snimio Roni BRMALJ
Priče otvaraju umove, upoznaju dijete s raznovrsnošću osjećaja, potiču socijalizaciju i moralni razvoj, razvijaju pamćenje, govor, jezik, izražavanje, kreativne sposobnosti, apstraktno mišljenje...
Budući da je travanj započeo četvrtim »rođendanom« nacionalne kampanje »Čitaj mi!«, a završit će Tjednom dobre dječje knjige u organizaciji Gradske knjižnice Rijeka, čini se da je pravo vrijeme za priču o – čitanju priča. Naime, objema manifestacijama cilj je istaknuti važnost čitanja od najranije dobi (već od rođenja), a dobra posjećenost svih osmišljenih programa jasan su pokazatelj da su ovakve inicijative itekako potrebne.
Prilika je to da roditelji i drugi skrbnici, ali i odgojitelji, dobiju korisne informacije i ideje na koji način ostvariti interaktivni odnos s djecom. A u Rijeci to već godinama nije problem. Naime, Gradska knjižnica Rijeka je još 1998. godine započela s programom danas poznatim pod imenom »Pssst… priča!«.
– Prije gotovo 20 godina, u sklopu Mjeseca hrvatske knjige, u suradnji s Učiteljskim fakultetom, organizirali smo »pričaonicu u knjižnici«. U tu se avanturu upustilo pet studentica koje su u vlastite pričaonice uklopile dodatne kreativne vještine pa je bilo tu i glazbe i likovnosti i toplo ispričanih priča, prisjeća se Verena Tibljaš, koordinatorica programa Gradske knjižnice Rijeka, dodajući da se program tada zvao »Pričaonica za predškolce«, bio je namijenjen djeci od 2 do 6 godina te je nakon prve, organizirano još nekoliko atraktivnih, scensko-dramskih pričaonica, a već u sljedećoj sezoni krenule su redovite tjedne pričaonice.
Mala priča za malene
Danas pak uz program namijenjen djeci od 4 do 7 godina, »Pssst… priča!«, postoji i »Pssst… mala priča!«, namijenjen djeci od 2 do 3 godine. Program je zaživio u listopadu 2014. godine, opet u suradnji s Učiteljskim fakultetom i predstavlja pravi timski rad. Naime, baš sve što podrazumijeva ovaj program – od »brušenja« priprema, do same izvedbe i diskusije nakon nje – plod je suradnje profesorice Vesne Katić, umirovljene odgojiteljice Grozdane Jurišić, Verene Tibljaš iz GKR-a i najvažnijeg »kotačića« ovog mehanizma – studentica-volonterki.
– Svaku pričaonicu vode studentice u paru. Dakle, dvije uvijek pripremaju i vode, dvije sljedeće prate od kojih jedna piše izvješće s pričaonice, ponekad se pričaonica i snima (a snimke služe isključivo studenticama za učenje), sva se izvješća arhiviraju i dostupna su na zajedničkom e-mailu svima uključenima u projekt. Dakako, biraju se priče drugačije od onih za djecu stariju od 4 godine, a budući da je potrebno poznavanje psihologije djece rane dobi, znanje i iskustvo profesorice Katić i odgojiteljice Jurišić pomažu brže od knjiga i sve studentice zahvaljujući ovom programu uče brže, bolje i temeljem vlastitog iskustva, što je dragocjeno, objašnjava Verena Tibljaš dodajući da pričaonicu za djecu od 4 do 7 godina zbog njene razgranatosti na pet odjela i ogranaka u sustavu, zbog čega tjedno bude održano pet pričaonica, više nije moguće temeljiti na volonterima i pristupu poput »male priče«, te njih vode vanjske suradnice, ali također često studentice pedagoških usmjerenja.
Koliko je veeelik slon
A da u »maloj priči« uživaju svi sudionici – od djece i njihovih roditelja do organizatora – uvjerili smo se i sami u Ogranku Trsat gdje se utorkom u 18 sati okupljaju mladi i oni nešto stariji zaljubljenici u čitanje. Kako i priliči, druženje započinje upoznavanjem, nakon čega slijedi (interaktivno) čitanje te na kraju pjevanje dječjih pjesmica.
Važnost čitanja
Prevažno je čitati djeci od samog rođenja jer smireni glas roditelja, djedova, baka i drugih toplih čitača djetetu usađuju važne poruke – stvaraju njegov svijet sigurnijim, jačaju njegov osjećaj samopouzdanja i griju mu dušu. S vremenom grade i bogate njihov rječnik, raspiruju maštu i donose veselje. Osim toga, knjiga je medij kojim roditelj gradi topao odnos sa svojim djetetom, pun povjerenja i ljubavi, a ima li boljeg i jeftinijeg razloga za nešto što je temelj ljudskog odnosa?!, naglašava Verena Tibljaš iz Gradske knjižnice Rijeka.
U opuštenoj atmosferi i zahvaljujući neposrednoj komunikaciji, tremi tu jednostavno nema mjesta što nam je potvrdila i studentica Nika Vrabec. Ona je, naime, za našeg posjeta, po prvi put djeci čitala u knjižnici, no vrlo brzo je imala osjećaj »domaćeg terena«.
– Imala sam malu tremu prije početka, no kad smo krenule, ona je posve nestala, govori nam Nina, jedna od nekoliko novih volonterki koje su se priključile timu.
Iskustvo starijih kolegica, kaže, bilo je presudno da se i sama uključi te se nada da će joj volontiranje na ovaj način biti korisno, kako već sada tijekom studiranja, tako i kasnije kao odgojiteljici.
