Obitelj Vlakančić iz svog stana uklonila je radijatore i vertikalne cijevi sustava centralnog grijanja / snimio R. BRMALJ
Sutkinja Senka Kirša s opatijskog Općinskog suda u svojoj presudi obrazlaže da obitelj Vlakančić, nakon isključenja iz sustava Energa, nije bila dužna plaćati fiksnu naknadu, dok samo dvanaest dana kasnije sudac Mate Radović s riječkog Općinskog suda navodi da je tužba Ri-Stana osnovana
Kako je moguće da dvoje sudaca istog, Općinskog suda u Rijeci, u identičnim parnicama, donesu dvije dijametralno suprotne presude, pita se Tihana Vlakančić, čijeg je supruga Vladu Ri-Stan u dvije odvojene parnice tužio zbog neplaćene fiksne naknade za centralno grijanje, iako su iz njihovog stana fizički uklonjeni ne samo radijatori, nego i vertikalne cijevi sustava centralnog grijanja.
Visoki računi
Sutkinja Senka Kirša, iz Stalne službe riječkog Općinskog suda u Opatiji, presudila je u korist Vlakančićevih, obrazlažući da nakon isključenja iz sustava nisu bili dužni plaćati fiksnu naknadu, u razdoblju do kolovoza 2014. godine, u iznosu od 374,72 kune, dok je sudac Općinskog suda u Rijeci Mate Radović, presudio da moraju platiti troškove fiksne naknade u iznosu od 489,96 kuna, za period do kraja iste godine, zajedno s troškovima parničnog postupka. Obje presude sada su u žalbenom postupku.
Ri-Stan je Vlakančićeve tužio za neplaćenu naknadu za instaliranu snagu, odnosno fiksni dio računa za centralno grijanje u sustavu Energa. Tuženi su nakon što su od Energa zatražili, i dobili, suglasnost za isključenje iz sustava, odnosno za razdoblje nakon što su se i fizički isključili iz sustava, od lipnja 2014. godine, uz objašnjenje kako više ne moraju plaćati račune za utrošenu toplinsku energiju. Kako žive na zadnjem, petom katu zgrade u Ulici Franje Belulovića, o svom trošku su, osim uklanjanja radijatora, iz stana uklonili i vertikalne cijevi centralnog grijanja, zbog čega su smatrali da Energu više nisu dužni plaćati ništa, s obzirom na to da sustav centralnog grijanja više ni na kakav način nisu koristili.
U međuvremenu, prošle godine se i cijela zgrada isključila s Energovog sustava toplana, no to nije spriječilo Ri-Stan, tvrtku koja obavlja objedinjenene poslove naplate troškova stanovanja, pa tako i za Energo, da Vlakančićeve tuži za iznos fiksne naknade za instaliranu snagu, koji su po Ri-Stanu, dužni plaćati.
– Centralno grijanje u našoj zgradi nikad nije ni radilo kako treba. Unatoč visokim računima, smrzavali smo se u stanovima. Prije tri godine, odlučili smo se isključiti iz sustava. Za to smo morali prikupiti sto posto potpisa svih ostalih suvlasnika zgrade, ali i susjedne, jer smo na zajedničkoj podstanici sustava centralnog grijanja, kaže Tihana Vlakančić.
Njena obitelj platila je ovlaštenog servisera koji je iz njihovog stana uklonio radijatore, kao i vertikalne cijevi centralnog grijanja, nakon čega su obavijestili Energo da više nisu dužni plaćati račune za grijanje, no gradski distributer toplinske energije putem Ri-Stana nastavio im je slati račune za instaliranu snagu. Unatoč opsežnoj prepisci između Vlakančićevih i Energa, i Energo i Ri-Stan ustrajali su na tome da je obitelj, iako u stanu više nisu imali nikakve instalacije centralnog grijanja, dužna plaćati fiksni dio računa.
Vrhovni sud RH još je prije više od četiri godine, u sličnom slučaju, presudio u korist građana koji su se tada samovoljno, vez suglasnosti distributera toplinske energije, isključivali iz mreže centralnog grijanja, sa sličnim obrazloženjem kao sutkinja Kirša, pa je stoga još manje jasno zbog čega u sudskoj praksi do sad nije zauzet jedinstveni stav po ovom pitanju.
