Cirkus na riječkim fasadama: Svaki neboder vodi svoju kolorističku politiku

Neboderi u lila ili tonovima boje breskve posebno su »in«, no ima tu i raznih pinki, plavih i kanarinac verzija. Potpuno je zanemareno da je, primjerice, prema zamislima autora, Krimeja imala bijelu i crvenu kombinaciju, a Vežica bijelu i plavu, jer je plava veza s morem, a crvena s primorskom crvenicom. Danas, nažalost, ne postoji zakonska obveza da se o takvim zahvatima očituje i struka

RIJEKA  Na koji se način biraju boje kod obnove pročelja zgrada i nebodera koja je uzela maha u riječkim stambenim naseljima? Tko i na koji način o tome odlučje? Postoji li neka služba koja bi trebala brinuti o dojmu što ga u slici grada proizvode nerijetko kičaste kolorističke intervencije i postoji li ikakva obaveza da se pri obnovi vodi računa o boji koju je izvorno zamislio graditelj?

S obzirom da govorimo o zgradama koje su mahom građene u socijalističkom razdoblju i nisu pod zaštitom, to zacijelo ne spada u domenu konzervatora, ali možda bi problem mogao biti interesantan urbanistima? Ako se već ne držimo originala, ne bi li boje barem trebalo ujednačiti vodeći računa o konačnom izgledu naselja u cjelini, a ne da svaki neboder ili ulaz stambenog niza vodi svoju politiku ?

  S takvim razmišljanjima obratili smo se pročelniku gradskog Odjela za urbanizam Srđanu Škunci i pitali ga je li primijetio da su riječki kvartovi naglo zašarenili. Naročitoga maha ova je pojava uzela na istočnom dijelu grada gdje nekada dominantno bijele nebodere s dodacima sive, crvene ili plave sve više potiskuju narančasti i ružičasti.

  Kao jedna od omiljenijih često se sreće boja breskve, a ima i odvažnijih iskoraka među kojima posebnu pažnju plijeni ljubičasti neboder na Krimeji kojem samo nedostaje krava i izgledao bi točno kao velika Milka čokolada. Toliko je upečatljiv da svi arhitekti s kojima smo razgovarali precizno znaju adresu i kućni broj na kojem se nalazi, a nije promakao ni prvom urbanistu grada koji ističe da redizajniranje fasada kroz nekritički odabir novih boja predstavlja devastaciju javnog prostora koji počinje upravo na pročeljima.

  – Naš osnovni defekt je nedostatak shvaćanja da je pročelje spoj privatnog i javnog prostora. Ne počinje javni prostor na granici javne parcele s privatnom nego na pročelju zgrade koja može biti privatna, ali njezino je pročelje i javno jer ga svi gledamo. To jednako vrijedi za sve zgrade, od nebodera do prizemnica, jer sva pročelja sudjeluju u stvaranju slike grada. Ona nisu samo tehnička opna koja zatvara građevinu i zato je velika greška zakonodavca što je intervencije na fasadama propustio sagledati u tom kontekstu. Posljedica je devastacija javnog prostora protiv koje se teško boriti, ali smo pokrenuli inicijativu da se to promijeni, rekao nam je Škunca.

Prema riječima arhitekta Marina Račića, koji zajedno sa Srđanom Škuncom, te arhitektima Sinišom Glušicom, Nenadom Kocijanom i Igorom Rožićem sudjeluje u Povjerenstvu za ocjenu arhitektonske uspješnosti projekata, cijela je struka rezignirana kolorističkim eskapadama na riječkim fasadama.   – Kad se Krimeja 5 bojala u ljubičasto, nazvao me prijatelj s pitanjem kome to može prijaviti, ali jednostavno ne postoji tijelo koje takvu intervenciju može osporiti. Novim Zakonom o građenju čak je ukinuta obaveza osnivanja povjerenstava za ocjenu arhitektonske uspješnosti projekata, iako ih gradovi mogu zadržati ako žele, što je Rijeka i učinila. Prije nekoliko mjeseci u Povjerenstvu smo razgovarali da u djelokrug ubacimo i obnovu fasada, ali tu ideju treba pretočiti u službeni akt Grada. I to što hitnije, jer se loših primjera namnožilo previše, kaže Račić, a kao primjer većeg diletantizma izdvaja i neboder iznad nogometnog stadiona Kantrida u bojama domaćeg dresa NK Rijeke s motivom križa.   – Iako imam sve simpatije za NK Rijeku i njezine navijače, a sa zapadne tribine Kantride redovito pratim i utakmice, ideja da se neboder odjene u dres prihvatljiva je jedino na razini dječje crtanke.

