Pod raznim režimima, državama i vlastima salezijanci su se posvećivali odgoju mladih i pastoralnom radu. Kroz oratorij, konvikt, školu, ministrante, vjeronaučne grupe, druženja i susrete, igru, natjecanja, prošle su tisuće djece i mladih. Pomagalo im se da postanu »čestiti građani i dobri kršćani«
RIJEKA – Kao što se talijanski svećenik don Ivan Bosco, utemeljitelj salezijanske družbe 1859. godine i odavno već svetac, nije pokolebao u svojoj preventivnoj pedagogiji – uvijek smatrajući da je temelj odgoja ljubav koja rađa povjerenje – tako ni salezijanci u Rijeci nikada nisu posustali na taj način djelovati. U Rijeku su stigli prije jednog stoljeća, 6. siječnja 1918., i od tada do danas izgradili su puno dobra u ljudima, za ljude i širu zajednicu. Danas djeluju u tri riječke župe – u župi Marije Pomoćnice na Podmurvicama u kojoj na temeljima svoje nekadašnje Srednje škole za spremanje svećenika već 25 godina vode Salezijansku klasičnu gimnaziju, s pravom javnosti, zatim u župi sv. Josipa također na Podmurvicama i župi sv. Ante Padovanskog na Kantridi.
Ovako bi zgrada Salezijanske klasične gimnazije i njezin okoliš trebali izgledati nakon obnove
Povodom stoljeća salezijanske prisutnosti u Rijeci i 25 godina Salezijanske klasične gimnazije, s pravom javnosti – obljetnica čije je obilježavanje započelo u prosincu prošle godine, a završeno će biti koncem svibnja – o povijesti riječkih salezijanaca i uopće identitetu salezijanaca razgovarali smo s dr. sc. don Nikom Tunjićem, ravnateljem riječke Salezijanske klasične gimnazije i dobrim poznavateljem riječke salezijanske povijesti.
Nakon dogradnje, u Salezijanskoj gimnaziji bit će od sljedeće godine mjesta za tristotinjak učenika
– Još za života don Bosca mnogi su željeli da on i u njihovom mjestu otvori svoju odgojnu ustanovu i pošalje salezijance. I on doista otvara brojne ustanove diljem Italije, u Francuskoj i Španjolskoj, a prve misionare šalje u Argentinu 1875. godine. Don Bosco je još za života bio poznat i u našim krajevima. Rovinjski župnik Luigi Medolin posjetio ga je 1878. godine i od njega dobio obećanje da će, kada to bude moguće, nešto učiniti za Rovinj. Isusovac Antonio Ayala, koji je većinu života proveo u Hercegovini i Dalmaciji kao pučki propovjednik, upoznao je don Bosca, dopisivao se s njime, postao salezijanski suradnik i pokušao pripremiti teren za dolazak salezijanaca u Dalmaciju.
Društvo »Marija«
Kako i kada počinju veze salezijanaca s Rijekom?
– Prvi zapis o salezijancima i Rijeci našao sam u oporuci riječkog župnika Gaetana Bedinija iz 1896. godine, napisane dakle osam godina nakon don Boscove smrti. On oporučno ostavlja veću svotu novaca da se u Rijeci izgradi zavod za odgoj siromašnih dječaka te želi da se ta ustanova povjeri salezijancima. Četiri godine kasnije, riječki guverner Ladislav Szapary piše don Boscovu nasljedniku Mihovilu Ruiju da je čuo o salezijanskom odgoju od nadvojvodkinje Marije Jozefine i da u Rijeci želi otvoriti sličnu odgojnu ustanovu te moli da mu pošalje kopiju statuta odgojne ustanove.
Dr. sc. don Niko Tunjić, ravnatelj Salezijanske klasične gimnazije u Rijeci / Foto Silvano JEŽINA
Od 1901. inicijativu za dolazak salezijanaca u Rijeku preuzima Dobrotvorno društvo »Marija« koje je osnovala majka riječkog guvernera Marija Szapary, i to je društvo u današnjoj Vukovarskoj ulici imalo kuću s vrtom i kapelom, gdje su ugarske redovnice brinule za siročad. Na čelu s predsjednicom Elenom Leard i nadzornim upraviteljem vlč. Matejom Balasom društvo je više puta pisalo Ruiju; u Rijeci je organiziralo udruženje salezijanaca suradnika u koje se uključio velik broj osoba te su iz Torina primali salezijanske publikacije.
U te suradnike se uključuje i mladi svećenik Luigi Torcoletti koji 1909. putuje u Torino kako bi ojačao veze Rijeke i salezijanaca i ubrzao pripreme za njihov dolazak u Rijeku. Oko dolaska salezijanaca, u vrlo kompleksnoj političkoj situaciji Rijeke i Kvarnera, jako se angažirao i biskup krčki Anton Mahnić želeći njihov dolazak na Krk i u Pazin gdje se gradi konvikt za učenike pazinske gimnazije.
Bilo je, dakle, mnogih inicijativa za dolazak salezijanaca u Rijeku. Kada su i gdje konačno došli?
– Koncem 1906. u ime Dobrotvornog društva »Marija« poziva ih vlč. Matej Balas. To društvo salezijancima na 99 godina ustupa spomenuti posjed – svoju kuću, kapelu i prostrano imanje, sve u današnjoj župi Marije Pomoćnice. Na prvoj stranici riječke salezijanske kronike piše: »Nakon dugog čekanja stigla su u Rijeku četiri salezijanca i dva klerika 6. siječnja 1918. Bio je lijep sunčan dan i oratorij je svečano otvoren…«. U oratoriju su salezijanci organizirali mnoge uobičajene oratorijske aktivnosti i oratorij je već otpočetka okupljao oko dvjesto dječaka i mladića.
