Pismo su 4. studenog 1919. Gabrieleu D'Annunziju dali njegovi arditi Guglielmo Barbieri i Tappari Alberto nakon što su, popevši se na riječki gradski toranj, otpilili jednu glavu riječkom dvoglavom orlu, koju su potom poklonili svom »voljenom vođi« kao svojevrsni lovački plijen
Gabrieleu D’Annunziju, našem jedinom i vrhovnom zapovjedniku, spasitelju Rijeke, čuvaru mira Italije, dajemo kao znak počasti jednu od dvije glave koje još označuju carski karakter orla na gradskom tornju. Na radostan dan koji priziva i uništenje Austrije i slavu Italije, odrezana je od strane vojnika i građanina, s nepohodnom i željenom suradnjom drugova po oružuju, sigurnih da predstavljaju volju i želju svih građana Rijeke, svečano potvrđenih na javnom skupu. Guglielmo Barbieri, poručnik 2. regimente i Tappari Alberto, poručnik 3. regimente.
Eya! Eya! Eya! Alala!«
Ovo je pismo, odnosno njegov ne baš točan prijevod, koje su 4. studenog 1919. Gabrieleu D’Annunziju dali njegovi arditi Guglielmo Barbieri i Tappari Alberto nakon što su, popevši se na riječki gradski toranj, otpilili jednu glavu riječkom dvoglavom orlu, koju su potom poklonili svom »voljenom vođi« kao svojevrsni lovački plijen. Pismo, čiji faksimil objavljujemo na stranicama Mediterana, nalazi se u fundusu Fondacije Vittoriale koja nam je dala dozvolu za objavu, a upravo je ovaj dokument bio prvi konkretni dokaz koji je talijanskom povjesničaru Federicu Carlu Simonelliju ukazao da je glava orla koja se nalazila na zidu jedne dvorišne prostorije, a za koju se nije točno znalo što predstavlja, zapravo glava s orginalnog riječkog dvoglavog orla.
To pismo, prema našim saznanjima, zasad nije bilo dostupno široj javnosti, a nema sumnje da je iznimno zanimljivo za istraživanje i razumijevanje jednog kompleksnog i kontroverznog dijela riječke povijesti.
Rijeka EPK
Poznati američki pisac Bruce Sterling, koji je svoj roman »Pirate Utopia« smjestio u jednu verziju tadašnje Rijeke, ovako govori: »To je vrijeme kad je Rijeka uistinu bila Europska prijestolnica kulture. Postojalo je to razdoblje od godinu i pol dana kad je ovaj grad bio zbilja nevjerojatno mjesto. Događale su se nečuvene aktivnosti koje su imale potencijal promijeniti svijet. Takve kulturne erupcije su rijetkost, možemo to usporediti sa San Fanciscom 1967., Pariškom komunom, Pet milanskih dana ili nekim drugim oblikom prevrata.«
Producent i scenarist Velimir Grgić, koji priprema raskošni dokumentarni serijal o Gabrieleu D’Annunziju pod nazivom »Utopija strasti«, ističe da je i sam u svom bavljenju ovom temom naišao na neočekivane prepreke.
– Zapravo je nevjerojatno da je 100 godina kasnije još uvijek problem sagledavanje realne povijesti. Primjerice, HTV nam nije htio dati ni neobvezujuće pismo namjere o mogućoj suradnji, dok su nam neke strane televizije to bez problema dale, jer im se tema čini iznimno zanimljivom. Mislim da se radi o kombinaciji neznanja, jer velika većina ljudi nema pojma o D’Annunziju, i nekog neobjašnjivog straha, jer se, kao, radi o fašizmu. Pa dnevno se na televizijama i raznim kanalima vrti 27 dokumentaraca o Hitleru, a D’Annunzio bi trebao biti neki problem. Povijest nije tu da je se bojimo, nego da iz nje nešto naučimo – kaže nam Grgić.
Naravno, s Gabrieleom D’Annunzijom treba oprezno, ali loše i neodgovorno bi bilo praviti se da se on nije dogodio. Najgora povijest je ona prešućena, odnosno neistražena ili tabuizirana.
U našim kontaktima s ljudima iz Fondacije Vittoriale koja upravlja imanjem Vittoriale degli Italiani, kao i s odgovornima u rimskom Societa di Studi Fiumani, jasno je istaknuta želja da se riječka D’Annunzijeva epizoda, ali i »okolne« godine o kojima postoji velika količina dokumenata i artefakata na talijanskoj strani, zajednički istražuje i razvije sveobuhvatna analiza spomenutih razdoblja.
Povjesničar Federico Simonelli vodi »riječki ured« u Vittorialeu i kaže da je poanta tog ureda organizicaija i pomoć inicijativama, poput raznih konferencija, izložbi ili dokumentaraca posvećenih istraživanju tog perioda.