 Bez odgovora

Krajem prošle godine Odjel za urbanizam je u Gradskoj vijećnici organizirao okrugli stol na koji su pozvani svi upravitelji zgrada upravo da se raspravi problem kolorističkih ispada na koje osim struke reagira i sve više građana. Odazvali su se predstavnici svih većih upravitelja s kojima je dogovoreno da ubuduće urbanistima prezentiraju projekte obnove pročelja, što su mnogi od njih pohvalili tvrdeći da su u odabiru rješenja izloženi pritiscima stanara. No unatoč tome, od tada do danas ni jedan im projekt nije dostavljen na mišljenje!

  – Na žalost, nema načina da ih na to prisilimo. Paradoks u legislativi je da se obnova fasada kojom se povećava energetska učinkovitost zgrada ne tretira kao zahvat kojim se utječe na bitna svojstva zgrade, već kao »poboljšica«, pa mu ne treba građevinska dozvola koja podrazumijeva ishođenje različitih suglasnosti kroz koje bi se mogla kontrolirati i završna obrada pročelja. Zbog toga smo Ministarstvu graditeljstva uputili dopis u kojem upozoravamo na problem i tražimo da nam takvu kontrolu omogući svojim tumačenjem propisa ili korekcijom zakona. S nadom da će nas podržati i pomoći svojim utjecajem, obratili smo se i Hrvatskoj komori arhitekata, ali za sada nema odgovora, a izostala je i bilo kakva reakcija riječkog ogranka Komore i Društva arhitekata Rijeka koji su pozvani na okrugli stol ali se nitko nije pojavio, rekao nam je Škunca.

O nezadovoljstvu struke svjedoči i reakcija Miroslava Rajića koji se nakon Krimeje koja je lila ruho dobila ovog ljeta oglasio i na društvenim mrežama:   »Tirana? Skopje? Lagos? Ne, vjerovali ili ne ovo je Rijeka. Možda ne razumijem i neprilagodljiv sam kada pomislim da mi je čudno što uz zvukove turbo folka na riječkom Korzu, Rivi… sada polako, ali sigurno počinje i era vizualnog turbo folka. Valjda to i zaslužujemo kada sustavno dvadesetak godina ignoriramo civilizaciju! Možda sam radikalan u stavu, ali odbijam prilagodbu te vrste!«, napisao je Rajić, koji nam je još rekao: – Stanari su izabrali voljom većine, na sveopći užas i potpuno svojstveno društvu koje nije spremo za demokraciju, jer je u kroničnom deficitu obrazovanja, kulture i inteligencije. Civilizacijsko-kulturni tokovi su prekinuti, a mi nemamo snage niti kognitivnog aparata da ih premostimo.

 Zaštita autorskog djela

Svoje iskustvo rado je s nama podijelila i dizajnerica Svjetlana Despot koja smatra da bi kod obnove pročelja zbog zaštite autorskog djela zakonski trebalo nametnuti obavezu poštivanja izvornika.  

 – Kad se obnavljao neboder na u kojem stanujem, na Pećinama, inzistirala sam da se zadrži originalno bijela boja fasade, ali je većina stanara odlučila drukčije pa sad imamo pročelje u boji roskaste vanilije s kaki dodacima. Strašno! Pomoć sam tražila na različitim stranama, zvala i konzervatore, ali bez efekta jer zgrada nije pod zaštitom.

