Gordan Kučan se nakon diplome u Chicagu zaposlio u Rijeci / Foto Sergej DRECHSLER
Koliko vidim, ima ovdje još dosta prostora za rad, a u dogledno vrijeme bi se trebala stvoriti kritična masa mladih ljudi moje generacije koji mogu stvari mijenjati na bolje! To što su brojni stručnjaci napustili Hrvatsku i otišli na rad u inozemstvo, otvorilo je nove mogućnosti za nas koji planiramo tu živjeti i raditi
U poplavi loših vijesti o svakodnevnim odlascima mladih, obrazovanih Hrvata u inozemstvo, evo jedne pozitivne: Dvadesetdvogodišnji Riječanin, Gordan Kučan, nakon šest godina obrazovanja i postignutih odličnih rezultata u inozemstvu, vratio se u rodni grad jer želi odatle pokrenuti svoju karijeru arhitekta. Odmahnut ćete glavom i konstatirati: Mlad je – ima vremena da se predomisli! Što je svakako moguće.
Ali sama odluka mladića koji je mogao birati sve do sada u životu, da bi – pred sam završni stupanj obrazovanja – odlučio kako će Rijeka biti njegova stalna baza, govori o zrelosti i zaslužuje pohvalu i podršku.
Kao šesnaestogodišnjak, Gordan Kučan, odličan učenik riječke gimnazije Andrije Morovičića, u treći je razred krenuo u nizozemskom Maastrichtu, gdje je do mature pohađao United World College na engleskom jeziku. Izvrstan uspjeh priskrbio mu je stipendiju za Chicago, gdje je studirao i diplomirao arhitekturu, na jednom od najboljih sveučilišta u SAD-u.
IB u Maastrichtu
Razgovaramo s Gordanom o školskim i studentskim danima, kao i prvim dojmovima iz Rijeke, nakon povratka i zaposlenja.
Dvadesetdvogodišnji riječki arhitekt nakon šest godina obrazovanja i postignutih odličnih rezultata u inozemstvu, vratio se u rodni grad jer želi odatle pokrenuti svoju karijeru arhitekta
– United World College u Maastrichtu bio je za mene u tinejdžerskim godinama iznimno zanimljivo iskustvo. U toj međunarodnoj školi koja – uz izvrsne školske programe – promiče multikulturalnost, našao sam se među vršnjacima iz osamdesetak zemalja svijeta. Nastava se održava na engleskom jeziku po IB programu, to je priprema za studij bez obzira koji ćete fakultet odabrati, a tako se – uz pomoć mentora – izabiru i predmeti na koji će se pojedini učenik fokusirati. Budući da sam oduvijek bio orijentiran prema prirodnim znanostima tehničkog usmjerenja, najviše sati nastave posvetio sam fizici, kemiji i matematici, što mi je kasnije omogućilo upis na željeni studij arhitekture u sklopu Građevinskog fakulteta Sveučilišta Northwestern u Chicagu.
Je li teško bilo – kao tinejdžer – otići iz Hrvatske i prilagoditi se IB programu?
– Rekao bih da je bilo zahtjevno, prije nego teško. Uspješno sam prebrodio period prilagodbe na jezik, a onda je sve krenulo svojim tijekom. U sklopu programa imao sam mogućnost izbora različitih predmeta kao i sportskih obaveza. Postao sam član debatno-filozofskog kruga, što je znantno unaprijedilo moj engleski jezik i utjecalo na mene kao osobu – jako smo mnogo čitali, razgovarali, razmišljali i razmjenjivali mišljenja na određene teme, što je sve bilo vrlo korisno za moj razvoj. A bio sam uspješan i u sportu! Svaki student se mora aktivno baviti barem jednim sportom, a s obzirom na visinu i fizičke predispozicije priključio sam se košarkaškom timu, drugi sport je bio rekreativan, ali također obavezan, pa sam odabrao odbojku, a u sklopu volonterskog rada, koji je također dio nastave, radio sam na farmi izvan grada, pomagao u raznim poslovima i bavio se osobama – pretežito djecom – kojima je boravak u prirodi dio terapije.
Northwestern University
Zašto niste odabrali neku europsku zemlju za studij koji vas je zanimao?
