Povijest riječkog dvoglavog orla počinje u 17. stoljeću, kada na zahtjev Riječana car Leopold I. izdaje povelju 6. lipnja 1659. kojom gradu Rijeci odobrava grb. Prema toj povelji grb je opisan na sljedeći način: iznad damask-plava podloga obrubljena zlatnom bojom, štit s karmin-crvenom podlogom u sredini kojeg se nalazi dvoglavi orao koji desnom kandžom stoji na stijeni, a lijevom drži vrč iz kojeg teče voda. Iznad orla nalazi se kruna, a ispod njega natpis Indeficienter. Prva skulptura orla na vrhu Gradskog tornja postavljena je vjerojatno 1754. godine, a njen autor bio je riječki kotlar Lodovico Ruppani. Taj limeni, jednoglavi orao skinut je 1890. godine odlukom Gradskog vijeća, te predan kao uspomena u gradski muzej. Njegova daljnja sudbina je nepoznata, međutim vjerojatno je pretaljen za ratne potrebe što je bio čest slučaj s mnogim metalnim predmetima. Koliko su Riječani voljeli svoj grb dokazuju i mnogi prosvjedi nakon 1890. godine kada je dvoglavi orao zbog rekonstrukcije maknut s vrha Gradskog tornja o čemu svjedoče čak i riječke narodne pjesme kao npr. popularna »Indeficienter«. Godine 1906. pojavio se politički spor između ugarskih i riječkih vlasti o tome čija bi se zastava trebala vijoriti na gradskoj uri, mađarska ili riječka. Problem je riješen inicijativom za povratak gradskog orla na kupolu sata koju je dao Odbor riječkih žena koje su ujedno i skupile novac za pothvat. Drveni model izradio je kipar Vittorio De Marco o kojem se zna vrlo malo, a lijevan je u leguri metala od aluminija i cinka u Ljevaonici Mattea Skulla. Skulptura je bila visoka 220 centimetara s rasponom krila od 300 centimetara, te je s postoljem težila 2.000 kilograma. Svečanost inauguracije novog dvoglavog orla na Gradskom tornju održana je na dan sv. Vida 15. lipnja 1906. godine. Priča se da je gotovo cijeli grad prisustvovao tom činu, a slavlje i pjesma čula se do duboko u noć. Orao je u prvotnom obliku preživio sve do 1919. godine i dolaska D’Anunzia u grad. Naime, tada mu je jedan D’Anunzijev ardit odrubio jednu glavu budući su talijanski fašisti tumačili kako je dvoglavi orao austrijski, a jednoglavi rimski te je skulptura ostala na vrhu gradske kupole u tom obliku sve do 1949. godine kada su ga tadašnje komunističke vlasti označile kao buržoaski i nenarodni simbol, te ga dale skinuti i razbiti na komade, 20. siječnja 1949. godine. U tome nisu u potpunosti uspjeli, budući da su Riječani koji su tada bili među radnicima brodogradilišta »3. maj« kojima je naređeno skidanje orla, uspjeli sakriti nekoliko komada brončane statue, te ih sačuvati u gradu na nekoliko lokacija. Udruga Slobodna Država Rijeka ovu je inicijativu obnovila 2006. godine na stogodišnjicu postavljanja orla na gradsku uru, a inicijativu je kasnije konkretizirala Lista za Rijeku. Od inicijative do realizacije trebalo je proteći 11 godina i orao će na gradsku uru sletjeti u travnju ove godine.

– Gradska trobojnica i riječki orao priča je o riječkom identitetu i jedinstvenom povijesnom iskustvu grada koji je u kratko vrijeme promijenio niz država i društvenih uređenja. Radi se o dva simbola koji su desetljećima bili tabuizirani ili zabranjivani iz ideoloških ili nacionalističkih razloga. Režimi koji su vladali Rijekom prepoznavali su ih kao opasnost vlastitom autoritetu i nastojali ocrniti često i iracionalnim argumentima. Talijanski nacionalisti su riječke simbole mrzili i uništavali pod izlikom da se radi o simbolima austrijskog imperija, jugoslavenski ih prepoznavali kao ostatak talijanskog iredentizma, a hrvatski i mađarski proglašavali autonomaškim simbolima. Riječki orao je tako kroz povijest imao jedinstveno svojstvo iritiranja svakog nacionalizma koji bi se pojavio na prostorima našega grada. Što su valovi nacionalizama bili jači, rasli su i otpori prema povratku ili korištenju gradskih simbola, ali i naš inat da se povijesna nepravda ispravi i stvari vrate na pravo mjesto – pojašnjava Švorinić.