– Ono što je vrlo važno naglasiti jest da se predsjednik Vittorialea Giordano Bruno Guerri namjerava toj temi posvetiti s europskog kuta gledišta. Zato bismo htjeli ostvariti suradnju s institucijama u Rijeci i istraživati zajedno s hrvatskim povjesničarima. Bilo bi zanimljivo ispričati priču o D’Annunzijevoj okupaciji u cijeloj njenoj kompleksnosti, kroz jedinstvenu višestruku europsku perspektivu. Želimo razmjenjivati interpretacije, perspektive i načine gledanja na tu temu, a sve da bismo, tamo gdje je to moguće, izgradili zajedničku europsku priču 20. stoljeća. Iz svih tih razloga je suradnja između Vittorialea, riječkih i hrvatskih povjesničara i institucija vrlo važna – kaže nam Simonelli.
Ključni dokaz
Pismo
Podsjetimo, upravo je Simonelli uspio iz povijesnog zaborava izvući riječku orlovu glavu koja je gotovo stotinu godinu skupljala prašinu na D’Annunzijevu neobičnom imanju, koje mnogi posprdno nazivaju fašištičkim Disneylandom. Bio je to jedan od rijetkih predmeta koji nije imao svoju »službenu« povijest, a tek je duboko kopanje po D’Annunzijevim privatnim dokumentima usmjerilo postupak raspetljavanja i rasvjetljavanja te neobične priče prema konačnom rješenju. Ključni dokaz došao je usporedbom materijala s jedinim poznatim ostacima originalnog orla koji se čuvaju u muzeju Societa di Studi Fiumani u Rimu. Posebno zanimljivo u cijeloj priči je da se samo prije godinu dana u javnosti pisalo i govorilo da originalnih dijelova dvoglavog orla postavljenog 1906. godine – jednostavno nema. Sada imamo ne samo dijelove, već cijelu jednu glavu. Je li negdje sačuvana i druga, nakon što su komunističke vlasti 1949. godine naredile skidanje orla s riječkog Gradskog tornja i njegovo uništenje, nije poznato. Vrlo vjerojatno ta glava nije sačuvana, ali tako smo mislili i za ovu koju su skinuli D’Annunzijevi arditi pa se pokazalo da je »živa i zdrava«.
Iz rimskog Societa di Studi Fiumani, čiji su predstavnici 2017. riječkom gradonačelniku poklonili dijelove baze originalne skulpture, potvrdili su nam da se kod njih nalaze još dva dijela originalnog orla. Jedan ostatak nosi natpis IND, što je vjerojatno dio natpisa Indeficienter, dok drugi komad nosi ime obitelji Skull. Orao postavljen 1906. izrađen je po drvenom modelu kipara Vittorija De Marca, a lijevan je u ljevaonici Mattea Skulla, zbog čega se ime te obitelji i nalazi na ostacima.
Bez pravog dogovora
Prema riječima Marina Micicha, ravnatelja Arhiva muzeja Societa di Studi Fiumani, suradnja s riječkim institucijama uopće nije uptina.
– Već smo surađivali, a imamo i dogovore za nove projekte – potvrdio nam je Micich putem elektroničke pošte. On nam je poslao i fotografije ostataka riječkog orla koje oni imaju u posjedu i poprilično smo sigurni da bi u sklopu neke zajedničke izložbe ili projekta Riječani rado u svom gradu vidjeli te zanimljive artefakte. Da ne govorimo o, primjerice, automobilu kojim je D’Annunzio krenuo iz Ronchija u pohod na Rijeku ili sličnim atraktivnim eksponatima.
Naravno to podrazumijeva zainteresiranost i agilnost institucija s riječke strane koja je, prema onome što smo do sada uspjeli saznati, zainteresirana, ali ne i – definirana. Iako je tema mnogima zanimljiva i iako načelna zainteresiranost za suradnju s talijanskim institucijama postoji, pogotovo što je D’Annunzio dio projekta »Doba moći«, jednog od programskih pravaca projekta Europske prijestolnice kulture, izgleda kao da prevladava određeni oprez i prije svega nedoumica kako zapravo toj temi pristupiti, kako je obraditi. Možda bi bilo pretjerano reći da se Rijeka »boji D’Annunzija«, ali određena nelagoda je očita.
S jedne strane to može biti razumljivo, ponajprije zbog fašističkog dijela D’Annunzijeve priče, zbog čega je desetljećima bio tabuiziran, no kako je dobro primjetio Danko Švorinić na našim stranicama »nakon sto godina ne bi trebalo biti sporno objektivno se baviti tom temom«.
Sve to naravno, ne da bi se ikoga, ponajmanje protofašista D’Annunzija slavilo, nego da bi se čim bolje istražila i na atraktivan način prikazala povijest ovoga, pogotovo po pitanju 20. stoljeća, turbulentnog grada. Ima li bolje prilike i vremena za to nego sada kada dolazimo do stogodišnjice D’Annunzijeva osvajanja Rijeke, odnosno kada se bliži godina u kojoj će Rijeke biti Europska prijestolnica kulture?
