Nažalost u Hrvatskoj, kao i u Sloveniji, gdje provodim više vremena, politički proces je reduciran na politički marketing koji se sastoji u buđenju najnižih navijačkih strasti. I rezultati svih izbora od ’91. naovamo, bez ikakve razlike, odraz su tih navijačkih preferencija, a ne svijesti o zajednici. Mislim da bi svaka od stranaka, i najljevija, i najdesnija, koja promišlja svoju borbu za vlast, morala komunicirati sa svojim glasačima ne na način: »Pogledajte što nam rade one svinje, mi smo kul, mi smo žrtve«, nego »Kako ćemo skupa živjeti«. Kroz postojeću vulgarnu komunikaciju iscrpljuje se kreativna energija i javni imaginarij, a ljudi gube perspektivu, što je velika šteta, kaže Ćosić.

Međunarodni natječaj

– Od sljedećeg tjedna imamo dakle i firmu koja će biti nositelj cijele organizacije i produkcije EPK 2020, i odmah krećemo s natječajem za direktora koji će biti raspisan međunarodno, te ćemo ga nastojati što prije imenovati, možda već u srpnju ove godine. Od tog međunarodnog posla ne očekujemo čuda jer smo vezani na hrvatsku sistematizaciju plaća, a hrvatska menadžerska plaća nije velik izazov za nekog »opasnog« menadžera iz Londona, Pariza ili možda Slovenije, ali nikad se ne zna. Ista ekipa koja je odradila kandidaturu i pripremala program, strukturu financiranja i komuniciranja, ostala je naravno vezana za projekt i u ovoj međufazi, i veliki dio temeljnih postulata već imamo jer smo se s njima i kandidirali. I tekuće pripreme na tragu su dakle tih promišljanja, ali naravno kada se materijaliziraju nove realnosti financiranja, kao i programske, može doći do prilagodbi i modifikacija.

Tema diskusije na kojoj ste sudjelovali je komunikacija u kulturi. Kako dakle teče komunikacija s ministrom Hasanbegovićem?

– Ta je komunikacija najprije bila izrazito korektna i sugerirana na pravi način od strane Ministarstva i ministra osobno, u kontaktu s našim gradonačelnikom i pročelnikom za kulturu, međutim izvan te diskurzivne prakse i tona razgovora koji je bio javni, sada zadobivamo neke pomalo neugodne signalčiće kroz ovaj pritisak k državno financiranim riječkim kulturnim protagonistima, od ovoga s HNK-om i nekih drugih detalja koji su možda u sličnom tonu. Mi i dalje očekujemo da će suradnja ići normalno jer ovo nije riječki projekt ni projekt koji glorificira Rijeku, već projekt koji može učiniti golemu stvar za hrvatski kulturni ambijent u oba smjera – i kao izvozni i kao uvozni – i bilo bi nam jako drago da se na državnom nivou to prepozna kao jedna fascinantna odskočna daska, a to još nije slučaj. Jako pazimo da ne dajemo čak ni neke apstraktne signale, a pogotovo da ne povlačimo poteze koji bi se možda mogli činiti kao tvrdi, neugodni ili čak i kritični: radimo svoju kulturu i dalje na nivou kulturnih politika, kako smo zamislili, i očekujemo da s aspekta financiranja kulture s Ministarstvom ostanemo najbolji prijatelji. Ne vidim da se tu išta mijenja, a vidjet ćemo što će još biti u nastavku.

Uvijek ista poruka

Je li različit sadržaj web stranica za domaću i inozemnu publiku, a što je spomenuto na panelu, također dio komunikacijske strategije?

– Različito radimo s različitim publikama, ne u smislu da jednima pričamo jednu, a drugima drugu istinu: istina je jedna i naša poruka uvijek je ista, ali poznavajući naše čitatelje u lokalnom i međunarodnom prostoru dajemo im one vijesti koje dobro ilustriraju našu poantu. Nama se čini logičnim da k međunarodnoj publici idemo s informacijom o originalnom duhu Riječke industrijske olimpijade, a k hrvatskoj s intervjuom koji je za naš web dao Oliver Frljić.

Kako se građani mogu uključiti u Rijeka EPK i je li to predviđeno? U suprotnom riskirate da se sve opet pretvori u neko događanje za tzv. elitu, a to bi onda značilo i sužavanje dometa projekta, što pretpostavljam nije cilj?

