Dobri duh Zameta

DOBRI ČOVJEK VOJMIR Otac zametskog rukometnog čuda sutra slavi okrugli 80. rođendan

Edi Prodan

Snimio Silvano JEŽINA

Snimio Silvano JEŽINA

Rastegnut sam na sto strana, a dijelom sam za sve to i sam kriv. Volim obaveze najrazličitijeg tipa, volim se družiti i biti od koristi, ma ja vam naprosto volim – ljude – kaže Vojmir Turak, ili kraće – Vojo kako ga zovu ne samo prijatelji nego i »pola Rijeke«



Nema problema, doma sam, dođite kad vam odgovara. Sastanak školskih odbora Zamet ili Kantrida čiji sam član nisu danas na rasporedu, a Mjesni odbor Zamet u čijem radu također participiram ima zadnju sjednicu jer se zbog izbora u studenom raspušta. Aktivnosti s »Belicom« sam jučer obavio, a za dogovor o ovogodišnjem odlasku na skijanje još ima vremena. Imam istina određene dogovore oko jednog prigodnog druženja, no to može pričekati…


Tsunami aktivnosti Vojmira Turaka prigodom dogovora za razgovor ostavio nas je na nekoliko sekundi »bez teksta«. Obaveza k’o da ima tridesetak godina, a sutra, u ponedjeljak, 8. listopada, slavi – 80. rođendan!


– Da, kao da je bilo jučer kad sam išao u penziju, a od toga je već prošlo 13 godina. Ma sve se nekako u mom životu brzo i prebrzo odvrtjelo. A rođendan koji k tome pada na »Beli pundejak« – ma ne, nemam nekih velikih planova po pitanju gastronomije za sutrašnji »okrugli« rođendan – fažol i tripice, pa tko voli nek’ izvoli – sa smijehom je Turak najavio proslavu svog »okruglog« rođendana.




A mi smo se, ma koliko se on osjećao mladim, zdravim, poletnim i prpošnim, u strahu da nam ga s razgovora naglo ne odvuče neka zaboravljen aktivnost o kojoj će telefonom iznenada dobiti podsjetnik, hitro posvetili prebiranju po – prošlosti.


Zametski rukomet


– Pokojna supruga je u jednom trenutku, iznervirana što nam se fotografije nalaze posvuda, nakupovala za njih albume. I dalje su prazni. Koliko god bilo čudno da netko tko ima osamdeset godina nema vremena za slaganje uspomena, ne samo fotografija, upravo je tako – ništa ne stižem. Rastegnut sam na sto strana, a dijelom sam za sve to i sam kriv. Volim obaveze najrazličitijeg tipa, volim se družiti i biti od koristi, ma ja vam naprosto volim – ljude – dodaje nam Vojo kako ga zovu ne samo prijatelji nego i »pola Rijeke«. Ma i pola Hrvatske, a dalo bi se tu raspravljati i o poznanstvima u Sloveniji, pa i mnogo šire jer gdje se god pojavio, uvijek je ostavio – pozitivnog traga. Vojmir Turak je naprosto toliko višeslojna osoba da novinaru zadaje poprilično muke. Gdje i s čime započeti tekst? Uvijek je dobro krenuti s nekom jakom misli, izjavom, tvrdnjom. Kod Voje Turaka – takvih je početaka mali milijun. Kao da se u njemu okupio čitav niz različitih, zanimljivih životnih priča koje inače nikako ne stanu u – jednu osobu.


On je primjerice, što je široj populaciji možda najzanimljivije, otac zametskog rukometnog čuda. Koliko se god protivio takvoj definiciji.


– Rukomet se na Zametu kroz »Partizan« igrao i pedesetih godina, a uz mene je dugo godina vrlo aktivno djelovao i Vjekoslav Sardelić, nikako nisam ja sam zaslužan za velike rukometne uspjehe »Zameta«– njegova je uporna tvrdnja. Ipak, niz pojedinosti govori u prilog upravo takvoj, našoj »očinskoj« definiciji. Riječ je naime o činjenici da su on i tim koji je kasnije stvarao unutar osnovne škole Zamet stvorili jezgro sportaša koji će kasnije proslaviti ne samo taj živopisni kvart nego i Rijeku u cjelini.



