Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
28. travnja 2017.
Mlada znanstvenica

Dr. Ana Gavranić: Upoznajte prvu riječku neurokirurginju i unuku prve riječke gradonačelnice

Dr. Ana Gavranić, prva riječka neurokirurginja / Foto: S. JEŽINA
Dr. Ana Gavranić, prva riječka neurokirurginja / Foto: S. JEŽINA
Autor:
Objavljeno: 17. ožujak 2017. u 22:01 2017-03-17T22:01:47+01:00

Dr. Ana Gavranić u riječkom KBC-u nedavno je položila specijalistički ispit iz neurokirurgije i tako postala treća žena u povijesti koja je specijalizirala neurokirurgiju u Hrvatskoj te prva i zasad jedina riječka neurokirurginja koja radi na Klinici za neurokirurgiju riječke bolnice

Hrvatska je u razdoblju kraćem od godinu dana dobila tri žene specijalistice neurokirurgije, a ovo zahtjevno i donedavno ekskluzivno muško medicinsko područje, trenutno specijalizira još nekoliko liječnica u riječkoj i zagrebačkim bolnicama. Dr. Ana Gavranić u Kliničkom bolničkom centru Rijeka nedavno je položila specijalistički ispit iz neurokirurgije i tako postala treća žena u povijesti koja je specijalizirala neurokirurgiju u Hrvatskoj te prva i zasad jedina riječka neurokirurginja koja radi na Klinici za neurokirurgiju riječke bolnice. Neopterećena rodnim stereotipima, ono što javnost smatra velikim postignućem, ona doživljava logičnim slijedom u svom obrazovanju i karijeri.

– Bronca, bez veze, rekla bi moja sestra. Činjenica je da žene u neurokirurgiji još uvijek izazivaju čuđenje, ali moramo biti svjesni da se medicina feminizirala i ne možemo očekivati da to neće zahvatiti i ono što se u medicini nekad smatralo muškim strukama. S druge strane, nitko se ne čudi kad muškarac specijalizira dermatologiju. A svugdje treba puno raditi, više-manje sve za istu plaću, kao i u »mirnijim« specijalizacijama.

Ako se dobro sjećam našeg prvog razgovora dok ste još bili na specijalizaciji, vaša prva želja pri odabiru specijalizacije bila je digestivna kirurgija?

– Točno. Ja sam zapravo željela specijalizaciju iz opće i digestivne kirurgije. Javljala sam se na natječaje, ne znam koliko je igrala ulogu činjenica što sam žena, no tu specijalizaciju nisam dobila. Očito je bilo boljih kandidata. Dok sam se javljala na natječaje za specijalizaciju iz opće kirurgije, slučajno sam čula da se otvara natječaj za specijalizaciju iz neurokirurgije i javila sam se. U prvom natječaju nisam prošla, prošao je kolega. No, javila sam se i na drugi natječaj – i prošla. Tako je sve krenulo.

Sve ide iz glave

Znači priča s abdomenom na kraju je završila na glavi?

– I jedno, i drugo područje je zatvoreno. Oboje traži dobru dijagnostiku i dobar klinički pregled.

Ali i sve ide iz glave...

– Sve ide iz glave.

Neurokirurgija ipak ima veći naglasak na finoj motorici i preciznosti za razliku od drugih kirurških struka. Je li kao takva možda više ženska struka?

– Mi danas u riječkoj bolnici imamo više kolegica koje specijaliziraju kirurgiju, imamo i kolegicu koja specijalizira traumatologiju. Dakle, ako nešto hoćete, ako želite nešto tako specijalizirati, ići ćete, pojednostavljujem, u teretanu, pa ćete se nabildati i fizički biti spremni ako to traži željena struka. Uostalom, danas se kirurške struke sve manje baziraju na sili, na povlačenju... Nema tu više velike razlike. Vjerujem da čovjek može postići ono što si zacrta. Žene danas najnormalnije plove na brodovima, a naše bake su kopale njivu i nitko ih nije pitao je li im to naporno. Frizerka je na nogama cijeli dan, kao i ja, i nitko je ne pita je li joj to naporno.

