Redoviti profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Ivo Goldstein komentirao je za naš list provokacije talijanskih fašista u Rijeci, ali i nagli rast ekstremne desnice u Hrvatskoj. Intervju smo počeli molbom da komentira događaje od četvrtka, koji su uznemirili Riječane.

Je li riječ o organiziranoj eskalaciji talijanskog fašizma?

– Iz informacija koje još pristižu nema sumnje da je stvar organizirana, da su se neofašisti spremali napraviti nered i da je samo pravodobna intervencija naših službi spriječila veće nevolje. To je apsolutno nova stvar u hrvatsko-talijanskim odnosima.

U proteklim godinama i desetljećima bilo je različitih obljetnica koje su neofašisti mogli slaviti, ali se nikad još nije dogodila ovako snažna provokacija. Naravno da je to skandalozno i za svaku osudu, ne samo da su ti ljudi organizirano došli u Rijeku, nego i to što se D’Annunziju diže spomenik u Trstu.

Ni snage ni želje

Hrvatske su vlasti jednodušno osudile incident?

– Treba se zapitati što je naša država napravila da do ovakve provokacije ne dođe. Očitovali su se, kako smo vidjeli, svi predstavnici vlasti: predsjednica Republike, premijer i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. Ali, mjesecima se unaprijed znalo da se u Trstu D’Annunziju diže spomenik.

Trebalo je razgovarati s vlastima u Rimu, trebalo je od njih tražiti očitovanje, zahtijevati da se oni javno založe da se strasti smire, da jasno kažu da Italija poštuje sve sporazume potpisane poslije Drugog svjetskog rata, uključujući i one ključne, Osimske sporazume.

Trebalo je pritisnuti i Antonija Tajanija zbog one svinjarije koju je izrekao. Moglo se i razmišljati pozitivno – napraviti s umjerenim Talijanima nekakvu manifestaciju kojom bi se zajednički obilježila ova godišnjica.

Prema tome, trebalo je, i moglo se više napraviti. Međutim, naša država to ne zna i nema kapaciteta za takvo što. Jer, kritizirati D’Annunzija i istovremeno u nizu gradova imati ulice Mile Budaka, koji je također pisao knjige…

Dakako, da budem sarkastičan, Budakova je poezija uistinu vrhunska: njegovi stihovi »Srbe na vrbe« i »Bjež’te psine preko Drine« antologijske su vrijednosti. Prema tome, ako podržavamo Budaka, zašto onda prigovarati fašistoidnost pjesniku kakav je D’Annunzio?

Imamo, dakle, desničarsku vlast koja tolerira filoustaške incidente, i teško je očekivati da će svim srcem suzbijati profašističke ispade susjednih nacija, pa bili oni opasni i za Hrvatsku?

– Točno. Otkud našoj vlasti pravo da brani Talijanima da se prisjećaju da su nekad davno vladali Rijekom i Istrom, kad naša predsjednica smatra da zazivanje Herceg-Bosne u Thompsonovoj pjesmi »Lijepa li si« nije nikakva provokacija? U pjesmi, dakle, u kojoj se »Herceg-Bosna« – ma što to značilo – prezentira praktički kao dio Hrvatske. Prema tome, u tom smislu mi nismo čisti.

Naša je vlast takva kakva jest – nema ni vjerodostojnosti, ni snage, ni želje da se pozove na Josipa Broza Tita, koji je, boreći se za jugoslavensku sjeverozapadnu granicu, na Visu rekao: »Tuđe nećemo, svoje ne damo.«

Tada je izričito spomenuo Rijeku, Istru, Slovensko primorje i Korušku i istaknuo kako se »radi o ispravljanju prošlih nepravdi, Versajskog, Rapalskog i drugih ugovora«. Prošli tjedan je bila 75. obljetnica te Titove znamenite izjave.

Tito je obranio sjeverozapadnu granicu Jugoslavije, ali i današnje granice Hrvatske i Slovenije. Prema tome, te Titove riječi trebalo bi i danas ponoviti, one bi i danas trebale biti svjetlo i putokaz da se kaže: »Ej, vi tamo, stanite malo: tuđe nećemo, svoje ne damo!«

Nova histerija protiv Srba

O prijetnjama hrvatske ekstremne desnice u drugom je kontekstu ovih dana govorio i predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac, zbog čega je izložen pravoj hajci?

– Teško mi je ulaziti u odnose u vladajućoj koaliciji. No, ono što je Pupovac izrekao – nije sporno. Blago je, diplomatskim rječnikom, ukazao da postoje neke tendencije u današnjoj Hrvatskoj koje podsjećaju na NDH.