– SAD mi je bio svojevrsni izazov! Nisam nikada bio u Americi pa me zanimao i način života, i studij. Osim toga, u srednjoj školi smo se pripremali za studentski život ili u SAD ili u Kanadi, što je također utjecalo na moju odluku. Kad sam maturirao i sakupio bodove za upis, aplicirao sam, a kad sam dobio stipendiju za Northwestern University u Chicagu – više nije bilo dileme! Studiranje u SAD je bitno drugačije nego u Europi, i što se tiče trajanja, i po pitanju programa. Na građevinskom fakultetu upisao sam smjer arhitekture, koji u svom dodiplomskom dijelu traje četiri godine, a ne tri kao u Europi po Bolonjskoj konvenciji.
Za vrijeme studija i boravka u SAD-u, Gordan Kučan radio je na projektu energetski samoodržive kuće, koja je na kraju zaživjela kao objekt!
Northwestern je prestižno američko sveučilište, na kojem su studirali mnogi poznati Amerikanci iz svih poslovnih branši, pa i umjetničkih. Što je pokrivala stipendija na pretpostavljam skupom sveučilištu?
– U prvom redu školarinu, koja je najveća stavka u troškovima, a onda i život u kampusu. Moje su obaveze bile jedino da redovno pohađam nastavu, dajem ispite i održavam visok prosjek ocjena.
Samoodrživost objekata jako je zanimljiva tema, jer solarni paneli na svjetskoj razini iz godine u godinu postaju sve dostupniji
Jeste li danas, nakon diplome, zadovoljni putem kojim ste krenuli?
– Zadovoljan sam najvažnijim segmentom, a to je opsegom znanja koje sam ostvario – tijekom četiri godine akumulirao sam priličnu količinu znanja upravo zato jer je koncept studija takav da se pohađaju mnoga predavanja koja izlaze iz fokusa osnovnog studija. Uz tehnički dio predmeta kao što su matematika, konstrukcijski sustavi, fizika, pohađao sam predavanja iz kompjuterskog programiranja, ali i ekonomije, stranih jezika… Inženjerski kurikulum koji pripada građevinskoj struci bio je potpuno pokriven, a k tomu su jednako bila važna predavanja iz arhitekture i kreativnog dijela koji nije zanemariv jednom budućem arhitektu.
Ljetna praksa u Rijeci
Koliko je za takav studij važan talent i kreativnost?
– Smjer koji sam odabrao traži mnogo truda i predanog rada. Talent i kreativnost su svakako dobrodošli, ali rad je presudan! U SAD-u ima tri tisuće sveučilišta, a Northwestern je na dvanaestom mjestu. Studij je koncipiran kvartalno, dakle podijeljen na četiri semestra, od kojih je ljetni namijenjen polaganju nekih ispita koje se nije stiglo tijekom prethodnih semestara, ali i radu. Dva sam ljeta proveo na praksi u Rijeci, a jedno u SAD-u. Tri semestra u godini vrlo su dobro organizirana i ne ostavljaju mnogo slobodnog vremena: deset tjedana se intenzivno slušaju predavanja, uči i rješava kolokvije, radi se na projektima – timski i individualno, a sve postignuto se ocjenjuje i ulazi u konačnu ocjenu koja se formira u završnom tjednu ispita. Dakle, treba raditi ozbiljno i stalno!
Milijun dolara bio je budžet projekta energetski samoodržive kuće, koja je na kraju zaživjela kao objekt!
Kakve su šanse nakon američke diplome za rad u Hrvatskoj?
– Rekao sam vam da sam još kao student radio u Rijeci za vrijeme ljetnog semestra. U tom istom arhitektonskom studiju, uz još nekoliko mladih arhitekata, dobio sam priliku za stručnu praksu odmah nakon diplome. Iako sam studirao po drugom programu, osjećam se barem jednako spreman za ovaj posao kao i drugi kolege koji su studirali isključivo po arhitektonskom programu. Naime, uz druge predmete o kojima sam već govorio, sada se vidi da me specijalistički dio studija koji se odnosio na arhitekturu – dobro pripremio za ovaj posao. Znam razmišljati na način koji se očekuje od arhitekta.
Za vrijeme studija i boravka u SAD-u, radili ste na projektu energetski samoodržive kuće, koja je na kraju zaživjela kao objekt!