Skijanjem sam se davno počeo baviti. Dijelom je to bila i obaveza na Akademiji, ali volio sam taj sport i prije. Nekad vam se na skijanje išlo kamionom do Kamenjaka, pa pješice do Platka. Na ramenu skije koje su prelazile dužinu od dva metra, a žičare – ma kakvi, po cijele bismo dane »štamfali« za ono malo skijanja. K tome jedan sam od najstarijih učitelja skijanja u Rijeci. Ispit sam, zajedno s pokojnim Pinom Glažarom, položio još 1964. godine. Skijanje je posebno povuklo mnogo poklonika nakon što je sedamdesetih proradila Italija. Koliko je nas iz ovog našeg primorskog kraja tada, sedamdesetih godina, znalo biti u San Vigiliju! Mada, jako mi je žao da Gorski kotar ili svi zajedno ne poradimo na njegovoj revitalizaciji. Kad bismo imali sređena goranska skijališta, za svakog bi ona bila i više nego dovoljna kako bi naučio skijati. Tek nakon toga su potrebna velika skijališta koja se kod nas naravno ne nalaze – naglašava Turak.



Turak je naime sredinom šezdesetih godina krenuo s praksom upućivanja učenika na aktivno treniranje rukometa, sporta koji je i do tada na Zametu istina već imao solidnu tradiciju, ali nije bio ni blizu toga postati pravim zametskim sportskim pokretom. Do današnjih dana to je rezultiralo nizom sjajnih postignuća, pa tako i onom da je RK Zamet bio prvoligašem u jugoslavenskoj ligi koja je osamdesetih godina prošlog stoljeća bila – najjačim rukometnu sustavom na svijetu.


– Kako to objasniti? Nikad se nisam zamarao odgovorima na to pitanje. Samo znam da sam u zametskoj osnovnoj školi počeo raditi 1. rujna 1964. godine, a već sam 1. listopada krenuo, nakon svojevrsne naredbe profesora matematike Stanka Jergera koji je do tada već nekoliko godina, zajedno s Josipom Šarićem, razvijao zametski rukomet, u organizaciju školskog rukometa. Ja sam od 1948. godine trenirao gimnastiku i dosegnuo do odlaska u vojsku 1957. godine sasvim solidne rezultate, no naredba je bila – naredba. Nije bilo druge – krenuo sam u rukomet – sjeća se Turak.


Dinamično vrijeme


A bilo je to za njega, u dobi od 26 godina sve zajedno poprilično – neobično. I nadasve burno, dinamično u najmanju ruku. Jer do odlaska u JNA koju je odslužio u tadašnjem Titogradu te onda i danas Beogradu, bio je – modelar sa završenom brodograđevnom školom. Kao i sa četverogodišnjem iskustvu rada u »3. maju«. Da bi svega dvije godine nakon odsluženja »vojske« postao – pedagoškim radnikom, zaposlenikom OŠ Zamet koja je tada nosila ime po narodnom heroju Ivanu Ćikoviću partizanskog nadimka Beli.


– Ja sam vam bio zadnja generacija koja je na Zametu završila sedmoljetku s malom maturom, kao i prva generacija riječke Pedagoške akademije osnovane 1962. godine. U prvi sam razred krenuo u zgradi gdje se danas nalazi Poliklinika Ivaniš, da bih zadnja tri razreda završio u staroj zametskoj školi, tamo gdje je danas vrtić »Oblačić«. Kad sam se vratio iz JNA, a bilo je to 1962. godine, osnovala se Pedagoška akademija na koju sam, kao aktivni sportaš, upućen na dvogodišnji studij za nastavnika – tjelesnog odgoja – sjeća se Turak.


Potrebe su tada bile velike u svim granama privrede, pa tako i u »društvenim djelatnostima« koje su se razvijale u specifičnim okolnostima tadašnjeg brzorastućeg riječkog društva.


