Bilo kuda prepreke svuda

Iskustvo studenta Tina Vodanovića: ‘Barijere su svuda oko mene, bez asistencije ne bih izašao iz kuće’

Ingrid Šestan Kučić

Studenti koji su radili na projektu i prorektorica Snježana Samaržija Prijić s Tinom Vodanovićem / Foto I. Tomić

Studenti koji su radili na projektu i prorektorica Snježana Samaržija Prijić s Tinom Vodanovićem / Foto I. Tomić

Osobno mi najveći problem u Kampusu predstavlja Građevinski fakultet, jer iako ta zgrada ima rampu za invalide samostalno je ne mogu koristiti pa u zgradu fakulteta, u kojoj je i Ured za studente s invaliditetom, ulazim kroz garažu, priča Tino Vodanović



Tino Vodanović student je druge godine Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, a riječ je o studentu na čiju je inicijatvu pokrenut projekt »Do uspjeha bez prepreka! Studenti inspektori arhitektonskih barijera« kroz koji su studenti-inspektori protekla tri mjeseca obilazili fakultete riječkog Sveučilišta u potrazi za arhitektonskim barijerama koje osobama s invaliditetom predstavljaju nesavladive prepreke. Nositelj projekta je Društvo za istraživanje i potporu Rijeka, a projekt je okupio trideset studenata-inspektora koji su zajedno sa studentima s invaliditetom fotografirali prepreke i u konačnici napravili brošuru koja sadrži točan popis arhitektonskih barijera.


Cilj projekta bio je pokazati visokoškolskim ustanovama ono što je u njihovim zgradama dobro napravljeno, ali i ono što studentima s invaliditetom onemogućava samostalno kretanje. Studentsko je istraživanje pokazalo da čak ni najnovije zgrade sagrađene u Kampusu nisu lišene arhitektonskih barijera, a pojašnjavajući kako cilj projekta nije bilo nikoga kritizirati nego upozoriti i naći eventualne mogućnosti za poboljšanja Tino kaže da je s Filozofskim fakultetom na kojem provodi već drugu godinu jako zadovoljan.


– U početku sam imao problema s toaletom na fakultetu, jer iako je bio prilagođen za invalide nije bio prilagođen meni, ali kada sam se obratio za pomoć fakultet je to riješio. S obzirom da sam u kolicima osobno mi najveći problem u Kampusu predstavlja Građevinski fakultet, jer iako ta zgrada ima rampu za invalide samostalno je ne mogu koristiti pa u zgradu fakulteta, u kojoj je i ured za studente s invaliditetom, ulazim kroz garažu, priča Tino.


Otežano po centru




Poput njega i ostali studenti s invaliditetom koriste garažu za ulazak u tu zgradu iako je riječ o prostoru koji nije prilagođen za to, a dodajući kako smatra da bi svima trebalo biti cilj omogućiti osobama s invaliditetom da se kreću bez tuđe pomoći Tino ističe kako je suočavanje s preprekama i barijerama njegova svakodnevica.



Studenti-inspektori u okviru svog projekta nisu obilazili samo fakultetske zgrade već i centar Rijeke u kojem su također pronašli cijeli niz arhitektonskih barijera, a pročelnica Odjela gradske uprave za zdravstvo i socijalnu skrb Ankica Perhat kaže kako je studentski projekt za svaku pohvalu te da svatko treba preuzeti svoju obvezu za daljni rad na uklanjanju barijera.


– Nije to pitanje samo invalidnih osoba nego i starijih osoba kao i majki s kolicima. studenti su odradili odličan posao čiji je cilj bio senzibilizirati javnost, ali i arhitekte te one koji rade unutarnja uređenja. Upravo danas imamo sastanak povjerenstva za uklanjanje barijera na javnim površinama čiji je vlasnik Grad. Postoji cijeli niz zahtjeva građana za uklanjanjem barijera koje treba riješiti, no to nije pitanje samo dobre volje već i vlasništva, kao i konzervatora ukoliko je zgrada spomenik kulture.