  Iz iskustva rada u drugim zemljama poput Italije i Nizozemske, poznato mi je da se ondje za odabir boje tende ili unutrašnjeg popločenja privatnog dvorišta moraju ishoditi posebne suglasnosti, a situacija je bolja od naše i u susjednoj Sloveniji. Znam čovjeka koji živi u Ravnikarovoj zgradi i želio je originalna staklena vrata zbog stalnog propuha zamijeniti aluminijskima, ali to nije došlo u obzir jer je zgrada pod zaštitom. Kod nas o tome možemo samo maštati, mada je riječka arhitektura druge polovice 20. stoljeća nerijetko vrednija od one ranijih razdoblja. Sjetimo se samo Emilijevih tornjeva na Podmurvicama, kaže Svjetlana Despot koja kao najveći problem ističe potleušice nastale zatvaranjem balkona i lođa na višestambenim zgradama.

  – Vežica je puna savršene arhitekture unakažene takvim dodacima, a što je najgore, sad su i legalizirani kao stambeni prostori. Najprije bi njih trebalo porušiti, a zatim se pozabaviti bojama pročelja, tendama, valovitim limovima i sličnim kreacijama stanara na višestambenim zgradama. No, mogli bi razmisliti i o kvaliteti urbane opreme, jer se na žalost ni time ne možemo pohvaliti. Na djelu je veliki nered koji vapi za zakonskom regulacijom, a rješenja treba prepustiti struci jer Rijeka sve više izgleda poput čerge, smatra dizajnerica.    

U Društvu arhitekata Rijeka mišljenje smo zatražili od predsjednika Urbanističke sekcije Bojana Bilića koji kaže kako je pokušao skrenuti pažnju na problem čim se pojavila prva kičasto obojena fasada, ali slike što ih je slao naokolo nisu bile zanimljive nikome, pa ni medijima.   – Sve je krenulo od  zgrade  u blizini Tower centra koja je je prije par godina dobila kričavo žutu fasadu, umjesto sive kakvu  imaju  iste zgrade u susjedstvu, a djelo su arhitekta Ante Čičin Šaina. Da je tada netko reagirao, pokazao da  mu je stalo i rekao da je to sramotno, stvar se je, po mom dubokom uvjerenju, mogla zaustaviti neovisno o zakonskim ograničenjima. Urbanizam nije kancelarijska, nego disciplina koja se živi na ulici s građanima. Da sam ja vlast, slikao bih se pored prve takve fasade i prosvjedovao! No, izostala je bilo  kakva reakcija pa se ta praksa proširila i sad je odjednom cijeli grad šokiran Milka nebodorem. Međutim, za mjesec dana desit će se nova Milka, jer su šarene fasade Sušaka samo matastaza tumora koji nije odstranjen kada je trebalo.   Na žalost, kaže Bilić, te su metastaze sasvim predvidljive i očekivane, a dolaze kao indikator teške bolesti urbanizma na ovim prostorima. Autobusni kolodvor, Delta u svojoj cjelovitosti, Petrolova pumpa na Rujevici, pa i cijelo Viškovo, iako izlazi iz granica grada, samo su dio uznapredovalog urbanističkog tumora kojim se trebamo baviti svi zajedno, od Grada, DAR-a, do udruga i kompletne stručne javnosti.