– Naravno da nije, odnosno apsolutno se očekuje i predviđena je građanska participacija, o tome smo pisali u kandidacijskoj knjizi, ali to je puno teksta i tko će to čitati, pa treba ponavljati. Problem Rijeke nije da muzeji imaju premalo novca, problem Rijeke je velika nezaposlenost, postoje dakle veliki problemi koje kulturom nećemo riješiti. Ono što smo si mi, kao kulturnjaci i time manjinci, uzeli u zadatak je da se bavimo kvalitetom života u gradu. Želimo se baviti time kako je u Rijeci živjeti, a ne samo kako ćemo natjerati što veći broj građana u muzej ili kazalište. Apsolutno je dakle predviđeno da se građani uključuju, cijeli segment kandidature koji se zove građanska participacija i inovacija govori o tome, i u sklopu toga ćemo aktivno ići prema građanima, pozivati ih na razgovore s predstavnicima gradske uprave, predstavnicima industrija, tematizirati ideje o boljem suživotu. Za sada više od toga ne bih najavio jer se očekuje da to zaživi kroz nekih pola godine. Prepoznajemo uglavnom taj fascinantni pozitivni utjecaj dobivanja titule na građanstvo, svi nam se obraćaju, recimo to tako, povećanih zjenica, jedan eros je u zraku, i mi to ne samo da prepoznajemo nego gledamo kako ćemo to i dalje održavati i zato pomalo krećemo s nizom akcija. Primjer je akcija s Čistoćom, u koju se uključio i EPK jer nam je blizak taj ekološki, zeleni vidik, pa će građani uz cvijeće dobivati i sadnice, začinsko bilje. Uglavnom, počinjemo pomalo, na žlicu. Isto tako simbolično ćemo se predstaviti na venecijanskom Bienalu arhitekture 27. svibnja, a planira se i naša prisutnost u okviru predstavljanja Hrvatske na nogometnom prvenstvu Europe tijekom lipnja i srpnja.

Teška tranzicija

Dosta se, u kontekstu titule prijestolnice kulture, govori o razvoju grada na kreativnim i kulturnim industrijama. To je dosta sklizak teren jer se profit i kultura susreću, u smislu da kultura (p)ostane tek sluškinja ekonomije?

– Teška tranzicija koju prolaze i kojom se bave sva istočnoeuropska društva, pa i hrvatsko, sadrži neugodne novosti za kulturni sektor, svakako. Prva je ta da su društveni odnosi postali reducirani na ekonomsku dimenziju što za kulturu nije dobra vijest, a drugo je opći filing da konsolidacija ekonomskog nauštrb drugih sektora u društvu odvlači pažnju od kulture. To znači da kultura mora naći svoje oblike sudjelovanja u ekonomiji, a to nije u DNK-u samih kulturnjaka. To prilagođavanje na nove uvjete u zadnjih 25 godina već postoji, već ga možemo vidjeti, znamo kako izgleda i nije simpatično.

Tranzicija je bila pogubna i za industriju, ne samo za kulturu. Paradoksalno, sada se susreću u pojmu »kulturne industrije«.

– Kultura može primjerice dosta pomoći da se dodatno osmisli turistički razvoj. Ali taj fenomenalni izraz kulturna industrija je veoma opasan, on označava cijeli jedan sektor profitabilnog u kulturi. Tamo je svakako prostor za manevar, ali nas mora zanimati i izvorna logika zašto imamo zajednicu – a nemamo je da bismo imali novca u novčaniku, nego da nam svima bude bolje. Ta izvorna logika predstavlja i ideološku podlogu koju ovog trena ne zagovara ni jedna od stranaka u parlamentu, doslovno niti jedna, i to nažalost označava i sudbinu kulture na ovom prostoru za nekoliko sljedećih izbornih ciklusa. Kultura bi morala i dalje ostati faktor u stvaranju javnog dijaloga, i to što rade Oliver Frljić i Slaven Tolj su aktivnosti koje kreiraju javni dijalog o važnim temama. Kultura donosi nove artikulacije već postojećih tema u javni dijalog. Ne znam je li to baš socijalizam kojeg spominjete, radi se možda i o izvornim idejama crkve. Mi znamo samo za državotvornost, no u slovenskom jeziku postoji izraz »družbotvornost«, što bi prevedeno na hrvatski bilo »društvotvornost«. To je danas nepostojeći fenomen. Kada živiš u nekoj zajednici, recimo u jednoj većoj zgradi, onda se možeš postaviti, ili tako da se brineš samo da je u tvom stanu fino i da te nitko ne smeta na hodniku, ili tako da su stanari »kul« pa se dogovorite da ćete pokupiti papirić na stepenicama, da nećete bacati smeće kroz prozor i slično. To je vaša svijest da živite u nekoj zajednici i taj refleks bi trebao postojati na razini društva, a sada ga nema.