Ne smijemo učiti djecu mržnji. O prošlosti treba reći istinu i ne smijemo zaboraviti što se dogodilo, ali moramo učiniti sve da se tako nešto nikada opet ne dogodi – poručile su Vesna Pilauer, udovica vukovarskog branitelja i Irena Kačić, kojoj je u obrani grada heroja poginuo suprug, a na Ovčari joj je ubijen šesnaestogodišnji sin, kao najmlađa žrtva masakra koji su počinili agresori nad zarobljenima u vukovarskoj bolnici nakon sloma obrane grada.

Obje danas žive u Rijeci, s preživjelim članovima svojih obitelji, a oni koji su nastradali u Vukovaru uvijek će im, kažu, nedostajati.

– Imam dvije kćeri koje danas imaju svoje obitelji, imam unuke za koje živim, ali sin i suprug uvijek će mi nedostajati. I danas, dvadeset i pet godina kasnije, kad su rođendani, blagdani i slično, to se najviše osjeti. Najviše kad su se kćeri udavale, kad su se rađali unuci. Uvijek će nam nedostajati, da budemo kompletna obitelj. Radim u Udruzi udovica gdje pokušavamo okupiti sve udovice, promicati istinu o svemu što se događalo. Najgore je zatvoriti se u četiri zida, pasti u depresiju. Zato nastojimo žene izvući van, uključiti ih u aktivnosti, popuniti na neki način prazninu koja će ostati za cijeli život – kaže Irena Kačić.

Bolna spoznaja

Nju i mnoge druge stradalnice čiji su članovi obitelji izgubili živote u Vukovaru danas posebno boli činjenica da za počinjene zločine nitko nije odgovarao. Njenog sina iz bolnice na Ovčaru je poslao osobno Veselin Šljivančanin, koji nikada praktički nije odgovarao za počinjene zločine pod njegovom komandom.

– Nije tu riječ samo o njemu. Za mene je puno veći zločinac naš susjed, čovjek koji je, kako sam kasnije saznala, mog sina, nakon što je već bio izdvojen u skupinu koja je trebala biti puštena, prokazao kao sina »ustaše« koji ne smije preživjeti. Ni on, ni oni koji su ubili mog sina, nikada ni za što nisu odgovarali. Čak sam čula da taj čovjek sad živi u Vukovaru. Strašno je da se takvi ljudi i danas šetaju slobodni gradom – kaže Irena Kačić.

O Vukovaru danas kaže kako je privođenje svih zločinaca pravdi jedan od osnovnih uvjeta normalizacije života u gradu. Jednako kao i poticanje gospodarskog razvoja, kako bi se osigurala egzistencija njegovih građana koji sve više iseljavaju trbuhom za kruhom.

– U Vukovaru se teško živi. Imam tamo obitelj. Treba pokrenuti gospodarstvo, da ljudi imaju od čega živjeti, a ne da masovno odlaze iz grada. S druge strane, svatko mora odgovarati za ono što je učinio. Tek tada život bi se normalizirao. Ovako imamo zločince koji slobodno šeću, rade, neki i žive u Srbiji, a u Hrvatskoj rade ili primaju naše mirovine. Važno je i da se nađu nestali, da se kaže istina gdje su. Iz iskustva mogu reći da je strašno kada ne znaš gdje ti je član obitelji i gdje je pokopan. Tek kad ga nađeš i dostojno pokopaš, nađeš donekle svoj mir – kaže Kačić.

Iskrivljena istina

Politika i društvo puno bi se više trebali baviti budućnošću Vukovara i Vukovaraca – dodaje Vesna Pilauer.

– Budućnost je važna da bi mogli živjeti i raditi. Prošlost je u Vukovaru prisutna svakog dana. Mnogi se i dalje ponašaju kao da 1991. godina. A Vukovar je nekad bio grad s puno nacija, u kojem se dobro živjelo, bilo je posla za sve. Zašto opet ne bi bilo tako? Očito nekima to ne odgovara – kaže Pilauer.

Prema riječima Irene Kačić, predstavnici srpske manjine često potiču napetosti.

– Obični ljudi, građani srpske nacionalnosti, u velikom dijelu to ne žele, već žele normalno živjeti kao i svatko drugi. Treba maknuti politiku dalje od svega, raditi na rasvjetljavanju istine, kažnjavanju zločinaca i gospodarstvu – kaže Kačić.

Istina se često iskrivljuje, posebno u dnevnopolitičke svrhe, dodaje Pilauer, koja je u Vukovaru ostala do samoga kraja, te se nakon pogibije supruga našla s dvoje male djece zarobljena u Dalju.

– Viđali smo tamo susjede, poznanike, u uniformama JNA. To čovjeka slomi. Očekivali smo najgore. Ali moram reći da je jedna žena, također u unifromi JNA, koja je radila s mojim suprugom prije rata, omogućila da s djecom izađem iz Dalja, nakon čega smo došli u Rijeku. Što im je ona tamo rekla, ne znam, ali nakon toga smo pušteni. Moram reći, da smo bili prepušteni četnicima, sumnjam da bi itko od nas živ izišao – kaže Pilauer.