Nalazimo se u nekakvom teatru apsurda, jer oni koji ga najžešće napadaju, a to su dijelom ustašonostalgičari, zapravo bi mu trebali zahvaljivati i čestitati. Naime, oni o »endehaziji« misle i govore sve najbolje, pa slijedom te logike, da je Pupovac rekao da je NDH isto što i današnja Hrvatska, u njihovim očima to ne bi trebao biti problem. Naravno, takvi će Pupovca uhvatiti za bilo koju riječ, samo da bi ga demonizirali i od njegovih riječi pravili problem.

Postoji volja da se SDSS, kao politička stranka Srba u Hrvatskoj, izbaci iz vladajuće koalicije, a time i iz legitimnog političkog prostora, kao i da se Srbima u Hrvatskoj pošalje jasna poruka: »Ne javljajte se.«?

– Točno, tu su te dvije dimenzije problema. No to je dio opće političke akcije posljednjih godina koja se ovih dana intenzivira, i koja, u nekim elementima, apsolutno ima sličnosti s onim što se događalo u NDH. Ne vjerujem da se kod nas danas može ponoviti ono što se događalo u »endehaziji«, ali moram upozoriti, i alergičan sam, na sve tendencije koje idu u tom smjeru, pa makar bile i vrlo daleke.

Koje su to tendencije?

– Neka oni koji Pupovca i SDSS žele istisnuti iz vlasti, a jesu ustašonostalgičari, kažu da je svaka sličnost s onim što ću sada pročitati slučajna i nenamjerna. Citirat ću »Načela hrvatskog ustaškog pokreta«, koja je 1933. proglasio Pavelić: »U hrvatskim narodnim i državnim poslovima, u samostalnoj, nezavisnoj državi Hrvatskoj ne smije odlučivati nitko tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda.«

Jasno je, dakle, da Srbi o tim poslovima ne smiju odlučivati, i da je to ustaško načelo. Po kojoj se logici sada SDSS, nakon ovakve Pupovčeve izjave, želi baciti van iz vlade? Drugo, histerija koja se svih ovih mjeseci širi podsjeća na histeriju koja se širila u proljeće i ljeto 1941, u prvim mjesecima NDH.

Takva je atmosfera prethodila masovnim zločinima u ljeto 1941. godine. Citirat ću Milu Budaka iz tog vremena: »Hrvatska ima neprijatelje koji nisu članovi hrvatske narodne zajednice. To su Srbi i Židovi.« Huškao je na zločin. »S Vlahom jedi samo pola zdjele, a s pola zdjele ubij ga po glavi.« I naravno: »Ili se pokloni, ili se ukloni.«

Milovan Žanić, ministar-predsjednik zakonodavnog povjerenstva, kaže u javnom govoru u lipnju 1941.: »Ustaše, da znate, ja govorim otvoreno: ova država, ova naša domovina, mora biti hrvatska i ničija više, i zato oni koji su došli ovamo, ti treba i da odu.

Ovo mora biti zemlja Hrvata i nikog drugog, i nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti da načinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom, i da je očistimo od Srba, koji su nas stotine godina ugrožavali, i koji bi nas ugrozili prvom zgodom. Mi to ne tajimo, to je politika ove države, i to kad izvršimo, izvršit ćemo samo ono što piše u ustaškim načelima.«

Potpredsjednik HDZ-a Milijan Brkić rekao je Miloradu Pupovcu da treba seliti ako nije zadovoljan. Već sedam godina uporno se nastoji onemogućiti korištenje ćirilice u Vukovaru, a podsjećam

– Jedna od prvih odluka koje su vlasti NDH donijele bila je zabrana ćirilice, 25. travnja 1941. Također, Srbe se u javnom prostoru i u NDH i danas često kolektivno demonizira tvrdnjama da nikada nisu voljeli Hrvatsku.

Ustašonostalgičari se, poput Thompsona koji o tome i pjeva, rado prisjećaju jasenovačkog logora, znajući da se u njemu masovno ubija – Thompson pjevuši: »To je kuća Maksovih mesara«. A ima takvih primjera još. Sve to podsjeća na 1941. i na pripremne korake za masovno ustaško klanje.

Zloslutne riječi

Možete li komentirati fizičke napade na Srbe proteklih tjedana?

– Način na koji je organiziran napad u Uzdolju – organizirana grupa koja je potegla 75 kilometara da bi mlatila Srbe i razbijala po kafiću – frapantno podsjeća na neke događaje iz 1941. To su odredi, eskadroni smrti.

