Zastupnik Europskog parlamenta Davor Škrlec očekuje da će kroz dvadesetak dana od Europske komisije dobiti odgovor na pitanje koje je postavio krajem siječnja, a koje se tiče daljnje sudbine gradnje MBO postrojenja, kao što je postrojenje u Marišćini. Europska komisija priprema novi zakonodavni paket kojim planira ukinuti financiranje postrojenja za mehaničku i biološku obradu otpada, a koje je i u Hrvatskoj dosad namjeravala financirati sa čak 90 posto učešća, dok su preostalih deset posto uložile, ili tek trebaju uložiti, jedinice lokalne samouprave.

Osim Marišćine, u Hrvatskoj se planira izgraditi još 11 centara za gospodarenje otpadom koji bi, u velikoj većini, koristili MBO tehnologiju, za EU sada spornu. Riječ je o postrojenima u koja komunalni otpad dolazi nesortiran, a u kojem se dalje onda izdvaja ono što se može reciklirati, a ostali otpad pretvara u kruto gorivo i kompost. Tako odvojen otpad nije, međutim, iste kvalitete kao onda kad se odvaja već u samom kućanstvu odnosno na reciklažnim »otocima« i dvorištima, dok su upitne kvalitete i kompost koji tamo nastaje, odnosno kruto gorivo.

Revizija projekata

Nova, kružna ekonomija EU-a će od država članica tražiti da se što više otpada reciklira na kućnom pragu, što je u Hrvatskoj još uvijek u povojima, a kako smo se prije deset godina odlučili otpad zbrinjavati na, očito, već zastarjeli način, u MBO postrojenjima, najvjerojatnije na novac iz EU-a za takva postrojenja više nećemo moći računati, što znači da ćemo projekte morati obustaviti. Osim Marišćine i Kaštjuna u Istri, u planu je još deset županijskih centara za gospodarenje otpadom, većina s MBO postrojenjima. Pitanje je što će biti i s već izgrađenim ili skoro izgrađenim postrojenjima –  Marišćina ili Kaštjun, jer bi se moglo dogoditi da već 2020. godine zbog novih pravila budu zatvoreni.

Upravo na to pitanje Škrlec očekuje odgovor od Europske komisije. Zanima ga hoće li, i na koji način Komisija utjecati na promjenu planova gospodarenja otpadom država članica u kojima se MBO postrojenja i spalionice navode kao strateški projekti, kao što je kod nas slučaj. Pitanje je, nastavlja, kako će se Komisija odnositi  prema postojećim projektima za izgradnju navedenih postrojenja, ali i što će biti sa završenim postrojenjima, poput Marišćine.

»Mi smo odluku o MBO postrojenjima donijeli 2005. godine, tek ih gradimo, a danas se to već smatra zastarjelom tehnologijom. Treba nam, drugim riječima, revizija postojećih projekata, jer je previše toga sporno u ovako zamišljenim centrima za gospodarenje otpadom. Primjerice, postrojenje Lećevica za Splitsko-dalmatinsku županiju podrazumijeva da se otpad vozi na Kozjak, što znači uzbrdo, i može se očekivati da će putem dolaziti do kontaminacije«, napominje Škrlec, dodajući kako je pitanje i to treba li nam uistinu 12 centara. Slovenija je, navodi primjer, namjeravala izgraditi njih osam, na kraju će izgraditi tri.

 Ciljevi recikliranja

Da će doći do revizije projekata, službeno odgovaraju i iz Ministarstva zaštite okoliša. Na pitanje što ćemo i kako graditi ako nam EU uskrati predviđena sredstva, napominju kako će za projekte iz područja zaštite okoliša Hrvatska kroz Operativni program Konkurentnost i kohezija za razdoblje od 2014. do 2020. imati 650 milijuna eura, od čega je većina sredstava namijenjena upravo za projekte gospodarenja otpadom.

Kako napominje i Škrlec, novac iz EU-a će jednostavno biti preusmjeren  na kvalitetno odvojeno prikupljanje otpada, a otpad nam treba postati sirovina za proizvodnju novih dobara.

Kako naglašavaju iz Eko Marišćine, u MBO postrojenjima je otpad zapravo kontaminiran biootpadom i opasnim otpadom iz kućanstva i ureda (baterije, lijekovi, žarulje punjene živom, teški metali, opasne kemikalije iz elektronskog otpada), dok je kvaliteta mehanički odvojenih sirovina za recikliranje manja nego da se otpad odvaja na kućnom pragu.

Kompost dobiven u MBO postrojenjima, dodaju, također je upitan jer u njemu može biti teških metala. Osim toga, ostaci obrade u MBO postrojenjima negdje moraju biti odloženi, dok je i proizvodnja krutog goriva sporna zbog toksičnog pepela kao nusprodukta, koji opet negdje mora biti odložen. Nakon desetogodišnje praktične primjene MBO-ova i Njemačka je, navode u Eko Marišćini, uočila brojne probleme vezane uz tu tehnologiju, pa i nove smjernice Europske komisije idu ka tehnologijama iza kojih ne ostaje baš nikakav otpad.