Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
21. listopada 2019.
Budizam

BUDA NA BALKANU Riječko izdanje priručnika o meditaciji ukazuje na jačanje budizma u ex Jugoslaviji

Foto: Marko Gracin
Foto: Marko Gracin
Autor:
Objavljeno: 28. svibanj 2017. u 10:02 2017-05-28T10:02:38+02:00

U Rijeci djeluje nekoliko budističkih društava, Hrvat je potpredsjednik Europske budističke unije, budističko društvo osnovano u Crnoj Gori, u Sloveniji prošle godine utemeljen prvi budistički samostan, u ljeto ove     budistički samostan otvara se u Srbiji...

Mir, spokoj i dobrota mogu se uvježbati – tu temeljnu poruku budizma, drevnoga indijskog duhovnog i filozofskog učenja, nalazimo sažetu u priručniku »Meditacija sabranosti u svakodnevnom životu« mijanmarskoga budističkog redovnika i oxfordskog profesora Khammaija Dhammasamija, čiji je hrvatski prijevod u Rijeci objavio riječki nakladnik Uliks, u prijevodu Mire Božića.

Obilje literature, utjecaj skroman

Nije malo budističke literature, od filozofije od književnosti, prevedeno na hrvatski, a i autori hrvatskoga i srpskog jezika napisali su važne knjige o budizmu i orijentalnoj misli, pa ipak, skroman je javni utjecaj svih tih djela. Najvažniji pisac o budizmu na našem jeziku svakako je Čedomil Veljačić, suutemeljitelj indologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je polovinom šezdesetih godina na Šri Lanki postao budističkim redovnikom, da do smrti 1997. živi i piše kao Bhikkhu Nanajivako.

Važna su i djela matematičara Vladimira Devidea te Veljačićeve učenice Rade Iveković, koja je do 1991. u Zagrebu predavala indijsku filozofiju, a tada, zgađena divljanjem nacionalizma, zauvijek odselila u Francusku. S filozofsko-povijesnog stajališta, nezaobilazna su izdanja Filozofske biblioteke Dimitrija Savića, u prijevodu ili autorstvu istraživača kakvi su Goran Kardaš ili Ksenija Premur.

Dijalog zapadne filozofije i budizma Naklada Pelago zanimljivo je 2010. predstavila dijalozima francuskog filozofa Jeana Francoisa Revela i njegova sina, budističkog redovnika Matthieua Ricarda, pod naslovom »Redovnik i filozof«. Meditacija je pristupačno objašnjena u izdanjima Planetopije, Ricardovom knjigom »Umijeće meditacije« i spisima Sharon Salzberg te, u svjetlu suvremenih znanstvenih otkrića, studijom »Budin mozak« Ricka Hansona i Richarda Mendiusa, čiji je prijevod objavio VBZ.

No hrvatsko izdanje tog popularnog priručnika nije samo još jedan, ma koliko seriozan, naslov u nepreglednom katalogu priručnika za samopomoć. Objavljivanje te knjige ukazuje i na nešto što poprima obrise regionalnoga društvenog fenomena: jačanje budizma u zemljama bivše Jugoslavije. U mozaiku budističkih društava, koji se proteže od Podgorice do Ljubljane, i Rijeka je zanimljiva točka: u gradu još od 1999. djeluje zen budističko društvo »Mandala«, a prije tri godine Miro Božić osnovao je »Srednji put Hrvatska«, čije meditacijske termine možete pronaći na Facebooku.

U Zagrebu, izvan snažnoga akademskog interesa na Katedri za indologiju i dalekoistočne studije Filozofskog fakulteta, budistička praksa seže još u sedamdesete, da bi proteklih godina uznapredovala toliko da je voditelj zagrebačkoga Budističkog centra Žarko Andričević postao potpredsjednikom Europske budističke unije.

Status religijske zajednice

Slovenska je vlada budistima, kojih je u susjednoj zemlji oko 1.500, priznala status religijske zajednice. Prošle godine, u malome selu pored Novog Mesta, društvo Bhavana utemeljilo je Samandipu, prvi budistički samostan u Sloveniji, u kojemu stalno žive dva redovnika. U Srbiji od 2009. djeluje društvo Srednji put, koje je svojim meditacijskim povlačenjima, ali i informativnom internetskom stranicom, ostvarilo utjecaj i izvan Srbije, pa je njegova podružnica, osim u Rijeci, prije dvije godine osnovana i u Crnoj Gori.

