Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
22. studenoga 2019.
Autor knjige

Dinko Zaharija: Pisanjem sam se izliječio od kocke

Foto: Silvano Ježina
Foto: Silvano Ježina
Autor:
Objavljeno: 19. ožujak 2017. u 9:25 2017-03-19T09:25:41+01:00

Bivši korisnik riječkog Prihvatilišta za beskućnike »Ruže sv. Franje« svoj je životni brodolom – ovisnost o kockanju kojom je sve porušio – izliječio pisanjem. Iz terapije pisanjem nastala je njegova knjiga priča, kratkih autobiografskih crtica

RIJEKA Dinko Zaharija, bivši korisnik riječkog Prihvatilišta za beskućnike »Ruže sv. Franje« možda je jedini u Hrvatskoj koji je svoj životni brodolom – ovisnost o kockanju kojom je sve porušio – izliječio pisanjem. Iz terapije pisanjem nastala je njegova knjiga priča, kratkih uglavnom autobiografskih crtica. Naslovio ju je »Život pod uličnim svjetiljkama«, što se dijelom može čitati i kao naziv posla koji je mu je pomogao izlazak iz beskućništva, a prije svega iz bolesti ovisnosti.

Neko vrijeme bio je, naime, prodavač »Uličnih svjetiljki«, prvog hrvatskog časopisa o beskućništvu i srodnim društvenim temama kojega su, kao jednu od terapija svojih korisnika, pokrenuli osnivači i voditelji prihvatilišta, Franjevački svjetovni red s Trsata. Knjiga je objavljena koncem veljače i predstavljena početkom ožujka, a objavio ju je riječki nakladnik »Ready2print j.d.o.o«.

– Mislim da moja knjiga ima vrijednost primjera, da ljudima koji su na životnim stranputicama može biti poticaj da izađu iz lošeg u što su upali, kao što se to meni dogodilo. Volio bih da u ljudima potakne socijalnu osjetljivost, da ih potakne da traže pomoć, da se ne srame potražiti i pomoć psihijatra kad upadnu u bespomoćnost, u tugu. Ja sam se od kockanja uspio izliječiti pisanjem. Nakon svega što sam proživio, izlazak moje prve knjige je za mene velika pobjeda i puno mi znači, kaže Zaharija.

Prodaja časopisa

Od jasličke dobi odrastao je u domu za djecu, jer je ostavljeno dijete, školovani je konobar s više od trideset godina radnog staža. Nakon teškog djetinjstva stao je na svoje noge, osnovao obitelj, sa suprugom podigao dvoje djece i imao normalan obiteljski život. Prije nekoliko godina uništio se kockanjem, pokušao se i psihijatrijski liječiti, ostao je bez posla, upao u dugove, ugrozio, sam kaže, i obitelj. Zbog toga se rastao i kao beskućnik, potpuno očajan, krenuo, kako sam piše, »na najveću riječku banku inscenirati oružanu pljačku ne bih li dospio do zatvora«. Odavno je rekao da je znao da postoji prihvatilište za beskućnike da bi bio tamo otišao, a ne u tu banku. Zatvorsku kaznu je odslužio.

– Kada sam počeo prodavati Ulične svjetiljke moja je dužnost bila, kao i svih ostalih prodavača, za časopis napisati svoju životnu priču. Kad su mi to voditelji prihvatilišta rekli, pao mi je mrak na oči. No počeo sam pisati i svoju prvu priču pisao sam skoro tri tjedna. Uvidio sam da je pisanje moje oružje protiv ovisnosti o kocki, uvidio sam da me to liječi. Pisanje sam nastavio i pisao sam sve češće. Više nikad nisam otišao ni u jedan kazino, tako će Zaharija.

Vjera u život

U njegovoj knjizi možemo u crtici o tome pročitati da je uz pisanje rješavao sudoku, čitao i trčao, a trčati je počeo, doznat ćemo na drugom mjestu u knjizi, još kao dijete onda kad mu je bilo posebno teško. Zaharija je pisao i o iskustvima prodaje Uličnih svjetiljki i riječkom Korzu viđenom iz toga ugla. U knjizi tako možemo čitati više o ljudskoj dobroti nego li o hladnoći, o dobroti dječaka koji je na Korzu znao svirati violinu, o tome kako je pokojna Baba kuna nepoznatu djevojčicu koja je prosila uzela za ruku »i odvela u obližnji snack te joj tu kupila sendvič i sok«.

Ponešto je zapisao i o životu riječkih beskućnika, o ustanovama i ljudima koji su mu pomogli, o tome koliko su važni osmijeh i zagrljaj, o onima koji su mu bili oslonac i koji su ga poticali. Uz druge u »Ružama sv. Franje« bio je to bivši novinar Novog lista Siniša Pucić, danas franjevac. On je i autor predgovora Zaharijinoj knjizi i u njemu uz ostalo piše: »Život Dinka Zaharije najbolji je primjer, ali i poticaj svakom nevoljniku koji dotakne dno da odluči ponovo ustati i krenuti dalje nekim novim, boljim putem.

Stoga je iznimno važno što je Zaharija odlučio upravo to opisati u ovom, po temi u hrvatskom književnom stvaralaštvu, jedinstvenom djelu. A sve s ciljem, kako kaže, da drugi nauče iz njegovih pogrešaka kako ne bi i sami prošli put od obiteljskog situiranog čovjeka, preko ovisnosti do beskućništva i napuštenosti.«

Zaharija je odavno slobodan od kockanja, radi u svojoj struci sezonski, i ponovo živi normalan život.

– Moja terapija bilo je pisanje. Ono mi je, uz sve dobre ljude, vratilo vjeru u život. Ovom knjigom sam htio i da se na neki način uključim u društvo, da potaknem ljude da mi se jave, da znaju da sam se uspio izliječiti, poručuje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.