Sva sreća da nitko nije teže stradao, ali moglo se svašta desiti. Podsjećanje na takve eskadrone smrti opet nas vodi u 1941. Podsjetit ću na ubojstvo istaknutog karlovačkog odvjetnika Milana Vujičića, koje su izvela trojica karlovačkih devetnaestogodišnjaka, nahuškani od starijih. Vujičić je bio Srbin, ali u opoziciji prema dotadašnjoj monarhističkoj diktaturi.

Tim je karlovačkim balavcima rečeno da »za našu stvar« treba ubiti Vujičića, jer da je on opasnost za državu, i oni su to obavili, bez obzira što je bio oženjen Anastazijom, Hrvaticom, čiji je ujak Pero Blašković tih dana čak bio promoviran u generala vojske NDH. Sve to nije bilo dovoljno da se Vujičića zaštiti, nego je iz Karlovca odveden u obližnju šumu, i tamo ubijen.

Pitanje je tko je te ljude iz Splita nahuškao i organizirao da idu to raditi u Uzdolje. I zašto? Pod kojom optužbom? Zato što netko, gotovo 30 godina nakon osamostaljenja Hrvatske, zamislite, navija za »Crvenu zvezdu«. To ima veze s navijačkim nasiljem općenito, s organiziranjem navijačkih skupina kao militantnih odreda, pa naravno i s ratom, s navijačkim skupinama i sa srpske strane.

Ta povijest jest malo kompliciranija, ali ovo što se dogodilo u Uzdolju nova je dimenzija nasilničkog ponašanja prema Srbima, ne zaboravljajući ono stravično prebijanje Radoja Petkovića u Viškovu, koje je završilo njegovom smrću.

Sve su to argumenti koji pokazuju da u ovom društvu postoje elementi fašistoidnosti. Ne suprotstavi li im se ne samo kritička javnost, nego i vlast, oni bi i dalje mogli jačati. Tko toga nije svjestan, a na visokim je položajima, apsolutno je neodgovoran.

Predsjednica Republike je kao neku vrst upozorenja, ponovila pismo iz 2016, u kojemu je praktički ustvrdila da su manjinske žrtve napada same krive za to što im se događa, jer da navodno »vrijeđaju hrvatski narod«?

– To je samo po sebi skandal. Ponavljati pismo Pupovcu, kao neposlušnom đaku kojem morate dvaput ponavljati da bi nešto shvatio, ponižavajuće je. Predsjednica Republike ima ustavne ovlasti koje su posve oprečne onome što radi Kolinda Grabar-Kitarović. Druga je dimenzija problema u tome da ono što u ustavu možda ne piše, ali liberalna demokracija zahtijeva, jest zaštita prava svih manjina.

Liberalna demokracija ostvaruje se kroz izbalansirano podržavanje prava većine i zaštitu manjina. Ovo što se sada sa Srbima u Hrvatskoj događa, pokazatelj je manjkavosti, apsolutnog nepostojanja ili potpunog kršenja prava manjina.

Jer, manjine – u ovom trenutku srpska, a onda i druge u Hrvatskoj – osjećaju se ugrožene. Pupovac i Srbi nisu ovih mjeseci učinili ništa što bi štetilo Hrvatskoj. A od agresije i rata prošlo je 25 godina.

Koliko mi još moramo živjeti taj rat, da bi se, iz perspektive hrvatskih ultradesničara, skinula hipoteka sa srpske zajednice? Izgleda da je mržnja prema Srbima trajna »vrijednost« kojom se napajaju. Vlakovi koje je Andrej Plenković trebao hvatati da nešto učini su mu već davno prošli. Trebalo je djelovati u maniri Ive Sanadera: kada se ustaši diže spomenik, preko noći poslati buldožer.

Pa, eto nam

Treba se prisjetiti kako je Titova Jugoslavija branila sjeverozapadnu granicu, a i više od toga: u proljeće 1952. vlade SAD-a i Velike Britanije zaključile su kako će se uprava u Zoni A predati Italiji, što je izazvalo žestoke prosvjede jugoslavenske strane.

Demonstriralo se diljem Jugoslavije; mitinzi su održavani u poduzećima i u školama, a najveći je miting organiziran 15. travnja u Zagrebu, gdje se na tadašnjem Trgu Republike – danas Trgu bana Jelačića – okupilo, prema novinskim izvještajima, oko 200.000 građana koji su »manifestirali svoju odlučnost u obrani naše nezavisnosti i prava«.

Bila je to »veličanstvena mobilizacija u jednodušnom pokliku: ‘ne damo Trst’, dokument volje i hrabrosti naroda koji se ničim ne da zastrašiti«. Ali, naravno, ova vlast pozivanje na Tita i Jugoslaviju smatra blasfemijom. Pa onda, eto nam.