima i drugim još modernijim alatkama, ali nije uvijek bilo tako…
Cijeli sam život radio dvokratno, nekad od šest do jedan i poslijepodne od četiri do osam sati, svaku subotu do jedan sat. U cijelom svom radnom vijeku na bolovanju sam proveo tri puta po petnaest dana, prisjeća se majstor Marko Jurković.
– Nekad se ta ulica zvala Đure Đakovića, danas je Ciottina, ali mušterije su uvijek bile iste. Nekada je posao cvjetao, ne znam im broja, dolazili su ljudi iz Istre, Gorskog kotara, s otoka Raba, Cresa, Krka, Paga, iz Slavonije, brusile su se škare za šišanje ovaca, posla s kišobranima nikada nije nedostajalo, kao ni posla s oštrenjem britvica za brijanje. Bilo je posla i s brušenjem medicinskih instrumenata, noževa i skalpela, zamišljeno nam pripovjeda 73-godišnji majstor, još uvijek vedrog i čilog izgleda. Svejedno sam tužan, mislio sam da ću biti jači, ali još nisam osvijestio činjenicu da je gotovo, da više nemam radionicu i da sutra neću otključati vrata u šest ili sedam sati, kaže Marko Jurković.
Malo je onih koji nisu barem jednom pokucali na vrata brusionice Marka Jurkovića i zatražili popravak kišobrana ili brušenje škara. Riječke krojačice i šilice gotovo pedeset godina nosile su škare kod majstora Marka, baš kao što su nekad mesari iz Mesokombinata ili tvornice RIO preko vikenda ostavljali noževe i satare, škare različitih veličina i brojeva na brušenje. Ni riječki frizerski ceh nije mogao bez majstora Marka, škare za šišanje u svakom su frizerskom salonu morale biti oštre. Marko Jurković oprostio se od svojih prvih susjeda okupivši ih uz zalogaj i čašicu pića potkraj prošlog tjedna. Nikome nije lako, ni njegovom prvom susjedu uraru Leu Spinčiću, ni staklarima Alfredu Damišu i Valteru Durbešiću, frizerki Marini Drelih preko puta, ali ni djelatnicama kemijske čistionice Zambelli Danijeli Rončević i Lindi Dumančić. Ni prvom susjedu s Ciottine 10, Sakibu Rožajcu nije svejedno, veli nam da se poznaju četrdesetak godina te da boljeg čovjeka, majstora, a ni susjeda nije imao. I stoga, što poželjeti majstoru Marku Jurkoviću nego dug i sretan život umirovljenika. Uz suprugu Veru, nema sumnje, najviše mu se vesele unuka Lara i unuk Borna.
