Slučaj Vodnjan

ISISAVANJE NOVCA Otkrili smo još jednu spornu transakciju riječkog škvera i Puljana

Orjana Antešić

Foto Damir Škomrlj

Foto Damir Škomrlj

Spornu transakciju tešku 16, 9 milijuna kuna odobrio je direktor postavljen od Pule prije završetka programa restrukturiranja, pa je tih više od dva milijuna eura, umjesto u potreban materijal, otišlo u Vodnjan, bez suglasnosti Nadzornog odbora



RIJEKA Ima jedna panel linija u Vodnjanu, u tamošnjim pogonima Uljanikove Proizvodnje opreme. Kupili su je Puljani u lipnju 2016. godine od njemačkog dobavljača, lijepo je instalirali, a onda je u listopadu 2017. godine (pre)prodali »3. maju« za 16,9 milijuna kuna i to predstavili kao vlastiti doprinos u troškovima restrukturiranja riječkog brodogradilišta.


Ima samo jedan »mali« problem. Možda dva, nadodali bi teški cinici. Jer, i ova je transakcija izvedena bez formalnog odobrenja Nadzornog odbora »3. maja«, a nije baš mali novac u pitanju. Mada ispada još i prava »sitnica« u usporedbi s onim stotinama milijuna kuna koje su iz Rijeke kao pozajmnice transferirane u Pulu.


Potpisnici su direktor »3. maja« Maksimilian Percan dok je ispred Uljanika ovaj ugovor, prema dostupnim informacijama, parafirali Marinko Brgić i Veljko Grbac, bivši članovi Uljanikove Uprave.




Kada su kola zvana Uljanik jurnula nizbrdo, u financijski ponor, kada je čelična stega malo popustila, a u javnost počele izlaziti sve sporne transakcije između Uljanika i »3. maja«, postavilo se i pitanje kako je moguće da je bez suglasnosti NO-a u »3. maju« sklopljen i ovaj posao, vrijedan više od dva milijuna eura. Iz sjedišta Uljanika tada smo dobili odgovor u kojem se, otprilike, da skratimo, objašnjavalo kako kupovina te panel linije – već instalirane u pogonima druge pravne osobe – nije ulaganje u tuđu imovinu. To što se za odrješivanje kese »3. maja« za više od dva milijuna eura nije tražila suglasnost NO-a, iz Pule su tvrdili da nije ni potrebna jer je riječ o ulaganju koji je dio vlastitog doprinosa. Samo, postavlja se pitanje kakve veze ima trećemajski proizvodni krug sa šezdesetak kilometara udaljenim vodnjanskim pogonom. Pogotovo u trenucima kad »3. maj« već ozbiljno ima problema s likvidnošću i novcima potrebnim za nabavku najnužnijeg repromaterijala i svega dva mjeseca prije isteka petogodišnjeg programa restrukturiranja.


Od konca lipnja 2013. do prosinca 2017. godine iz državnog proračuna za ozdravljenje riječkog brodogradilišta plaćeno je ukupno 847 milijuna kuna. Taj novac stizao je u mjesečnim anuitetima, nekad redovito, nekad malo manje, ovisno koliko je bilo novaca u državnoj blagajni, a nije ih uvijek bilo jer je tih godina drmala žestoka kriza. Ipak, država je taj novac, tu svoju obvezu uredno isplatila. Dapače, dala je u miraz »3. maju« još dodatnih 313 milijuna kuna. Bio je to novac koji se u javnosti nije spominjao, koji je držan ispod radara. Svega par dana prije nego što će sa Puljanima potpisati ugovor o privatizaciji »3. maja«, tadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak parafirao je sporazum kojim se riječkom škveru priznao i obvezalo isplatiti jedan stari dug, koji se vukao još iz onih godina Sanaderove Vlade i poticanog programa gradnje brodova za domaće brodare.