On je dodao da je u novije doba stvar aktualizirana buđenjem riječkog identiteta krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, te da je za ispravljanje ove dvije povijesne nepravde trebalo gotovo tri desetljeća uz mnogobrojne otpore.

Deset godina lobiranja

– U posljednjih deset godina na oba projekta intenzivno radimo i lobiramo u Listi za Rijeku. Trebalo je puno strpljenja i upornosti da se priča dovede do kraja. U međuvremenu je i sazrela svijest o riječkom identitetu i prihvaćanju tzv. prešućenog dijela gradske povijesti. U prilog tome govori i činjenica da su obje inicijative na Gradskom vijeću prošle praktično jednoglasno, te da nitko ozbiljan u gradu više nema ništa protiv toga da se riječki simbol vrati na gradsku uru, a grad Rijeka dobije pravo korištenja vlastite zastave. Posebno je zanimljiva priča o riječkom orlu koji će, uvjeren sam, nakon povratka na gradsku uru, postati jedna od gradskih turističkih atrakcija. Rijetki su spomenici bili žrtve dvaju totalitarizama, a upravo je riječki orao povijesno postao žrtva i fašističkog i komunističkog režima – naglasio je Švorinić.

Što se tiče povijesne riječke zastave, prvi pokušaj povratka u službenu uporabu dogodio se 1998. godine, ali ga je zaustavilo Ministarstvo uprave nakon negativnog mišljenja Povjerenstva za odobravanja grbova i zastava s obrazloženjem da slične boje koristi i, tada sporna, Udruga slobodne riječke općine u izbjeglištvu.

– Međutim, pokazalo se da spomenuta udruga uopće nema zastavu, a za žig organizacije koristi jednoglavog orla kakav se koristio u gradskom grbu u razdoblju od 1926. do 1945. godine. Iz današnje perspektive više se ni u kojem slučaju ne može govoriti o iredentističkoj organizaciji, budući da sporna udruga priznaje legitimne institucije Republike Hrvatske i Grada Rijeke. Na tom principu je s Gradom Rijekom u posljednja dva desetljeća uspostavila suradnju na projektima iz kulture i povijesnih istraživanja, s čime se ta organizacija danas u osnovi i bavi. Konačno, Udruga slobodne riječke općine u izbjeglištvu je udruga građana, a Grad Rijeka je međunarodno priznata jedinica lokalne samouprave s neupitnim pravnim legitimitetom, tako da eventualna činjenica kako neka udruga građana sporno ili nelegalno koristi gradske simbole ne može ustvari biti preprekom da Grad usvoji i koristi svoje povijesne simbole, izjavio je Švorinić. 

Povjerenstvo bez legitimiteta

S takvim argumentima, Lista za Rijeku uz podršku gradskih vijećnika prošle godine ponovno pokreće istu inicijativu koja u Gradskom vijeću ovog puta prolazi jednoglasnom podrškom svih političkih opcija.

– Iako je od tada prošlo više od pola godine, predmet i dalje stoji na čekanju u nadležnom državnom Povjerenstvu koje se ne usudi dati ni negativno ni pozitivno mišljenje. Hrvatska nažalost po tom pitanju ima vrlo arhaičan zakon pa nakon jednoglasne odluke legitimno izabranih predstavnika građana Rijeke, konačan sud još mora dati i tijelo u kojem sjede ljudi bez ikakvog izbornog legitimiteta ili veze s našim gradom. Činjenica da u 21. stoljeću iznad legitimno donesenih gradskih odluka stoji mišljenje nekakvog povjerenstva iz Zagreba mi je potpuno neprihvatljivo. Na kraju, od koga bi nas takvo Povjerenstvo trebalo štititi, od nas samih? – upozorava Švorinić.

On pretpostavlja da će na kraju ovu stvar morati prelomiti sam ministar uprave i potpisati pozitivno rješenje.

Gradonačelnik Vojko Obersnel kaže da je vraćanje skulpture dvoglavog orla na gradski toranj kompleksan i zahtjevan posao na kojem Grad Rijeka radi posljednjih godina.