Potporu Niki Vrabec pri njezinom prvom čitanju, dala je starija kolegica Tina Đorđević.
– Stjecanje iskustva, ali i praktično učenje o djeci predškolske dobi i čitanju namijenjenom njima, bili su glavni razlozi zbog kojih sam se prijavila za program »Pssst… mala priča!«. Sada mogu reći da sam upravo zahvaljujući ovom angažmanu spoznala koliko je uistinu slikovnica važna djeci predškolske dobi i na koje ju je sve načine moguće upotrijebiti. Osim toga, upravo zbog ovoga još sam više zavoljela posao za koji se školujem, govori Tina dodajući da je rad s djecom dodatno osnažio i njezino samopouzdanje.
Baš kao i Tina, iskusna volonterka tog utorka bila je i Lucija Jedrejčić koja se pobrinula za uređenje prostora i pisanje imena djece kako bi im se Nika i Tina lakše obraćale, a sve su pomno upijale i Matea Babić, Tea Miculinić te Katja Radosav, uz Niku Vrbanec, novopečene volonterke.
snimio Roni BRMALJ
Kako je uobičajeno, s njima je bila i profesorica Vesna Katić te umirovljena odgojiteljica Grozdana Jurišić koja ističe da je na početku bilo dosta izazovno što ih je pak navelo da se usredotoče na motivaciju roditelja da zajedno s djecom sudjeluju u svim aktivnostima.
– Uživala sam u radu s djecom cijeli svoj radni vijek i vesele me ova druženja utorkom na Trsatu. Do otvaranja ovog ogranka, pričaonice su bile u Ogranku Zamet gdje je svaki tjedan bilo uistinu puno zainteresiranih roditelja, a ovaj prostor na Trsatu ostavlja mogućnost da povećamo broj djece i roditelja u grupi, govori Jurišić koja svojim entuzijazmom i velikim iskustvom na najbolji mogući način motivira studentice.
– Ona je fantastična! Puno sam naučila od nje – od omjera, primjerice da pazimo na to da slon i mačka ne budu iste veličine, do dječjih pjesmica i načina komunikacije s djecom, objašnjava Lucija Jedrejčić, a Verena Tibljaš zaključuje da čitanje svakako treba (p)ostati obiteljska svakodnevica.
– Priče otvaraju umove, potiču maštu, razvijaju pažnju, upoznaju dijete s raznovrsnošću osjećaja, razvijaju suosjećanje, potiču interes, socijalizaciju i moralni razvoj, razvijaju pamćenje, govor, jezik, izražavanje, kreativne sposobnosti, razvijaju apstraktno mišljenje… Uglavnom, riječ je o sve redom dobrim razlozima zbog kojih bi već danas trebalo posegnuti za slikovnicom.
Oči u oči s knjižnicom
U nacionalnu kampanju »Čitaj mi!«, Gradska knjižnica Rijeka uključena je od samog početka. Štoviše, GKR dio je inicijalne skupine koja je kampanju pokrenula.
– Možda je okidač bila izjava izdavača Seida Serdarevića na jednom stručnom skupu posvećenom poticanju čitanja kod djece, u organizaciji Goethe instituta. On je tada, pred pedesetak knjižničara i gostima iz Njemačke rekao da se u Hrvatskoj ništa ne događa na planu poticanja čitanja. Tolika neinformiranost osobe koja je dio knjižnog svijeta bila nam je jasan alarm da smo očito nevidljivi i bliskima, a kamoli široj javnosti. Odmah smo se okupili i dogovorili osnivanje kampanje. Dalje je sve povijest, govori Tibljaš dodajući da je na istom skupu, osim kampanje, a s istim ciljem stvorena prva radna grupa koja je naumila ozbiljno postaviti temelje formaliziranom poticanju čitanja, no od tada nije ništa konkretno učinjeno.
– Knjižnice žive sa svojim korisnicima iz dana u dan i gledaju ih u oči kako rastu, slušaju njihove potrebe i na njih odgovaraju promptno dok su »strukture« zatvorene u svojim uredima i puštaju životu da ide mimo njih. Knjižnice su živi organizmi, to nije samo definicija iz knjižničarskih udžbenika već svakodnevica i stvarnost, ističe Verena Tibljaš.
Ugodan način druženja
Prva nacionalna kampanja za promicanje čitanja naglas djeci od rođenja – »Čitaj mi!« – pokrenuta je 2013. Godine, koja je bila proglašena Europskom godinom čitanja naglas.
Cilj kampanje je poticati roditelje i druge odrasle da s čitanjem naglas djetetu započnu već od njegova rođenja kako bi čitanje postalo dijelom svakodnevnog ugodnog druženja roditelja i djece, te kako bi se stvorila posebna emocionalna veza između djeteta i odrasle osobe koja mu čita. Podjednako važan cilj je poticati roditelje da s najmlađom djecom što prije počnu dolaziti u lokalnu knjižnicu.
Između ostalog, tijekom četiri godine provođenja kampanje, zabilježen je porast broja upisane djece u sve knjižnice u Hrvatskoj, kao i broj posjeta knjižnici roditelja s djecom, ali i niz drugih pozitivnih akcija kao što su donacije knjiga udrugama, pedijatrijskim ordinacijama, bolnicama i drugim ustanovama. Osim nakladnika, u kampanju se uključio i UNICEF koji je donirao slikovnice, bojanke i bojice obiteljima s djecom kojima nije lako doći do knjiga, a informacije o tome zašto je važno djeci čitati naglas te sve novosti vezane uz ovu kampanju moguće je pronaći na web adresi www.citajmi.info.