Stvar principa
– Prije nešto više od godinu dana, cijela zgrada se isključila s Energovog sustava, ali i dalje su nam ostale parnice. Riječ je o relativno malim iznosima, koji su u međuvremenu narasli na nekoliko tisuća kuna, no ovdje je stvar principa. Nećemo plaćati za nešto što ne koristimo. Uostalom, tako kaže i zakon, ne može se naplaćivati usluga koja se ne isporučuje, a nama Energo više ne isporučuje nikakvu uslugu. Jednom su nam čak rekli da nas grije stan ispod. Pa čak i da je tako, zakon jasno kaže da se ista usluga ne može naplaćivati dvaput. Dakle, ako su od stana ispod naplatili grijanje, ne mogu ga naplatiti i od nas, kaže Vlakančić.
Sličan stav zauzela je, u obrazloženju presude od 12. svibnja prošle godine, sutkinja Kirša, koja naglašava kako je i iz tužbe, i iz odgovora na tužbu, nesporno da je stan Vlakančićevih bio izdvojen iz sustava centralnog grijanja, na način predviđen Zakonom o tržištu toplinske energije, što znači da su izvedeni radovi koji fizički onemogućavaju isporuku toplinske energije u tuženikov stan.
Prema obrazloženju sutkinje, odnos stranaka u postupku je ugovorni odnos, o pružanju javne usluge potrošaču, pa se osim Zakona o tržištu toplinske energije, primjenjuju i odredbe Zakona o obaveznim odnosima, te Zakona o zaštiti potrošača.
U obrazloženju nadalje stoji kako osnova za naplatu tražbine nije pripisana niti jednim od tih zakona, kao ni Pravilnikom o raspodjeli troškova toplinske energije, već je riječ o ugovornom odnosu, a samo izdvajanje iz toplinskog sustava ima značajke raskida ugovora.
U podužem objašnjenju, sutkinja ističe, uz navođenje referentnih zakona i propisa, kako su samim time obje strane oslobođene svojih ugovornih obveza, pa su tako i Vlakančićevi oslobođeni plaćanja fiksnih troškova, kao i drugih troškova vezanih uz toplinsku energiju.
Čak i kad ugovorna obveza obavezuje potrošača na ispunjenje njegovih obaveza, u slučaju da trgovac nije ispunio svoje ugovorne obaveze, takva je obaveza ništetna, ističe se u obrazloženju presude, pozivajući se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Jednako tako, sutkinja navodi kako je potrošač u ovom slučaju bio doveden u nepovoljni položaj u odnosu na pružatelja usluge.
– Predmetni ugovor sklopljen je prema unaprijed formuliranom sadržaju od strane tužitelja kao trgovca, o kojem tuženik kao druga ugovorna strana i potrošač nije mogao pregovarati već je iste, ukoliko je želio koristiti usluge predviđene ugovorom, morao prihvatiti u već predviđenom obliku kojim je tužitelj, kao jača strana, iskorištavajući svoj superiorni položaj u odnosu na tuženika, nametnuo istom obavezu plaćanja naknade za uslugu koju mu tužitelj ne pruža, u čemu se, po ocjeni ovog suda, ogleda neravnopravnost u pravima i obavezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača. Prema tome, kako osnova za utuženo potraživanje ne postoji niti u zakonu niti u valjanoj ugovornoj odredbi, tužbeni je zahtjev valjalo odbiti bez rasprave o visini potraživanja, stoji u obrazloženju presude.
Kaos u toplinarstvu
Samo dvanaest dana nakon takve presude i obrazloženja, 24. svibnja prošle godine, sudac Mate Radović presuđuje da je zahtjev tužitelja za isplatu fiksne naknade, ovaj put za razdoblje od rujna do kraja 2014. godine, »u potpunosti osnovan«.
Sudac Radović zauzeo je stav da tuženik, iako prema Zakonu o tržištu toplinske energije nije nakon isključenja bio dužan plaćati troškove isporučene toplinske energije, ipak mora plaćati sve ostale troškove, dakle i instaliranu snagu. Osim toga, sudac Radović, posve suprotno sutkinji Kirša, smatra da je to stvar zakonske obaveze, a ne ugovornog odnosa.
Nakon višegodišnjeg kaosa u toplinarstvu i odnosima pružatelja usluga i krajnjeg kupca, očekivalo bi se da će barem sud razriješiti dilemu tko je kome i što, u kojim situacijama dužan plaćati. Iz ovakvih dviju presuda vidljivo je da ni djeliteljima pravde nije posve jasno na čijoj je ona strani, premda bi zdrav razum trebao nalagati da nešto što nije i ne može biti isporučeno, ne treba biti ni plaćeno, u ovom slučaju toplinska energija, budući da su u stanu Vlakančićevih uklonjeni i radijatori i vertikalne cijevi.
No još jednom pokazuje se da pravo i pravda nisu jedno te isto, ali se ovim slučajem razotkrivaju i sve manjkavosti zakona i pravilnika koji definiraju tržište i obračun troškova toplinske energije.