Legalizirane nakarade

O nagrđivanju zgrada zatvaranjem balkona i lođa sve najgore misli i Škunca, koji je posebno pogođen odnosom ministrice graditeljstva i prostornog uređenja Anke Mrak Taritaš prema nastaloj devastaciji.    – Legalizacija takvih nakarada apsolutna je katastrofa kojoj je veliki doprinos dala osobno ministrica. Svi naši planovi, a rekao bih i pravila pristojnosti ne dozvoljavaju na višestambenim zgradama pojedinačne zahvate kojima se remeti izgled pročelja. Umjesto da obeshrabruje intervencije toga tipa, ministrica ih je tijekom legalizacije upravo poticala svojim izjavama i tumačenjima da se takav zahvat može legalizirati ukoliko je balkon postao dio unutarnjeg prostora. Ako je netko time povećao stambeni prostor, postavio bih pitanje kome će platiti razliku otkupa stana i je li mu proporcionalno novoj kvadraturi povećan račun za odvoz smeća, komunalnu naknadu ili participaciju u obnovi pročelja? Možda to izgleda kao cjepidlačenje, jer se radi o nekoliko kvadrata, ali kada ih pomnožimo s ogromnim brojem izvedenih zahvata došli bismo do pozamašnih iznosa – kaže Škunca koji upozorava i na druge probleme povezane s poboljšanjem energetske učinkovitosti građevina.    – Nekim je zgradama zbog »utopljavanja« potpuno poništena plastika pročelja, kao primjerice stambenom nizu ispod TUŠ-a na Podmurvicama, kraj poznate »harmonike«. Termoizolacijom središnjeg dijela niza potpuno je anulirana plastika kuće i obnova parapeta od opeke, a rezultat je ravna fasada koja nema nikakve veze ne samo s originalnom, nego ni s lijevim i desnim krakom građevine, jer svaki ulaz vodi svoju politiku obnove. Slično se sada događa i na zgradi Ante Čičin Šaina ispod kafića 3D i Žerveove ulice. Takve su intervencije apsolutno neprihvatljive i još gore od kolorističkih, jer o bojama možda još i možemo raspravljati. U nekim slučajevima nismo sigurni jesu li koloristička rješenja do kraja izvedena po zamisli arhitekta ili su reducirana u izvedbi. Zbog toga ne treba bezrezervno inzistirati na strogom konzervatorskom pristupu, ali neki mehanizam kontrole bi morao postojati radi postizanja sklada, jer ne može pinki neboder stajati između dva plava!    

Pozitivni primjeri

Boja je jedna od kapitalnih tema suvremene arhitekture kojom se bavio i Le Corbusier, podsjeća pročelnik. Njegov veliki stambeni blok u Marseillu primjer je izvanrednog kolorističkog rješenja, usklađenog sa shvaćanjem boje u mediteranskom podneblju, a vođenog idejom da se kolorističkim aplikacijama pokušaju individualizirati dijelovi zgrada za kolektivno stanovanje. Pod njegovim utjecajem dogodilo se i segmentno bojanje stambenjaka u Zagrebu 1950-ih godina, a ni odabir boja riječkih nebodera nije bio slučajan.

  – Krimeja je imala bijelu i crvenu kombinaciju, a Vežica bijelu i plavu, jer je plava veza s morem, a crvena s primorskom crvenicom. Vijenac bijelih tornjeva s plavim aplikacijama na Vežici trebao je dominirati nad zaljevom Martinšćice, dok su stambenjaci po rubu centra grada češće imali tzv. austrougarske, bež i žućkaste tonove. Boje se nipošto nisu birale nasumično, a o odabiru su brinuli arhitekti koji su iz aktualne obnove u pravilu izuzeti. Izrada projektne dokumentacije za poboljšanje energetske učinkovitosti zgrada uglavnom je u sferi rada inženjera građevinarstva koji najčešće nemaju nikakvih kontakata s arhitektima i ne osjećaju potrebu da se povežu, jer zašto honorirati arhitekta »samo« zbog boje pročelja. Ne kažem ni da bi s njihovim angažmanom sve bilo savršeno, ali svakako bi postojalo više reda nego u sadašnjoj situaciji, kaže pročelnik.

  Ipak, u poplavi ružnih pa i uništenih fasada Škunca je primijetio i nekoliko korektno obnovljenih zgrada. Riječ je o neboderima na Vojaku i Krimeji koji su uglavnom slijedili kombinacije boja koje su originalno zatekli, pa mogu poslužiti i kao putokaz drugima.