Potencijalni svjetski hit

“Houston, imamo problem”: Kako je odojak u konzervi plaćen 2 i pol milijarde dolara

Davor Mandić

Foto: Marko Gracin

Foto: Marko Gracin

Virc tvrdi da je Jugoslavija imala svemirski program koji je ranih 60-ih prodala SAD-u za dvije i pol milijarde dolara, a u filmu iznosi niz uglavnom nepotvrđenih »dokaza« koji će oduševiti teoretičare zavjere



Kad je film odlično snimljen, režiran i montiran, a u osnovi ima kontroverznu priču zaogrnutu u ruho ekskluzive, može se bez većih ograda govoriti o potencijalnom svjetskom hitu. Mladi slovenski redatelj Žiga Virc u filmu »Houston, imamo problem!« tvrdi da je Jugoslavija imala svemirski program koji je ranih 60-ih prodala SAD-u za dvije i pol milijarde dolara. Ta je prodaja, pak, nakon niza peripetija, dovela i do toga da Amerika potencira, ako ne i inicira raspad Jugoslavije.


Tvrdnje su to za koje se u filmu iznosi niz uglavnom nepotvrđenih »dokaza« koji će oduševiti teoretičare zavjere. Njih neće pokolebati ni strateški postavljen filozof Slavoj Žižek, koji će kao hipsterski Bog u bijeloj prostoriji presijecati film, sjedeći u crvenom retro naslonjaču ispred minijaturnog katodnog televizora s kojeg stižu razne informacije iz svijeta, govoreći o mitovima i njihovoj neuhvatljivosti u istini. Neće ih pokolebati, jer Virc je sjajan manipulator, majklmurovski demagog, samo puno duhovitiji, stilski lepršaviji i umjetnički potentniji.


Sitna slova


No ključ za razumijevanje ovoga filma sakrio se u njegovoj žanrovskoj odrednici kao dokumentarne drame, ili igrano-dokumentarnog filma, ali gledatelju se zapravo otkriva u onim tzv. sitnim slovima »ugovora« koji je redatelj sklopio s njim i sa svijetom. Na odjavnoj špici tako piše: »Neki događaji prikazani u filmu temelje se na istinitim događajima, dok su drugi djelomična ili potpuna fikcija. Neki likovi također su fikcionalizirani u dramske svrhe i ne smije se izvoditi bilo kakva sličnost između tih fikcijskih likova i stvarnih živućih ili preminulih pojedinaca«.




Priča u filmu svakako je fascinantna, i sa i bez ove ograde. Pratimo, naime, dvije paralelne radnje – intimnu i društvenu – koje povezuju akteri. Među njima vrlo važnu ulogu ima Ivan Pavić, predstavljen kao zrakoplovni inženjer.


Sijedi čangrizavi starčić u invalidskim kolicima sprema se na put u Hrvatsku i upoznavanje svoje kćeri, koju nikad dotad nije vidio. Ona je mislila da je mrtav, dapače, zajedno s majkom obilazila je njegov grob. No on nije bio mrtav, nego je u Americi radio na Nasinom svemirskom programu.


Mačak u vreći


Druga radnja kronološki počinje nacrtima slovenskog pionira astronautike Hermana Potočnika Noordunga, što za film postaje bitno kada Tito nakon Drugog svjetskog rata zamisli da bi bilo super kada bi Jugoslavija imala svemirski program. U tu svrhu otvara se objekt 505 (bez crte), gdje će se doista i složiti neke rakete, od kojih je jedna navodno i ispaljena, te se srušila u talijanskim vodama Jadranskog mora. Prase u njoj, kaže se u filmu, preživjelo je let.


I manje informiranom gledatelju dotad bi trebalo biti jasno da ima posla s fikcionaliziranim »činjenicama«, no granicu je teško, pa i nemoguće odrediti. Pogotovo kad krene američko otkupljivanje jugoslavenskog svemirskog programa, u kojem (otkupljivanju) Tito zapravo prodaje mačka u vreći. Odnosno odojka u raketi. Za to dobiva spomenuti iznos, koji bi danas bio oko 50 milijardi dolara.


Naravno, program je truba i Ameri to brzo shvaćaju pa im nema druge nego početi zastrašivati Tita i Jugu raznoraznim prijetnjama. U svakom slučaju Tito mora popraviti stvar, pa se u Ameriku šalje tim od 26 znanstvenika koji bi trebali učiniti čudo, i dvije i pol milijarde dolara plaćeno svinjče u konzervi naučiti da leti. Jedan od tih 26 odabranih bit će i Ivan Pavić, čija se smrt fingira (!) i koji u Americi radi na američkom pokušaju da stigne Ruse, koji su prvi poslali čovjeka u Svemir.


Pavić danas pokušava nadoknaditi izgubljeno, pa iako se redatelj trudi suosjećati s njim, gledatelj razumije da je Pavić, najvjerojatnije fikcionaliziran, kukavički pokleknuo pred naletom jačeg. Prvi put kad mu je zapovijeđeno da ide, a drugi put kad se, uoči Domovinskog rata, našao u Londonu s ciljem dolaska u Hrvatsku, ali je odustao u zadnji čas jer se u Hrvatsku nije moglo. I navodna kći ostaje uskraćena za informaciju o svom ocu sljedećih 20 godina.


Vješta rješenja


O fascinantim događanjima s jugo-svemirskim programom i globalnim promjenama snaga, švercanju dijelova tog programa u Titovom »Galebu« ili konstruiranju Yuga kao pokušaja da se sanira nagomilani dug, gledatelj doznaje postupno. Virc odlično gradi napetost i priču dovodi do vrhunca, baratajući obratima, paralelizmima, insinuacijama i činjenicama obaju paralelnih radnji tako da gledatelj nikada ne zna na kojem je polju, ali cijelo vrijeme uživa.


No može naljutiti to što priča ispričana u toj pseudodokumentarističkoj formi nikako ne može zadovoljtiti tragaoce za istinom, koliko god ona neuhvatljiva bila. Moglo se dulje istraživati, mogle su se te fantastične indicije dodatno provjeriti, ali sigurno je bilo lakše, i produkcijski oportunije, snimiti šljašteći postmodernistički hibrid, fikcionalizirati ga i onda u njega postaviti Žižeka da sve dovede u pitanje.


Ali da je išao duljim putem, Virc sigurno ne bi dobio materijal koji je ovako izmislio, pa bi na kraju potrošio više para, posvadio se s producentima, a mi bismo dobili kamilicu od istine koja vjerojatno ne bi imala blockbusterski potencijal.


Puno je, dakle, oportunije snimiti film nakon kojeg se iz kina izlazi sa smiješkom i nevjericom, ugodno uljuljkan u kapitalistički pacificiranoj nostalgiji za izmaštanim boljim vremenima. No opet, upravo fikcionaliziranost filma mogla bi mu presuditi kod šire publike, jer danas, na koncu, i gola istina mora biti blockbuster.