– Sve se razvijalo velikom silinom, pa tako i broj učenika u školama. Zamet vam je u vrijeme nakon rata bio poprilično siromašan, u svakom pogledu. Nije imao ni gradske prometne veze, bio je slabije naseljen od Kantride, nekako slabije primjetan na putu između Rijeke i Kastva. No, kasnije se grad naglo širi na zapad tako da smo sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća bili skoro pa senzacija u »Jugi«: naša je škola brojala 2.500 učenika, a nekoliko godina uzastopno upisivali smo po – 13 prvih razreda! Bio sam tih godina sretan na kraju svakog radnog dana kad se ne bi nešto dogodilo. Možete si samo zamisliti koji je to bio šušur kad vam školom dnevno trči na tisuće učenika u tri smjene. Bila je prava umjetnost organizirat nastavu u takvim uvjetima. Nije nam bilo lako. Ali mnogo nam je teže bilo kad je broj učenika počeo – padati. Ako se ne varam, danas zametska škola ima najviše četvrtinu od tadašnjeg broja učenika – pomalo je rezigniran Turak.Ono što smo također isticali, Turak je bi sjajan pedagoški radnik. Nakon početka rada u školi prije 54 godine, relativno je brzo postao njezinim – ravnateljem.

Ravnateljski mandat


– Na ravnateljskom sam mjestu 1976. godine zamijenio legendarnog Božidara Pasarića, da bih na toj funkciji ostao punih dvadeset godina. U kontinuitetu! Bilo je to fantastično vrijeme. Škola je naprosto bujala, rukomet se razvijao velikom brzinom tako da smo krajem osamdesetih godina stigli i do prvih reprezentativaca, Alvara Načinovića i Valtera Matoševića koji će kasnije biti okosnicama uspjeha hrvatske rukometne reprezentacije. Silno se i Zamet gradio, a moja starina godinama na osami, kućica u Ulici Braće Bačić u kojoj sam čitav život, krajem sedamdesetih je već bila okružena novogradnjama u koje su doselili stanovnici iz raznih dijelova Rijeke. Ma i mnogih drugih gradova iz kojih su dolazili radnici u tada moćnu riječku privredu – naglašava Turak koji se s ponosom sjeća kako su na početku rata primili na nastavu više od stotinu prognanih i izbjeglih učenika.



Udovac sam već 19 godina. Moja je supruga, Dorotea Čargonja, Gromišćica iz Pašca s kojom sam se vjenčao 1967. godine, nakon bolesti preminula relativno mlada. Koliko smo god naravno željeli, rano smo shvatili da djece ne možemo imati. Iako sam ja kao pedagoški radnik imao posebno pozitivan stav prema djeci, pa i prema njihovim »mušicama« i nestašlucima, nemogućnost imanja vlastite djece, takav je moj stav dodatno pojačala. Naprosto, svi su ti učenici koji su prohujali kroz moj profesionalni život bili – moja djeca – ističe Turak.



– Bilo je nemalo i onih koji nisu imali nikakve »papire«. Silina rata je mnoge natjerala na napuštanje domova bez mogućnosti da sa sobom ponesu bilo što. Meni je bilo važno da se i ta djeca uključe u nastavu, da nastave svoje školovanje, da naprosto budu dio svoje generacijske zajednice jer i to je bio jedan od načina pomoću kojeg ih se trebalo osloboditi traume sjećanja na ratne strahote koje su doživjeli, ističe Turak koji je svoj drugi ravnateljski mandat odradio od 2002. do umirovljenja 2005. godine. U zametskoj je školi u svom radnom vijeku proveo čak 41 godinu, dok je ukupnog staža skupio – 46,5 godina!A bio je kroz svoj život Turak i istaknutim društveno-političkim radnikom.