– Posao je u završnoj fazi i, kako sada stvari stoje, očekujem da će se skulptura na kupolu Gradskog tornja biti postavljena početkom travnja. Skulpturu izrađuje Hrvoje Urumović, docent na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci čije je angažiranje predložio Konzervatorski odjel u Rijeci, a trenutno se u Ljevaonici umjetnina ALU u Zagrebu dovršava postupak spajanja i izrade podkonstrukcije pod nadzorom kipara Urumovića i ovlaštenog statičara. Prethodno je izrađen glineni model nakon kojeg je započela izrada voštanih partija i priprema za lijevanje u materijalu siluminu koji je odabran za izradu skulpture u konačnom obličju, izjavio je Obersnel.

Riječki gradonačelnik podsjeća da je Grad Rijeka započeo s ovim projektom krajem 2009. godine kada je zatraženo prvo mišljenje nadležnog konzervatorskog odjela o programu, te se nadalje projekt odvijao po njihovim uputama i sugestijama.

– Izrađeno je i mišljenje o stabilnosti konstrukcije kupole koje je potvrdilo kako je moguće ponovo postaviti skulpturu na njen vrh, a napravljen je i povijesno-umjetnički elaborat koji je izradio dr. Damir Tulić budući da je konkretno znanje o ovoj skulpturi bilo vrlo siromašno. Naime, ostataka skulpture, niti prve iz 18. stoljeća, niti druge s početka 20. stoljeća nema, nema niti njihovih modela i bilo je potrebno, prema arhivskim izvorima i fotografijama izraditi model skulpture iz 1906. godine koji je poslužio za izradu skulpture u pravoj veličini. Model je također oblikovao Hrvoje Urumović i to prema smjernicama Konzervatorskog odjela u Rijeci, a prema kojima konačna skulptura treba biti faksimil u najvećoj mogućoj mjeri. U projekt su uložena i znatna sredstva Grada Rijeke pa je tako do sada utrošeno milijun kuna u njegovu realizaciju, uključujući izradu same skulpture, a realizacijom ovog projekta naš će grad, ususret tituli Europske prijestolnice kulture koju će nositi u 2020. godini, dobiti još jednu atraktivnu znamenitost, uvjeren je Obersnel.

– Još jedno odbijanje Gradskog vijeća moglo bi prerasti u prvorazredni politički skandal i novo ponižavanje Rijeke i gradskih institucija. Mi takvu odluku naprosto nismo spremni priznati i pronaći ćemo način da je zaobiđemo. Pozitivna okolnost je da aktualni ministar dolazi iz lokalne samouprave i siguran sam da mu je kristalno jasno koliko je besmisleno upletanje državnih povjerenstava u ovakva pitanja. Gradska predstavnička i izvršna vlast su po ovom pitanju obavili svoj dio posla, preostaje još potvrda političkog Zagreba. Nadam se da ćemo uskoro i ovu stvar privesti kraju nakon čega će javnost saznati tko su nam u cijeloj priči bili saveznici, a tko je sve činio da do pozitivnog epiloga ne dođe – zaključio je Švorinić.

Gradska zastava

Priča o gradskoj zastavi je vrlo slična, često i isprepletena s pričom o orlu. Prema navodima povjesničara Giovannija Koblera, gradski Magistrat je još 1846. godine predložio da se za gradsku zastavu uzmu boje iz gradskog grba, karmin – zlatnožuta – ultramarin, kako bi Rijeka, poput mađarskih županija vijala vlastitu zastavu. Patricijsko vijeće tad je prijedlog odbilo, jer se bojalo da bi promjene izazvale negativnu reakciju u Ugarskoj.

No, u burnim događanjima 1848. godine, mnogi su Riječani nosili značke tih boja. Na koncu, potkraj te godine, i gradski panduri su dobili uniforme istih boja.

Inicijativu za promjenu gradske zastave i prihvaćanje nove pokrenula je na sjednici Gradskog vijeća od 19. veljače 1870. grupa vijećnika pod vodstvom dr. Felicea Giaccicha.

Budući da je prijedlog prihvaćen, zatraženo je mišljenje ugarskog Ministarstva unutrašnjih poslova, a odobrenje je stiglo putem guvernera 18. studenog 1870. godine. Ova zastava bila je u uporabi sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije, dakle gotovo pola stoljeća. Nakon proglašenja Riječke države u skladu s Rapallskim ugovorom, ova je zastava, za svo vrijeme njena postojanja, bila i državnom zastavom.

Unatoč tome što dugo nije bila službena, trobojnica se zadržala u gradskoj svijesti pa se buđenjem riječkog identiteta često koristila neslužbeno, primjerice na nogometnim utakmicama.