Stizao novac 


Kada su, dakle, Puljani preuzeli »3. maj« koji je tada prvi put u svojoj povijesti bio potpuno saniran od dubioza, zajedno s navozima preuzeli su i više od milijardu kuna »živog«, državnog novca koji je uredno »kapao« sve do konca 2017. Ne treba izostaviti ni činjenicu da je »3. maj« sredinom te, 2013. godine imao knjigu narudžbi poslova vrijednu oko 100 milijuna dolara, što su trećemajci dogovorili sa svojim višegodišnjim klijentom, švedskim Wisbyem.


I kuda je taj brak odveo »3. maj«? Do toga da su prva štekanja u proizvodnji počela još i prije završetka programa restrukturiranja, ali to nije spriječilo direktora »3. maja«, postavljenog od Pule, da više od dva milijuna eura, umjesto u potreban materijal, uloži u nekakvu panel liniju u Vodnjanu. Pored onih pola milijarde kuna danih pozajmnica pulskom brodogradilištu, koje su trebale biti kratkoročne, ali su stalnim prolongiranjem pretvorene u vječne jer ih »3. maj« najvjerojatnije nikad više neće vidjeti. Za dva broda Uljanik plovidbe, na kojima su 45-postotni suvlasnici, trećemajci mogu samo mahati s Kantride ako kojim slučajem ikad uplove u kvarnerski akvatorij. A taj brodarski »biznis«, na brodovima opterećim hipiotekama banaka, u koje su ih Puljani »uvalili«, koštao ih je 104 milijuna kuna za koliko je pulsko brodogradilište onda smanjilo svoja dugovanja prema »3. maju«. Trebao je doći privremeni stečajni upravitelj u »3. maj«, pa da se na papiru konačno, crno na bijelo, pojavi da je 36 milijuna kuna iz riječkog škvera otišlo kao pozajmnica i prema Uljanik plovidbi, dakle, prema jednom posve nepovezanom trgovačkom društvu dok je ukupan dug ove privatne brodarske tvrtke prema riječkom škveru dosegnuo gotovo 52 milijuna kuna. Istoj toj Uljanik plovidbi Plenkovićeva je Vlada u prosincu 2017. godine uredno je odobrila državna jamstva da bi mogli uzeti kredit za refinanciranje postojećih obveza.


Pogubna »ženidba« 


Ne čudi da je iz Uljanik plovidbe jučer odmah stigla reakcija, tipa da nije sve kako piše u izvješću privremenog stečajnog upravitelja, da postoje i drugi papiri koji će baciti savim novu sliku na ove financijske odnose pulskog brodara i riječkog škvera koje će, najavili su, dostaviti Trgovačkom sudu u Rijeci na kojem se danas odlučuje o stečaju u »3. maju«, brodogradilištu u kojem su za miraz koji su dobili od države mogli komotno ne raditi ništa, uredno isplaćivati svaki mjesec radnicima plaće, plaćati režijske troškove tijekom svih proteklih šest godina i još bi danas imao neki sitni plusić na računu. Da ih nije »oženio« Uljanik.


Ministru financija Zdravku Mariću nije za zamjeriti kada javnosti plastično pokušava dočarati o kakvoj se basnoslovnoj svoti novaca koja je »prozujala« kroz Uljanik grupu radi, jer prosječan hrvatski građanin teško može pojmiti milijune, a kamoli sve silne milijarde kuna. Međutim, najprije bi Marić trebao odgovoriti što su to konkretno učinili on, njegov resor, njegovi kolege u sadašnjoj, ali i prijašnjim Vladama da državne milijarde ne ispare samo tako, »puf«, kao u nekom strip oblačiću. Što se sve moglo za uloženi novac u brodogradnju okretanje je pile naopako, poanta je kako su i gdje isparile milijarde i milijarde kuna. I dok Marić tako plastificira, a Horvat lamentira o ozbiljnim novim ulagačima, pravih odgovora nema ni od DORH-a, u kojem šute i pozivaju se na tajnost istrage i tako već punih devet mjeseci u slučaju »3. maja« kojemu je očito sudbina da plaća tuđi ceh.