Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
23. siječnja 2020.
Art-kino Croatia

Generacijo, što je ostalo? Održana riječka premijera dokumentarca Nenada Puhovskog

Foto: Damir Škomrlj
Foto: Damir Škomrlj
Autor:
Objavljeno: 22. travanj 2016. u 13:42 2016-04-22T13:42:58+02:00

Što je ostalo od nekadašnjih ideja i ideala? Autor na to pitanje ne može odgovoriti sam, pa će potražiti pomoć svojih studentskih suboraca, ali i generacije svoje djece. Neki su posebno oštri u odgovoru, drugi tek rezignirani

RIJEKA   Riječka premijera dokumentarnog filma »Generacija '68« autora Nenada Puhovskog, u produkciji Factuma, održana je sinoć u gotovo punom Art-kinu »Croatia«. Premijeri je prisustvovao i redatelj, koji je prije prikazivanja filma govorio o Factumovim dokumentarcima, čiju je retrospektivu u Art-kinu počela upravo »Generacija '68«. Ponosan na činjenicu da su dosad napravili 76 filmova, istaknuo je i da ih dijeli u tri segmenta: one koji se bave kontroverznim temama, one koji se bave rubnim pojavama i autobiografske filmove.

– Te, filmove u prvom licu, upravo smo mi uveli u Hrvatskoj, a i ovo je jedan od njih – rekao je Puhovski.
»Generacija '68« nostalgizirana je, ali i samokritična, i prema sebi i generaciji, priča o jednom vremenu i iznevjerenim idealima. Kameru drži sam Puhovski, snimajući sebe i svoje susrete na putu posjećivanja prijatelja s kojima je dijelio ideje o popravljanju svijeta. U pozadini je i njegov naratorski glas. Ich-forma u punom formatu.

Ton dokumentarca postavljen je već na samom početku, kad promatramo Puhovskog kako se naslanja na šarenu bubu. Ona nije njegova, ali imala bi pokazati kakav je on nekada bio. Ili kakav je mislio da jest.

Ideali i otrežnjenje

Ulazak u automobil s parking-senzorima u odnosu na bubu uspostavit će korelaciju i s jednim prošlim putovanjem, onim u Pariz '66. u trošnom fići, dok je danas fiću zamijenilo sjedalo u avionu. U pravoj maniri »hrvatskih tragedija« Puhovski će svoju situaciju opisati kao stiješnjenost na uskom sjedalu ekononomske klase i time podvući crtu konformističke pacifikacije u neoliberalnom kapitalizmu, zacijelo neželjenom društvenom uređenju onodobne aktivističke studentarije.

Što je, dakle, ostalo od tih ideja? Zna autor da na to pitanje ne može odgovoriti sam, pa će potražiti pomoć svojih studentskih suboraca, ali i generacije svoje djece. Njegov zet, pisac Marjan Alčevski, bit će posebno oštar u odgovoru. Ništa nije ostalo, nema se '68. što slaviti, mogli bi je možda samo žaliti, govori Alčevski.

U generacije Puhovskog stav neće biti baš toliko grub, ali i tu će biti dosta rezignacije. Tražilo se '68. popravljanje svijeta, ali nisu se zazivale radikalne promjene. Studenti se jesu bunili protiv ograničenosti života propisane s vrha, smatrajući da ne žive ni komunizam, ni socijalizam, ni demokraciju, ali u svojim zahtjevima nisu u suštini napadali vladajuću ideologiju. Pokazuje to i olako popuštanje nakon Titova obećanja da će se nagomilana pitanja rješavati, ili, kako je to rekao Inoslav Bešker – nasjeli su na Titovu fintu.

Nakon zagrebačkih demonstracija slijedi Korčulanska ljetna (filozofska) škola, i lijepo tu Puhovski kaže da je ona bila put od svijeta u kojem su živjeli do svijeta u kojem su željeli živjeti. No i tu ih je dočekalo otrežnjenje: dok su slušali predavanja i družili se sa svojim profesorima i misliocima-idolima u neformalim kratkim hlačicama, Rusi su umarširali u Čehoslovačku. Intervjuirani Rajko Grlić u tom kontekstu postavlja retoričko pitanje Puhovskom: »Jesi li ikada vidio intelektualca koji nije nemoćan pred silom?«

Propuštena priča

Spominjanje na svoj način također mitske '71. priču će o sili podignuti na višu razinu, no Puhovski u svom pregledu tih novih studentskih događanja ostaje na samoj površini, ne ulazeći dublje u fascinatnost samo tri godine udaljenih potpuno drugačijih zahtjeva i potpuno drugačijih ljudi. Tema je to za cijeli jedan novi dokumentarac, jer ono na čemu Puhovski zastaje tek je konstatacija da on nije podržavao sve ideje toga pokreta, ali da je bio zadivljen njegovom masovnošću.

Puhovski na svom putu preispitivanja razgovara s brojnim akterima studentskih događaja pa slušamo, i gledamo, Dalibora Martinisa, Slavoja Žižeka, Želimira Žilnika, Nebojšu Popova, Slobodana i Slavenku Drakulić, Jagodu Kaloper, Jasnu Petrović, Šimu Vranića, Ognjena Čaldarevića i druge. Ključnima će se za film, i barem za neke odgovore na autorova pitanja, ipak činiti razgovori s najmlađima, posebice kćerima Senom i Tamarom Puhovski.

Kad promišlja mlade danas, Puhovski, na temelju njihova bunta, posebice studentske blokade 2009., zaključuje da nova generacija ne ponavlja njihove greške u traganju za općenitim ciljevima, već se upućuje praktičnom i konkretnom, poput inzistiranja na besplatnom školovanju.

No da je grešaka bilo i više od toga, pokazuje Puhovskom upravo njegov vlastiti podmladak. Na mikro, obiteljskom planu ideja slobode u provedbi je pala na nedodirljivim dogmama, što se lako može transponirati i na makro društveni plan. Što u svemu tome, pak, znače osjećaji usamljenosti i samoće, koji prema akterima dokumentarca transcendiraju generacije, valjat će zainteresiranome ipak potražiti u filmu. Za koji je, a to nije nimalo nevažno, odličnu glazbu skladao Rundek Cargo Trio.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.