RIJEKA Krešo Kovačiček, riječki altetrnativni umjetnik rođen 1. siječnja 1964. godine, profesor likovne kulture koji je po svojem osebujnom umjetničkom rakursu zapamćen na široj hrvatskoj sceni bezmalo već četrdeset godina, pod neobičnim je okolnostima nestao početkom kolovoza. No, kako je riječ o osebujnom umjetniku vrlo senzibilne osobnosti, neko vrijeme tom nestanku nije pridavana veća pažnja.

Uostalom, kolovoz i jest mjesec u kojem su gibanja iz stalnog mjesta boravka naglašenija. No, kako se Krešo duže vrijeme nije pojavljivao na nekim za njega uobičajenim pozicijama, krenulo se u potragu koja do sada nije dala rezultata. Nakon svega, prije nekoliko dana njegov je nestanak prijavljen i policiji koja je poduzela za takvu situaciju sve potrebne radnje. Ali ma koliko svi zajedno tragali – Kreše Kovačičeka i dalje nema.

– Želio bih svim srcem da je riječ o još jednom Krešinom protestu, reakciji na bešćutnost civilizacije kojoj pripadamo, a koju on na posebno težak način podnosi kad su u pitanju određene deformacije ljudskosti. Želio bih, mada bih bio strašno ljut na njega u tom trenutku, da se odnekle pojavi i da mi kaže kako je nestao jer mu je bilo dosta svega, no pomalo se već počinjem pribojavati, jer tako dugo izbivanje bez traga i glasa za njega ipak nije uobičajeno, istaknuo nam je Damir Čargonja Čarli, i sam zanimljiv umjetnik, ali i osoba koja je s Kovačičekom, pa i u poslovnom smislu, kroz vrijeme bila u jako prisnim odnosima.

Galerist u Palachu

Kako je naime pozanto, Čarli je svojedobno bio čelna osoba kultnog kuba »Palach« u kojem je niz godina aktivni sudionik oblikovanja likovne scene bio i Kovačiček.

– Pa recimo u jednom periodu, od 2003. do 2008. godine, Krešo je u Palachu bio voditelj galerijskih postava. Bio je kreator, i to vrlo uspješan, likovne, izložbene scene. I kasnije, nakon što sam otišao iz Palacha, ostali smo ne samo dobri suradnici nego i prijatelji. Krešo je u svakom smislu osobenjak, baš onakav kakvima zamišljamo umjetnike, hipersenzibilan, ali uvijek i angažiran, naglašava Čarli.

I u pravu je jer je Kovačiček još u vrijeme dok je završavao srednju školu primijenjene umjetnosti, kasnije i studij likovne umjetnosti na riječkom Pedagoškom fakultetu, bio plodan autor i promotor novih pogleda na likovnost. Zajedno s kolegicama bio je aktivan na novinskoj sceni osamdesetih godina u kultnom omladinskom listu »Polet«, da bi se kasnije aktivno uključio u rad i na pedagoškoj sceni.

Projekt EPK

S obzirom da je postao profesorom likovne kulture, radio je i u OŠ Hreljin, najčešće na zamjenama, što je i danas sudbina »likovnjaka«, a zanimljivo je da bi nakon duže prisutnosti u školi njegovi učenici redom osvajali jako dobre rezultate na smotrama dječjeg likovnog stvaralaštva.

Ono što budi najveće sumnje, pa i nemale strahove kod njegovi prijatelja, ali i šire hrvatske likovne zajednice, je projekt koji je, pa i s potporom riječkog EPK sustava, pokrenuo prije nekog vremena. Kovačiček je naime već dugi niz godina pobornik sustava zbrinjavanja beskućnika u praznim gradskim prostorima, sustava koji je posebno razvijen u Nizozemskoj, a poznajemo ga pod nazivom »sqatting«, odnosno naseljavanje praznih društvenih stanova.

Kovačiček je taj projekt, ponavljamo, s podrškom EPK koji je u njegovim nakanama vido zanimljiv iskorak verificiranja urbanog prostora, krenuo ostvarivati u – Harteri. Tamo ne samo da je, poput svojevrsnog performansa, sredio svoj stan, već je i u vanjskom prostoru pokrenuo i projekt urbanih vrtova. Krenuo je u promjenu poprlično zapuštenog i neuglednog prostora Hartere, u najširem smislu, no to je »zapelo za oko« nekim od skvotera s riječkih, hrvatskih, ali i međunarodnih prostora.

Policijski posao

Kako je niz njegovih prijatelja, a nered u Kovačičekovom redu prva je zamijetila Nadežda Elezović, također riječka umjetnica i novinarka koja upravo priprema Kovačičekovu monografiju, postalo zabrinuto, pokrenuta je – potraga. Sumnja se naime da je Kovačiček zbog Hartere došao u neugodnu situaciju, da su ga za sada neidentificirani, nepoznati skvoteri istjerali, pa i pomoću brutalne sile, iz prostora Hartere.

– Sve je moguće. Ponavljam, poznavajući Krešinu hipersenzibilnost, moguće je da je razočaran, po ne znam koji put ponašanjem ljudske vrste, otišao u nepoznato te se duže vrijeme ne želi javljati bilo kome. No bojim se i nekih nimalo lijepih odgovora po pitanju njegove sudbine. Za sada nam ne preostaje ništa drugo no tražiti ga, pa i putem društvenih mreža, mada one izazivaju i nemalo zbunjenosti.

Prema nedavnim informacijama Krešo je najprije bio »pronađen« u Puli, pa je stigla informacija kako s poznanicima obrađuje neke vrtove oko Pazina…. Ma svašta da od svega nije zapravo bilo – ništa. Čekat ćemo da profesionalci u svom poslu, dakle policija, poduzmu sve što je u njihovoj moći, da nas pozovu u pomoć bude li to potrebno i da ga nađemo, završio je Čargonja.