RIJEKA Davor Rostuhar, naš poznati pisac, fotograf i svjetski putnik, u siječnju je uspješno realizirao prvu hrvatsku ekspediciju na Južni pol čime je postao postao prvi Hrvat i 26. osoba na svijetu koja je uspjela sama, hodajući na skijama i bez ikakve pomoći, prijeći 1163 km od ruba Antarktika do Južnog pola. O iznimno zahtjevnoj pustolovini ovog će petka govoriti na predavanju »Polarni san – Prva hrvatska ekspedicija na Južni pol« u Dvorani kulture u Rijeci, a 21. svibnja u Konferencijskom parku 25/7 u Opatiji.

Što pripremate za riječko, odnosno opatijsko predavanje?

– Predavanje se sastoji od dva glavna djela. U prvom djelu uz pratnju fotografija i videoklipova pričam priču o svemu što je prethodilo ekspediciji. Najveće drame i najvažnije odluke dogodile su se u pripremama. Uspjeh svakog velikog pothvata leži isključivo u pripremama. U drugom djelu prikazujem dokumentarni film koji prati ekspediciju od prvog do posljednjeg koraka.

Vi ste prvi Hrvat i 26. osoba u povijesti koja je put od obale Antarktike do Južnog pola prevalila pješke, »solo, unsupported i unassisted«. Zašto ste ste odlučili za taj poduhvat i koliko ste se pripremali za njega?

– Ako pogledate kojim sam se putovanjima, ekspedicijama i projektima bavio prije toga, i nije tako neobično što sam se nakon godina istraživanja i putovanja po džunglama, pustinjama i planinama – odlučio posvetiti polarnim krajevima. U svakom projektu nešto istražujem, a u projektu »Polarni san« istraživao sam što čovjek mora napraviti da ostvari svoj san. Postavio sam si cilj visoko izvan svoje komforne zone i promatrao čitav proces, od donošenja odluke, do svladavanja raznih prepreka, briga, strahova i naposljetku do postizanja cilja. San se začeo prije 16 godina, odlučio sam se na ekspediciju prije pet godina, a intenzivno sam se pripremao zadnje tri godine.

Najizoliranija osoba na svijetu

Za poduhvat vam je trebalo 46 dana 20 sati i 25 minuta, što je službeno 11. najbrže vrijeme i hrvatski rekord. Što vam je bilo najteže tijekom tog razdoblja; i s druge strane – u čemu ste najviše uživali u tih mjesec i pol?

– Najteža je bila ekstremna izolacija koja mentalno djeluje iznimno zahtjevno na ljude koji su prije svega društvena bića. U nekim trenucima ekspedicije bio sam najizoliranija osoba na svijetu i još k tome u tako ekstremnom i negostoljubivom okolišu. To čovjeka baca u posebna psihička stanja, a prebroditi ih najveći je izazov ekspedicije.

A najviše sam uživao upravo u tom prevladavanju prepreka. U tome što sam se mogao osjećati sasvim ugodno iako su uvjeti bili takvi da bi mi se primjerice ruka smrzla da sam je na dvije minute držao van rukavica. U tome što nisam ni na koga imao prebaciti krivnju za svoje nevolje, ali mi je bilo sasvim ugodno osjećati apsolutnu odgovornost za svoj život. U tome što sam nosio baklju života kroz taj beživotni krajolik, posljednje mjesto na zemlji koje ne samo da nije još osvojio čovjek, nego nije u njemu uspio preživjeti ni jedan jedini organizam.

Mediji koji su pisali o vašim predavanjima navode da ste vrstan motivacijski govornik. Što kaže publika? Koliko ste ljudi svojim pričama motivirali na upuštanje u (možda ne slične) pustolovine i ekspedicije?

– Namjera mog projekta, knjige, predavanja, nije poticati ljude da idu u ekstremne krajeve svijeta, nego prenijeti svoje iskustvo izlaska iz komforne zone i postizanja daleko postavljenog cilja. Ljudi mi svakodnevno pišu o tome kako ih je moja priča potaknula da ustraju u nekoj svojoj borbi, da nađu novi polet u nekom svom projektu, da se usude krenuti prema nekom svom cilju. Jednako kao što su mene inspirirale priče drugih ljudi, sada dijelim svoju priču nadajući se da ću nadahnuti nekog drugog, tko će opet dijeliti svoju priču da nadahne nekog trećeg. To je slijed koji vrijedi nastavljati.

Koliko ste predavanja (za širu javnost) održali do sada i pred koliko ljudi?