U bolnici pacijenti i dalje često misle da ste medicinska sestra? Primjerice, moj kolega fotoreporter, koji je proteklog tjedna snimao zahtjevnu operaciju aneurizme na vašoj klinici, rekao mi je da ga je u sali na bitne detalje operacije usmjeravala medicinska sestra, no to ste zapravo bili vi, neurokirurginja.

– Kao prvo, liječnici danas u bolnicama više nisu striktno u bijelom i vjerujem da pacijenti teško mogu točno znati tko je liječnik, a tko nije. Također, smatram da se nitko ne smije uvrijediti ako ga se naziva medicinskom sestrom. Točno je da dio pacijenata u ambulanti reagira na činjencu da sam žena pa je tako jedan od mojih posljednjih pacijenata na pregledu ustvrdio da želi ići kod muškog doktora koji ga je operirao. »Ali ja sam vas operirala«, kažem. »Ne, ne, mene je operirao profesor«, kaže i ne prihvaća da sam ga operirala ja, žena. Na kraju sam popustila – ako pacijent želi misliti da ga je operirao profesor, nemam problem s tim. Meni je najvažnije da dobro obavim svoj posao, a situacija poput ove će uvijek biti. No, stvari se ipak mijenjaju.

Volim medicinu

Kako je vaša obitelj reagirala na vaš izbor neurokirurgije kao životnog poziva?

– Mene obitelj nikad nije kočila u mojim odabirima. Otac mi je umro kad sam bila na trećoj godini fakulteta, no mislim da je on već tad znao da mene kirurgija najviše zanima od svega. Majka me nikad nije kočila, no vjerujem da joj nije bila draga pomisao da ću se morati boriti u muškom svijetu.

Dr. Ana Gavranić, prva riječka neurokirurginja / Foto: S. JEŽINA

Vaš djed je bio liječnik, ortoped dr. Jugoslav Andrić?

– Moj djed je bio ortoped, a njegov otac je bio stomatolog. Generacija mojih roditelja preskočila je medicinu. Moj djed je bio vrlo ponosan na moj odabir.

Odmalena ste znali da ćete se baviti medicinom?

– Ne. Medicinu sam odabrala iz jednog vrlo prozaičnog razloga: kad sam bila u srednjoj školi jako su bile popularne medicinske serije. Znam da smiješno zvuči, ali Chicago Hope i Hitna služba razlog su zašto sam odabrala medicinu. U svemu tome imala sam ludu sreću da sam se u medicini i pronašla, jer studirati nešto samo zato što izgleda jako uzbudljivo u televizijskim serijama, ne bi bila neka sreća. Meni se stvarno posrećilo, volim medicinu i posao koji radim. Dobro sam odlučila.

Ponosna sam na svoju baku

Ipak, vi imate svojevrsnu obiteljsku sklonost brisanju granica kad je riječ o podjeli na muške i ženske poslove. Prva i jedina riječka gradonačelnica Neda Andrić vaša je baka?

– Vidim, informirali ste se. Da, baka je bila prva i zasad jedina riječka gradonačelnica. Naravno da mi je drago i da sam ponosna kad me se poveže s njom. Recimo da su žene u našoj obitelji uvijek bile malo više u tim muškim poslovima. No, moram priznati da je meni baka, uvijek bila samo baka. Sestra i ja smo tek na njezinoj komemoraciji shvatile koliko je ona toga učinila kao gradonačelnica. Tako da mogu slobodno reći da ja tu malo »kiksam« jer je moja baka bila puno uspješnija od mene u ono doba.

Opća neurokirurgija

Je li teško studirati medicinu, a posebno specijalizirati neurokirurgiju?