– Vodio sam arhitektonski dio projekta, a devet kolega je bilo raspoređeno na ostale discipline. Samoodrživu kuću – prizemnicu od stotinjak metara kvadratnih – projektirali smo i izgradili u cjelosti, a od početka smo ju pripremali za transport kamionima u Denver, na natjecanje Solar Decathlon, u organizaciji američkog Ministarstva energetike. Kao što ime kaže, sve kuće koje su tamo bile izložene morale su biti opremljene solarnim panelima i na taj način biti samoodržive. Postupak rada je bio vrlo kompleksan, morali smo provjeriti sve materijale koji su ugrađeni u kuću – od sirovina do završnih proizvoda – a pritom smo surađivali s najpoznatijim čikaškim tvrtkama, koje su naš projekt vidjele ne kao posao, već kao neku misaonu vježbu!
Koliki je bio budžet projekta?
– Milijun dolara. Dio je osigurao Fakultet, a ostalo su bili privatni izvori. Samoodrživost objekata jako je zanimljiva tema, jer solarni paneli na svjetskoj razini iz godine u godinu postaju sve dostupniji. Kina i Njemačka mnogo ulažu u tu industriju, a SAD u razvoj tehologije. Iz hrvatske perspektive to se može činiti skupim i neisplativim, jer ovdje ljudi nisu navikli razmišljati na dugi rok. U SAD-u nema državnih poticaja za ugradnju solarnih panela (kao što ima u europskim zemljama), ali popularnost tehnologije i bez poticaja – govori u koristi solarnih panela, koji su definitivno isplativa tehnologija.
Jeste li već odlučili kuda ćete na poslijediplomski studij?
– Zbog odličnih rezultata na preddiplomskim studijima ja sam već upisan na magisterij iz građevinskog inženjeringa na Northwesternu. Kako me zanima i daljnje usavršavanje iz područja arhitekture, imam u vidu dva grada poznata po tehničkim sveučilištima na kojima studiraju i arhitekti – Milano u Italiji i Delft u Nizozemskoj. Svjestan sam da je ovo tek početak učenja, jer i nakon magisterija ima raznih specijalizacija i kraćih kurseva diljem svijeta koji je danas potpuno otvoren onima koji žele učiti i stjecati znanje.
Ovu ću školsku godinu provesti u praksi, a sljedeće nastavljam studij! Namjeravam se vratiti u Rijeku i svojim radom utjecati na sredinu u kojoj sam odrastao. Koliko vidim, ima ovdje još dosta prostora za rad, a u dogledno vrijeme bi se trebala stvoriti kritična masa mladih ljudi moje generacije koji mogu stvari mijenjati na bolje! To što su brojni stručnjaci napustili Hrvatsku i otišli na rad u inozemstvo, otvorilo je nove mogućnosti za nas koji planiramo tu živjeti i raditi!
Milano ili Delft
Kakvi su, po vašem mišljenju, izgledi Hrvatske u okrilju Europske unije?
– Na Europsku uniju gledam iz – američke perspektive: Hrvatsku vidim kao jednu od manjih država SAD-a koja na tom zajedničkom tržištu ima svoje mjesto. Mislim da je to put kojim trebamo ići. Što se mene osobno tiče, imao sam sreću naći arhitektonski ured koji prepoznaje mlade i želi raditi s njima, pri čemu se moj američki studij i neko početno iskustvo u radu tamo – pokazalo kao prednost.
Naime, SAD su centar svijeta što se tiče arhitekture i inženjerstva, tu nastaju zaista impresivni projekti, a vlada i golema konkurencija. Studirajući u SAD-u i sudjelujući u različitim projektima ili prateći njihov razvoj, upoznao sam mnoge ljude iz struke s kojima želim održavati kontakt i ubuduće. Među njima ima i ljudi hrvatskog porijekla, svi oni nastoje ostvariti poslovne suradnje i veze s domovinom! Jako mi je važan i taj dio kontakata, jer ne odbacujem mogućnost da se jednog dana vratim u SAD i još nešto radim, makar kraće vrijeme. Možda još neka dodatna edukacija, doktorat. Bitno je imati bazu, mrežu prijatelja i obitelj, jednoga dana, a biti otvoren i poslovno surađivati sa svima. Danas je to – zahvaljujući elektronskim komunikacijama – sve lako!