– U zadnja tri tjedna, otkad sam krenuo s turnejom po Hrvatskoj, održao sam 15 javnih predavanja, 35 predavanja po školama i pet motivacijskih predavanja po firmama i kongresima. Broj publike ovisi o organizatoru. Primjerice u nekim školama držim predavanja samo za dva do tri razreda, a u nekima za cijelu školu. Javna predavanja variraju, od 50 do 100 ljudi u manjim mjestima poput Ozlja, preko 300 do 400 ljudi u većim mjestima poput Čakovca, pa do 1800 u Zagrebu.

U Zagrebu nisu svi ni stali u veliku dvoranu Lisinski pa ponavljamo predavanje još jednom 6. lipnja. Motivacijska predavanja nekad su za male korporacijske timove od svega nekoliko desetaka ljudi, a na kongresima zna biti i po više stotina ljudi. Uglavnom, odaziv je svugdje iznad mojih očekivanja. A nije sve ni u brojkama. Puno više se trudim ponuditi kvalitetu, nego ostvariti kvantitetu.

Obožavam raditi s učenicima

Na neka predavanja ulaz je besplatan, a na neke se ulaz naplaćuje. Zbog čega?

– Tu pričamo o javnim predavanjima. Predavanja u školama financira Ministarstvo obrazovanja i ta nisu otvorena za javnost. Predavanja za korporacije također su privatna. A javna predavanja se razlikuju po tome organiziramo li ih mi sami ili imamo domaćina koji sve organizira. Ako organiziramo sami, onda putem ulaznica pokrivamo troškove prostora, opreme i ljudi koji rade na tom predavanju, kao i našeg honorara. Ako netko drugi to organizira, onda oni plaćaju nama honorar za predavanje, a na njima je hoće li oni sebe naplatiti iz budžeta institucije ili ulaznica. Mi naravno, imamo svoju cijenu za predavanje jer je to jedna od aktivnosti kojom naš Klub financira svoje djelovanje.

Spominjete turneje po školama. Kako su reagirala djeca na predavanjima? Što ih je najviše zanimalo?

– Odlično, obožavam raditi s učenicima. Jako ih to zanima i svi su mirni k’o bubice kad im ja pričam. Profesori me redovno prije predavanja upozoravaju kako su učenici nemirni, nezainteresirani i nedisciplinirani, a kad ja predajem, ne vidim ništa od toga, baš dapače, vidim kako upijaju sve one edukativne informacije koje im upakiravam u tu pustolovnu priču i osjećam kako pozitivno utječem na njih.

Čime ste vi osvojili učenike, a čime oni vas?

– Iskrenošću i neposrednošću. Mi se međusobno razumijemo jer se usuđujemo sanjati i jer ne dozvoljavamo svijetu odraslih i sebičnih da nam reže krila.

Sedma knjiga i prvi film

Nakon ekspedicije objavili ste knjigu »Polarni san – Prva hrvatska ekspedicija na Južni pol«, a snimili ste i dokumentarni film. Kako ide prodaja knjige, i gdje se može pogledati film osim na vašim predavanjima?

– I knjiga i film zovu se po projektu »Polarni san«. To je moja 7. knjiga i moj prvi film. Istaknuo bih da je film autorsko djelo mog dragog prijatelja, režisera Đure Gavrana, ja sam u filmu snimatelj i producent. Još uvijek razmišljamo kako ćemo plasirati film u javnost – da li kroz prodaju, televiziju ili festivale. Dotad se može pogledati samo na mojim predavanjima. Knjiga ide odlično.

U prva dva tjedna prodano je već više od tisuću primjeraka knjige, a na hrvatskom tržištu knjiga, ako prodaš tisuću primjeraka uopće, već si vrlo uspješan. Ali sve moje knjige odlično se prodaju i domaći su »bestselleri«. Kako je krenulo, čini mi se da će »Polarni san« biti moja najprodavanija knjiga dosad. Nadam se da će nadolazećeg ljeta mnogi posegnuti za tom knjigom kako bi antarktičkim ledom rashladili ljetne vrućine.

U rujnu vas očekuje nova pustolovina: vjenčanje. Nakon toga ćete sa suprugom Anđelom Šimunac započeti zajednički projekt »Ljubav oko svijeta«. Možete li nam reći nešto više o tome?

– Anđela i ja putovat ćemo cijelu 2019. godinu i provoditi naš novi, zajednički projekt »Ljubav oko svijeta«. Istraživat ćemo što o ljubavi misle i kako je doživljavaju i žive pripadnici 12 najrazličitijih i najegzotičnijih kultura na svim kontinentima, od najzabačenijih plemena lovaca i sakupljača u Africi i Oceaniji, do najmodernijih društva Zapada. Svaki tjedan proizvodit ćemo blogove i reportaže samo za članove našeg Kluba za ekspedicionizam i kulturu pa pozivam sve zainteresirane da saznaju više o projektu i učlane se u naš klub preko naših stranica www.kek.hr. Tamo također mogu direktno od nas nabaviti sve moje knjige.