Riječka salezijanska kuća prvo je pripadala austrougarskoj provinciji sa sjedištem u Poljskoj. U svom kompleksu salezijanci 1927. grade lijepu dvoranu za kino i kazališne predstave, ali i za druge susrete i svečanosti. Dvorana je bila opremljena s aparaturom za zvučni film i bila je jedna od prvih takvih dvorana u gradu. Prema nacrtu bivšeg salezijanskog učenika Enea Ronca iz Verone u lombardijskom je stilu sagrađena nova crkva Marije Pomoćnice. Blagoslovljena je 1934., u godini proglašenja don Bosca svetim pa je njezin blagoslov ujedno bio proslava novog sveca u Rijeci.
Čista kap u jezeru
Od kada salezijanci djeluju u zgradi današnje gimnazije?
– Ovu su zgradu salezijanci od talijanskog Crvenog križa preuzeli 1934. godine da bi u njoj otvorili konvikt za učenike viših razreda osnovnih škola i nižih gimnazija te tehničkih instituta. U cijeloj svojoj riječkoj povijesti salezijanci su dijelili sudbinu grada i njegovih stanovnika, u vrijeme raznih previranja, rata, poraća, komunizma, danas. Spomenut ću npr. da je nakon Drugog svjetskog rata, kada su mnogi svećenici otišli iz Rijeke, a salezijanci ostali bez svojih odgojnih ustanova, dio salezijanaca Hrvata i Slovenaca došao u Rijeku.
Recite nam nešto o identitetu salezijanaca, a znamo da su posebno posvećeni mladima, da se taj rad temelji na tri stupa: oratorij, župa, škola.
– Salezijanski bi se moto mogao izraziti ovim riječima: dajte da mladima pokažemo pravi život, a uzmite ono što je materijalno. Citirat ću don Boscovo pismo iz 1884. godine u kojem kaže: »Tko osjeti da je ljubljen, ljubit će. Tko je ljubljen, on može sve učiniti«. Stil salezijanaca je preventivni odgoj. Don Bosco nije pisao knjige o preventivnom odgoju, već je tako živio. Jednom je obišao jedan zatvor i kad je u njemu vidio mladiće mršave, izgubljene, iscrpljene, pod represijom, pitao je tamošnjega guvernera da li bi mu dali te mlade da s njima radi. Nije mu dozvolio, a don Bosco mu je jednom pričom rekao: ako je vaš odgoj represivan nikada nećete odgojiti čovjeka da bude sretan, ali ako vaš odgoj bude odgoj s ljubavlju ovi će mladi ljudi sami pokušati izaći iz svoje nutrine, mijenjati se i biti sretni.
Osim župe Marije Pomoćnice, preuzeli su upravu župe Presvetog Otkupitelja na Mlaki kojoj je 1949. minirana crkva, župu Marijina Uznesenja u centru grada, kao i župe Matulji, Kastav i Lovran. Salezijanci su dakle sto godina u Rijeci, sto burnih godina. Pod raznim režimima, državama i vlastima posvećivali su se odgoju mladih i pastoralnom radu po župama. Kroz oratorij, konvikt, školu, ministrante, vjeronaučne grupe, razne udruge, druženja i susrete, sport, igru, natjecanja, prošle su tisuće djece i mladih. Pomagalo im se da postanu »čestiti građani i dobri kršćani«.
Salezijanci su dijelili sudbinu Crkve u Rijeci, kao i crkvenoga školstva, a u župi Marije Pomoćnice dugo su vremena imali i svoj novicijat.
– Trebali su i školu pa su svoju gimnaziju otvorili 1959. godine u Križevcima i to za prva dva razreda gimnazije, a 1960. godine u Rijeci za druga dva razreda. Učenika je bilo puno, već u prvim godinama oko dvjesto iz svih krajeva bivše Jugoslavije. To nije bila škola s pravom javnosti kao niti jedna tadašnja sjemenišna gimnazija, a niti se smjela nazivati gimnazija već se službeno zvala Salezijanska srednja vjerska škola za spremanje svećenika u Rijeci. Tek 1993. godine ova škola dobiva pravo javnosti.
Salezijanska klasična gimnazija, s pravom javnosti ove godine, dakle, obilježava 25 godina djelovanja. Rasla je pod vašim vodstvom iz generacije u generaciju brojem učenika i brojem profesora, ugledom u javnosti, proširivala se i prostorno. Koliko je u tom razdoblju gimnazija imala učenika?
– Od kad je škola dobila pravo javnosti broj njezinih učenika stalno raste. Bilo ih je više od tisuću; oko 90 posto njih završili su fakultete; do sada ih je 20 postalo doktorima znanosti. Šestero učenika postali su svećenici, nekolicina su nakon što su završili fakultete postali redovnici, jedan je pavlin, jedan karmelićanin, zatim isusovac, ali nitko od njih u našu školu nije došao s tim ciljem.
Danas imamo 280 učenika, a od sljedeće godine, jer upravo dovršavamo dogradnju škole, nadamo se da ćemo imati oko 300 učenika. To će biti naš maksimum. Imamo odjeljenja klasične gimnazije te opće gimnazije za sportaše. Našu školu doživljavam kao čistu kap u jezeru – iz nje izlaze djeca zdravog razmišljanja, izlaze kao zadovoljni mladi ljudi dobro »opremljeni« za bilo koji studij. Održavamo kontakte i s bivšim učenicima, podržavamo njihova druženja, rado dolaze i svojih školskih dana sjećaju se samo s pozitivnim. Sve nam je to podstrek da na tom tragu nastavimo.