– Ne znam, ja sam sve stigla. Bila sam vrlo dobar student i stigla sam učiti i izlaziti, kako za vrijeme fakulteta, tako i za vrijeme specijalizacije. Vjerujem da čovjek kad si sve posloži, sve i uspijeva.

U kojem smjeru ide današnja neurokirurgija i gdje vidite vaš interes?

– Neurokirurgija sve više koristi tehnologiju, poput, primjerice, 3D printera. Moj interes je vjerojatno jednak svim mladim neurokirurzima – zanima me glava i kranijalna kirurgija. Činjenica je da je danas i spinalna kirurgija sve zanimljivija, ljudi žele biti sve pokretniji, žele funkcionirati. Zanimljive su mi i fiksacije kralježnice, svakako. Mi smo u Rijeci zapravo odgajani u duhu opće neurokirurgije tako da pokrivamo sve.

Strpljenje i koncentracija jako su važni u neurokirurgiji?

– Jesu. No, puno toga ovisi o tome koliko radite i vježbate, važna je i manualna spretnost, ali i rad. Što više radite, to bolje radite. Kad ste za operacijskim stolom, jednostavno radite i niste svjesni da vrijeme ide. Zahtjevno je. Treba ostati koncentriran na ono što ne vidite golim okom već samo pod mikroskopom.

Usavršavate li se, putujete li po kongresima, zanima li vas znanstvena karijera?

– Na poslijediplomskom sam studiju i on ide svojim tijekom. Usavršavanja uvijek može biti više, ali prepreka su nam često financije. Cifre su dosta visoke i treba odlučiti što želite. No, mi svi prođemo mikrokirurški tečaj koji je ranije bio u Zürichu, a sad je u Beču. Sad također krećem na tečajeve Europskog neurokirurškog društva.

Želim ostati u Rijeci

Sve više mladih liječnika odlazi raditi u inozemstvo. Razmišljate li i vi o odlasku iz zemlje?

– Neurokirurzi nisu toliko tražena struka u inozemstvu. Ako se i traže, onda je riječ o kolegama s više radnog iskustva. Zanima me stipendija za boravak i edukaciju u inozemstvu, svakako, ali sva moja razmišljanja o preseljenju iz Rijeke uvijek su završila na tome da želim ostati u svom rodnom gradu.

Dr. Ana Gavranić, prva riječka neurokirurginja / Foto: S. JEŽINA

Družite li se sa svojim zagrebačkim kolegicama neurokirurginjama?

– Doktorice Nikolinu Sesar i Martu Borić sam upoznala. Čujemo se ponekad telefonom. No, mi nismo jedine. Još je šest ili sedam kolegica koje su na specijalizaciji iz neurokirurgije. Jedna od tih kolegica koja specijalizira u Zagrebu je iz pulske bolnice, a druga iz dubrovačke bolnice. A tu je i moja kolegica dr. Barbara Kolbach koja specijalizira u Rijeci.

Postoji li neki strah koji je zajednički svim neurokirurzima dok rade?

– Mislim da ja još nemam toliko iskustva da bih generalno odgovorila na to pitanje. Vjerujem da što ste iskusniji, više znate, to vas hvata i veći strah. No, ako ste jako strašljivi, nećete ni odabrati kirurgiju.

Mozak je čudesan, ali i neotkriven?

– To me pomalo podsjeća na pitanje što je važnije, neurokirurgija ili kardiokirurgija, mozak ili srce. Bez mozga ne možete živjeti, ali se organizam bez mozga može održavati na životu. Čudesan je, o njemu ne znamo sve i možda nikad nećemo ni znati. U toj masi čudne boje je sve, počevši od naših kretnji, motorike ruku i nogu pa do onog što osjećamo i mislimo.

I na kraju, koje je boje ljudski mozak?

– Teško mi je definirati. Recimo da je između žućkaste i bež boje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka