Ipak se može

Izgleda da razdjelnici nisu potpuno besmisleni: Stanari primijenili “slovenski model” i – uštedjeli

Marinko Glavan

:Ante Dolušić, Foto: S. DRECHSLER

:Ante Dolušić, Foto: S. DRECHSLER

Ante Dološić, predstavnik stanara nebodera u Dubrovačkoj 1, pojašnjava da je primjena slovenskog modela raspodjele troškova centralnog grijanja rezultirala time da se za stan od 60 kvadrata prosječno izdvaja oko 300 kuna i navodi činjenicu da više nema nerealno visokih računa



Da raspodjela troškova centralnog grijanja ugradnjom razdjelnika ipak može biti provedena prema stvarnoj potrošnji i precizno definirana, pokazuje primjer dviju riječkih zgrada, u Dubrovačkoj 1 i Tizianovoj 35. Njihovi su stanari, naime, odlučili ugraditi razdjelnike, ali i primijeniti model raspodjele blizak slovenskom.


U takvom su obračunu ključni faktori definiranje minimalne i maksimalne potrošnje, korekcija za položaj stana u zgradi, te određivanje količine toplinske energije koja se odaje putem vertikalnih cijevi, čime se preostali nemjereni dio toplinske energije svodi na minimalnih 15 posto, koliko se onda raspoređuje na sve suvlasnike, ovisno o vlasničkom udjelu, odnosno površini stana.


– Na ugradnju razdjelnika odlučili smo se pročitavši u Novom listu razgovor s inženjerom Žarkom Zovkom koji je precizno objasnio kako bi trebala izgledati raspodjela troškova i što sve prilikom izračuna treba uzeti u obzir. Razdjelnike smo ugradili prije ovogodišnje sezone grijanja, ali smo u suradnji s tvrtkom gospodina Zovka točno definirali sve parametre potrošnje, odnosno primijenili stručno definirani model raspodjele troškova, kakav do sad nije primjenjivan u Rijeci, kaže Ante Dološić, predstavnik stanara nebodera u Dubrovačkoj 1, s više od stotinu stanova.






– Posao ugradnje samih razdjelnika, te njihovog očitavanja i održavanja, povjerili smo jednoj tvrtki, i to lokalnoj, čime smo osigurali da ako dođe do nepravilnog očitavanja ili bilo kakvog kvara na sustavu, imamo promptnu reakciju servisa. Pored toga uložili smo novac u nabavku frekventne pumpe, koja se prilagođava trenutnom opterećenju sustava, i izbjegli ugradnju skupih balansnih ventila, kaže Dološić.



Svi su plaćali isto


– Rezultat je sada taj da je za stan od 60 metara kvadratnih u našoj zgradi najniži trošak za potrošenu toplinsku energiju u prosincu iznosio 150 kuna, dok je najviši bio 600 kuna. Prosječni trošak pri tom je iznosio nešto manje od 300 kuna. Ono najvažnije je da nitko od stanara nije imao prigovora ni žalbi na ovaj model raspodjele, dodaje Dološić.


Dološić kaže kako su se stanari u jeku medijskih napisa o neučinkovitosti razdjelnika ipak odlučili na njihovu ugradnju, upravo zbog modela obračuna, kojim je osigurano da nema pojave nelogično visokih računa, već ih maksimalno približava stvarno potrošenoj količini toplinske energije u svakom stanu.


– S ovim modelom raspodjele troškova nema pojave ekstremnih računa, a svatko tko želi štedjeti to i može, bez da se smrzava u stanu. Mi smo u neboderu imali masovno blindiranje radijatora, a neki su u stanovima imali i dvostruko više radijatora od ostalih. Svi su plaćali isto, osim onih koji su isključili radijatore, pa godinama nisu plaćali ništa, iako su se djelomično grijali putem vertikala, što isto nije fer prema ostalim suvlasnicima. Sada je sve to uređeno i točno se zna tko što plaća. Ljudi su naučili i neka osnovna pravila korištenja grijanja, poput onog da kad idu na posao, smanje grijanje, a pojačaju ga kad dođu kući, pri čemu se može znatno uštedjeti, što mogu potvrditi i vlastitim primjerom, jer mi je ovogodišnji račun za prosinac gotovo upola niži od lanjskog, kaže Dološić.


Žarko Zovko i Marko Čavrak, Foto: M. GRACIN


Žarko Zovko i Marko Čavrak, Foto: M. GRACIN



Korekcijski faktori


Žarko Zovko i dr. Marko Čavrak, autori su modela raspodjele primijenjenog u Dubrovačkoj 1 i Tizianovoj 35, i zagovaratelji modela sličnog onom na slovenskom tržištu, gdje tvrtka Teh-Projekt Oprema d.o.o. već niz godina obavlja posao raspodjele troškova grijanja za više od dvadeset tisuća korisnika, ističu kako razdjelnici itekako imaju smisla, ali samo uz uvjet da se pri raspodjeli poštuju pravila struke, uz svođenje nemjerenog dijela na minimum.


– Osnova pravedne raspodjele je određivanje minimalne i maksimalne potrošnje. Minimalnu potrošnju čini onaj dio potrošene toplinske energije koju negrijani stan dobiva putem akumulacije topline u zgradi. Maksimalna potrošnja, s druge strane, ne može biti veća od onoga što bi određeni stan plaćao da uopće nema razdjelnike. Sve više od toga bi se kosilo ne samo sa strukom, nego i sa Ustavom Republike Hrvatske, jer bi se time ugrozilo načelo jednakosti svih građana. Pored toga, u Dubrovačkoj i Tizianovoj uveli smo i korekcijske faktore za položaj stana u zgradi, jer nije isto ako je stan na sjeveru i ima dva vanjska zida, ili je na jugu i ima jedan vanjski zid, dok je s ostalih strana okružen drugim stanovima, ističe Zovko.



Zadovoljni raspodjelom troškova i mogućnošću uštede su i stanari. Tako Glišo Grmuša, koji već više od četrdeset godina živi u neboderu u Dubrovačkoj, ističe kako sada ima niže račune za grijanje.


– Često izbivam iz stana. Budem po cijeli dan kod kćeri, i tada zatvorim radijatore, što se u konačnici i osjeti na iznosu računa. Prije smo svi otvarali prozore, a radijatori su uvijek radili na maksimumu, jer smo uvijek plaćali isto. Sada ljudi pripaze da kad odlaze na posao ili van, smanje grijanje. A to se vidi i po potrošnji iz toplane i na pojedinačnim računima, kaže Grmuša.



Jednostavan postupak


Ono što posebno naglašava u modelu primijenjenom u dvije riječke zgrade je određivanje količine toplinske energije koja se predaje putem vertikalnih cijevi u svakom stanu. Interna stručna analiza pokazala je da, konkretno u Dubrovačkoj 1, gdje je utvrđeno 25 posto isključenih stanova, u ukupnoj količini toplinske energije potrošene u zgradi, mjereni dio putem razdjelnika iznosi 55 posto, nemjereni dio preko vertikala iznosi 30 posto, dok na nemjereni dio preko horizontalnog razvoda i gubitaka u podstanici otpada preostalih 15 posto.


– Pojednostavljeno, 55 posto ukupne energije predaje se putem radijatora, 30 putem vertikalnih cijevi, a 15 posto su svi ostali dijelovi sustava centralnog grijanja zgrade. Ono što smo učinili jest to da smo izračunali, za svaki stan, koliki je udio u toplini koja se odaje putem vertikalnih cijevi. To je jednostavni postupak. Zna se kolika je duljina cijevi u stanu, koliki je njihov promjer, pri čemu je on na nižim katovima veći, a na višim manji, te se relativno lako izračuna koliko topline odaje ta cijev. Time smo i vertikalne cijevi uveli u mjereni dio potrošnje, uz mjerenja na radijatorima putem razdjelnika. Znači, s ovakvim modelom čak 85 od ukupno potrošene toplinske energije možemo s dovoljnom točnošću odrediti za svaki stan, dok je nemjereni dio preostalih svega 15 posto. Takav pristup omogućava preciznu i u konačnici pravednu raspodjelu troškova, ističu Zovko i Čavrak.


Oni napominju kako je pri primjeni ovog modela također od iznimne važnosti redovna kontrola potrošnje svakog stana, u odnosu na prethodna obračunska razdoblja.


– Kontrola mjernog sustava razdjelnika mora biti sastavni dio svake raspodjele, da bi se osigurala raspodjela utemeljena na ispravnim očitanjima, te istovremeno omogućilo brzo otklanjanje eventualnih kvarova u mjernom sustavu razdjelnika, zaključuje Čavrak.