Politika i tradicija


– Ma čemu to danas kriti – da, bio sam desetljećima član Partije. Nikad neću zaboraviti: 1959. godina, vozač u Gardi, Beograd. Jutarnja prozivka, a oficir čita: vojnik Vojmir Turak na prijedlog OO SK postaje članom Saveza komunista Jugoslavije! Vjerujte mi nisam imao pojma da će me učlaniti. Ali, nisam se bunio. Ma tko i bi? Tada, 1959. godine usred Beograda, reći kako – ne želi u SK?! Iz Partije su me izbacili 1987. godine zbog neaktivnosti i neplaćanja članarine – sjeća se Turak.


No, politika ostaje i dalje njegova preokupacija. Bliži se demokracija, a Turak odmah na njezinim prapočecima bira stranku koje je član i dan danas, već skoro tri desetljeća.


– Odmah sam pristupio tada osnovanom RDS-u. Činio mi se upravo onakvim kako sam ja vidio politiku u demokraciji. Otvoren za ljude različitih pogleda koje definira tolerantnost i briga za svoj kraj. Danas je to PGS čiji sam aktivni član. Bio sam u proteklom razdoblju gradski vijećnik, član nekoliko odbora, a odradio sam i četiri mandata kao član ili predsjednik MO Zamet – naglašava Turak te se prisjeća kako je integralna zametska mjesna zajednica, prije dijeljenja na Gornji Zamet i Zamet imala skoro 18 tisuća stanovnika.


– Kad bi tadašnja MZ Zamet bila samostalnim gradom, nalazila bi se na 29. mjestu liste svih hrvatskih gradova – ponosi se Turak na tadašnju zametsku demografsku moć.


A mi polako dolazimo do njegovih ponajvećih strasti, zametskih posebitosti – maškara i zvončara.


– Iako se nikad nisam maškarao, oduvijek sam srcem i dušom uz Zametske maškare i zvončare. Jako sam ponosan na tu našu tradiciju, ma i inače smatam da se mora imati puno sluha za njegovanje onog što postoji od davnina, onog što nas je dovelo do današnjeg identiteta – razmišljanje je Vojmira Turaka.


Pa tako i njegovanje tradicije vinogradarstva i vinarstva. Turak je član kastavske »Belice« u čiji je rad aktivno uključen već niz godina.


– Nikad nismo doma imali ruž (zametski naziv za trs, čokot vinove loze), ali jako se time volim baviti. Nije naime svejedno kakvo vino konzumirate, a »Belica« itekako radi na tome da se i na našem području podigne kvaliteta vina. Vino je privredna aktivnost ali i ona društvenog predznaka. Pa koliko je samo dogovora i sastanaka odrađeno u gostionicama. Tko može zaobići činjenicu da je naš »Žamarić« bio i još je uvijek to jeste, mjesto na kojem su odrađeni mnogi važni, pa i povijesni dogovori. »Belica«, iako djeluje u Kastvu, ima odjeka, to pozitivnih, i na našim zametskim prostorima, a takav se »pokret« širi i preko Udruge voćara i vinogradara Srdoči. Da, jako me veseli rad i razgovori koje vodimo u »Belici« – naglašava Turak.


Strah koji nas je proganjao za čitavog višesatnog razgovora, na kraju se i ostvario: zazvonio je telefon! Vojo se morao pridružiti »gastronomskom sastanku« u »Morčiću« na Gornjem Zametu.


– Ne mijenjam ja navike s rastom broja godina. Samo sam jednom u životu bio na bolovanju i to davno, prije više od pola stoljeća. Ma i tlak i »cukar« su mi ju redu. Uzimam ujutro preventivne tabletice, no ništa posebno – zaključio je naš razgovor Turak.


A što je nama preostalo? Spuštajući se Ulicom Braće Bačić koja je također ispisala neke sasvim posebne stranice zametske povijesti, prebiremo po svojim doživljajima »Vojine povijesti«. Rukometne, učiteljske, zvončarske, političke, društvene. I uvijek s istim zaključkom: naprosto je nevjerojatno koliko različitih aktivnosti, a uvijek unutar istog okvira: čovjeka koji je iznad svega, u svim desetljećima svog postojanja činio samo jedno – volio ljude.