U radnji Muzafera Ibišija

KULTNI BUREK S PLACE Doći na riječku tržnicu, a ne posjetiti Ibišija – nemoguće

Slavica Kleva

Foto: Vedran Karuza

Foto: Vedran Karuza

Muzafer Ibiši druga je generacija obitelji burekdžija koji su na riječkoj tržnici od 1972. godine i gotovo cijelo to vrijeme burek, savijače i štrudle iz radionice na Školjiću na tržnicu dostavljaju u »manjerki« na preinačenom stražnjem dijelu bicikla



RIJEKA Probao sam jednom, pa drugi put da se uvjerim da je doista dobar i da prvi put nije bilo slučajno, a treći put me »kupio« – kazao nam je jedan od kupaca kojeg smo zatekli ispred burekdžijske radnje na glavnoj riječkoj tržnici koju drži Muzafer Ibiš.


– To je postao svojevrsni uvjetovan refleks, odlazak na tržnicu podrazumijeva i burek, đir po placi s burekom u ruci, a priznajem, navukao sam i djecu pa nam je to postao nekakav obred – kazao nam je sugovornik koji je »maznuo« burek i ostavio nas da razgovaramo s Muzaferom Ibišijem, drugom generacijom burekdžija koji su na tržnici od davne 1972. godine, nesumnjivo, jedni od najstarijih zakupaca zatvorenog štanda na glavnoj tržnici, više od četrdeset godina.


– Moj otac Ibiši i njegov brat Uzeir krenuli su s burekdžijskim obrtom davnih sedamdesetih godina. Najprije su imali mjesto gdje se sad prodaju forneti, od drugog paviljona lijevo. Pa onda su imali štand na početku cvjećarske ulice, a sad smo zadnjih desetak godina na kraju te iste ulice, naslonjeni na prvi paviljon – priča nam Muzafer koji radi svaki dan, od nedjelje do nedjelje, prodajući ne samo burek, nego i savijače od mesa, sira, krumpirušu, savijaču od špinata, ali i štrudlu od jabuka koju on sam priprema.


Buđenje u 4




– Supruga Vjolca i ja naslijedili smo biznis od mog oca i nastavili onako kako su to otac i njegov brat radili. Imam dvoje djece, jedan je gimnazijalac, kći je u osnovnoj školi, supruga pomaže na sve strane – smije se Muzafer istodobno poslužujući mušteriju i razgovarajući s nama. A mušterija ima, od prodavača na tržnici koji barem jedanput tjedno za marendu odaberu burek, pa do stalnih i povremenih kupaca na tržnici. Pitamo ga kako izgleda jedan radni dan, a Muzafer odgovara da je buđenje oko četiri sata svaki dan, odlazi do Školjića oko pola pet gdje imaju prostorije za razvijanje tijesta i pripremu nadjeva, sira, mesa, krumpira, jabuke za štrudlu. Pitamo ga je li se smanjio posao s pojavom konkurencije, drugih trgovačkih lanaca koji prodaju slične proizvode, no, on odmahuje glavom, kaže nam da nije. Ima, dodaje, posla za svakog.


Foto: V. KARUZA


Foto: V. KARUZA



– Oko pola pet provjerim kako ide posao, nerijetko uskačem i pomažem, a oko pola šest dolazim na tržnicu, otvaram radnju u šest sati i već imam prvu turu za one koji opskrbljuju tržnicu. Prva pošiljka bureka i savijača nije velika, ali uvijek imam za one najgladnije – smije se naš sugovornik. Od sedam sati kreće »ozbiljna« prva raznovrsna pošiljka i tada kupci već računaju na topao i svjež burek, savijače s mesom, krumpirušu, sa špinatom.


Zaštitni znak


– Pazim da nam kvaliteta bureka bude uvijek ista, da namirnice budu svježe, zapravo, navikli smo kupce na naš jedinstveni okus i pripremu bureka i savijača. Radim do 14 sati svaki dan. Krajem kolovoza i početkom rujna bili smo zatvoreni zbog godišnjeg odmora. Moram priznati, redoviti kupci jedva su dočekali da se vratimo s godišnjeg i da sve krene ispočetka. Nisam mijenjao cijenu bureka sigurno šest, sedam godina, deset kuna košta, savijaču također dugo prodajemo za 12 kuna – odgovara.


Ono što je unikatno i ono što je nedvojbeno zaštitni znak burekdžijske radnje Muzafera Ibišija zasigurno je bicikl. Ne unazad nekoliko godina, već gotovo svih četrdestak godina burek se dostavlja biciklom na tržnicu. Nerijetko se može vidjeti biciklista kako iz smjera Školjića kroz dan, po suncu i po kiši vozi »manjerke« na preinačenom stražnjem dijelu bicikla, ne samo zbog sigurnog nego i »toplog« prijevoza. Muzafer nam objašnjava, u jednom »cugu« najmanje pet do šest aluminijskih protvana u kojima se burek pekao, dolazi u posebnom spremniku pa ih ispod pulta drži na toplom i grijanom mjestu.


– Pitate me koliko smo bicikala do sad promijenili? Pa svakih pet godina mijenjamo za bolje, novije. Nekoliko puta smo kupili kineske, ali se nisu pokazali dobrima. Naše »ponice« otprije više desetaka godina bile su najbolje i najkvalitenije – objašnjava nam Muzafer. Bicikl je najpogodniji zbog parkiranja, brzine dostave od Školjića do tržnice, zimi je malo teže, ali tako izbjegavamo gužve u prometu. Znate, kupci ne vole čekati, vole topao i svjež burek što nastojimo održavati – zaključuje naš sugovornik.