U kolovozu ove godine, Srednji put će u okolici Novog Sada također otvoriti budistički samostan, čime će prvi put u povijesti regije – ne računamo li beogradski budistički hram kalmičkih izbjeglica tridesetih godina prošlog stoljeća – u samo dvije godine biti otvorena dva budistička samostana.

Predsjednik Srednjeg puta Srbije, Novosađanin Branko Kovačević, već četrdeset godina posvećeno proučava budizam, a za naš je list objasnio da je odluka o otvorenju samostana u Srbiji donesena baš zbog jačanja interesa za tu vrst duhovne prakse. »Evidentno je«, kaže Kovačević, »da se sve više ljudi zanima za budističku meditaciju, premda se osobno ne smatraju budistima.

Taj je interes 'eksplodirao' posljednjih godina, otkako je cunami zvan 'mindfulness' stigao i do naših krajeva. Jasno je, dakle, da jača utjecaj budizma na mentalnu dobrobit ljudi na Balkanu. Mnogi se otrežnjuju od 'potrošačkog ludila' i opčinjenosti osjetilnim zadovoljstvima, i tragaju za nečim što će im pružiti istinski i trajni osjećaj zadovoljstva, ispunjenosti i unutarnjeg mira, što je jedan od glavnih zadataka budističke meditacije«.

Otvoren za sve

O čemu je u budizmu, zapravo, riječ? Utemeljitelj Sidarta Gotama Buda živio je, slažu se znanstvenici, između šestog i četvrtog stoljeća prije Krista, u području oko današnje granice Indije i Nepala. Uznemiren spoznajom o smrtnosti, prolaznosti i općoj nestalnosti, napustio je obitelj i visoki društveni status, te postao lutajući asket-isposnik, jedan od mnogih kakvi su tada, a i danas, lutali bespućima Indije. Nakon šest godina asketske samoće i meditacije, formulirao je učenje o patnji i oslobođenju od patnje, koje će u sljedećim stoljećima stasati u religijsko-filozofski pokret s današnjih, procjenjuje se, pola milijarde sljedbenika – sedam ili osam posto svjetskog stanovništva.

Na modernome Zapadu, prve akademske spoznaje o budizmu sežu u 19. stoljeće, dok je pravi populistički val interesa za budizmom zapljusnuo Zapad s kontrakulturom šezdesetih godina 20. stoljeća, da se do danas nastavi sustavno širiti. Kovačevićeva objašnjenja dobro sažimaju najčešće razloge prijemčivosti budizma kod suvremenih, kritički raspoloženih zapadnjaka: »Budino učenje privuklo me jednostavnošću i logičnošću, bez potrebe da slijepo verujem u bilo što.

Pogled na svijet formirao sam u doba komunizma, koji je zahtijevao iracionalnu vjeru u moć i sveznanje autoriteta partije i Tita. Ta me iracionalnost odbila i od kršćanstva, kada je kasnije ono postalo dominantna ponuda na ideološkom meniju«. Riječanin Miro Božić iznosi slične argumente: »Budizam naglašava znanje i razumijevanje, bez slijepog prihvaćanja autoriteta, pa je u tom smislu otvoren za sve. Velik dio budističkog znanja danas je znanstveno potvrđen, a budistička meditacija koristi se i u psihijatriji«.

Antifanatično učenje

Čini se, dakle, kako neprestana utrka za »ciljem koji nikad nije ni postojao« – kako je kazao veliki jugoslavenski budist i filozof Čedomil Veljačić – združena sa sumornom balkanskom društvenom atmosferom, ljude počinje opominjati da se okrenu vlastitome oplemenjivanju. »Budino učenje alat je za osobnu transformaciju, koja jedina može biti pouzdana osnova društvene promjene nabolje«, tvrdi Kovačević. »Često smo skloni kritizirati političare, jer mislimo da nam kvaliteta života ovisi o njima, i to je donekle u redu.

Ali nije u redu što pri tome zaboravljamo vlastiti život, koji jedino mi sami možemo urediti, od odnosa u obitelji, preko brige za vlastito mentalno zdravlje, do pomoći ljudima u nevolji, što je velik izvor zadovoljstva i samopoštovanja«. Budinu je filozofiju Čedomil Veljačić nazvao »antifanatičnim i velikodušnim učenjem«. Da i ljudima na ovome području može donijeti samo dobro, kao što donosi milijunima diljem svijeta, o tome nema nikakve sumnje – ma što tvrdili »autoriteti« današnjice.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.