Popis barijera koji su napravili studenti nismo doživjeli kao napad, jer istina je da se moramo stalno senzibilizirati za potrebe osoba s invaliditetom. Mi smo prije dvije godine napravili popis javnih ustanova koje nisu pristupačne i tamo gdje možemo intevenirati to ćemo i učiniti, a gdje je u pitanju privatno vlasništvo treba naći načina da vlasnici zgrada to učine, zaključuje pročelnica.



– Samostalno ne mogu doći na komisiju gdje se izdaju dozvole za ortopedska pomagala, a to bi trebalo biti ključno za osobe s invaliditetom. Sve banke na Korzu za mene su nepristupačne, osim Erste banke. U većinu kafića ne mogu samostalno ući i cjelokupno kretanje po centru zahtjeva asistenciju. Zapravo bez asistencije ne bih iz kuće izašao. Cjelokupno kretanje po centru je otežano, ali ne samo meni nego i majkama s djecom u kolicima te starijim osobama.


Automobili parkirani na nogostupima su praktički normalna stvar, a ukoliko je rampa na pješačkom prijelazu prestrmo napravljena onda mi se kolica prevrću. Ispred zgrade imam rezervirano parkirano mjesto, ali na njemu je vrlo često parkirano vozilo pa ako zovem pauka kaže mi se da u tu ulicu ne može doći, jer nemaju tako maleno vozilo. Onda me mama iskrca na ulaz, a ona kruži i traži mjesto, navodi Tino.


No, s vremenom, dodaje, čovjek se navikne na to. U njegovom obrazovanju najbolji dio je upravo studiranje, jer tek sada je zadovoljan uvjetima u kojima boravi.


– Želio sam upisati gimnaziju, ali nijedna gimnazija me nije željela primiti pa sam prisilno išao u Ekonomsku školu Mije Mirkovića, a tamo pak nisam mogao izabrati program koji želim. Naime, učenicima s invaliditetom nude se samo dva programa, a cijelo srednjoškolsko obrazovanje proveo sam u prizemlju zgrade i nisam znao gdje je zbornica jer nisam mogao do nje. Dolazak na fakultet velika je promjena, ističe Tino.


Nagrade za studente invalide


Sveučilište u Rijeci, kaže prorektorica za studente i studije prof.dr. Snježana Prijić Samaržija, uložilo je više od bilo kojeg hrvatskog sveučilišta u otklanjanje arhitektonskih barijera, ali i u život studenata s invaliditetom koji imaju osiguran cijeli niz povlastica, od organiziranog prijevoza pa do pomoći studenata-asistenata.


– Posljednjih pet godina jako puno smo učinili za studente s invaliditetom. Prije sedam godina osnovali smo Ured i bili smo među prvim sveučilištima u Hrvatskoj koji pruža pomoć studentima na taj način. Naš student s invaliditetom prvi je otišao u Erasmus razmjenu, otklonili smo niz arhitektonskih barijera i poduzeli niz aktivnosti i projekata. Imamo nagrade za najbolje studente s invaliditetom, kao i stipendije, a prostora za poboljšanja uvijek ima, kaže prorektorica.


Činjenicu da se studentima s invaliditetom maksimalno nastoji omogućiti što lakše studijske dane potvrđuju i Tamara Martinac, Sarah Czerny te Sanja Korkut iz Ureda za studente s invaliditetom, a Tino pak dodaje kako mu je pomoć studenta-asistenta itekako potrebna, jer mu uvelike olakšava studentski život.


– Kao studentu s inavaliditetom treba mi tri puta više vremena za rješavanje mojih studentskih obaveza nego ostalim studentima i mislim da bez te pomoći ne bih mogao. Dan bi mi trebao tri puta dulje trajati, zaključuje Tino.