Andrija Čolak
Kapital je pragmatičan. Kad bismo Rijeku pretvorili u »off shore« zonu, začas bi se ovdje stvorili mnogi. Bojim se da s ovakvim pristupom teško možemo bolje, jasan je suvlasnik tvrtke
Vjerojatno najljepše priznanje za svoj rad dobio sam nedavno kad me nazvala profesorica s Douglas Collegea u Vancouveru gdje sam studirao sredinom prošlog desetljeća. Nazvala me, pomalo ushićeno, kako bi mi čestitala jer se vozeći se znamenitim Jumeriah Roadom u Dubaiju ugledala veliki natpis: Surf’n’Fries – opening soon. Iako mi je poznato da moji profesori u Vancouveru znaju za tvrtku koju sam osnovao, kao i za njezino franšizno širenje svijetom, ta me reakcija jako iznenadila jer, ipak, od mog studiranja u tom od Hrvatske jako udaljenom gradu prošlo je već desetak godina.
Riječi su to Andrije Čolaka, poduzetnika iz Rijeke koji je zajedno s partnerom Denisom Polićem, 2009. osnovao brand Surf’n’Fries, bazno sustav brze prehrane, koja je za kratko vrijeme doživjela nevjerojatnu ekspanziju. A kod prvog spominjanja Andrije Čolaka skoro smo dodali i »mladog« poduzetnika. No, s obzirom da mu je 35 godina, vrlo smo brzo shvatili besmisao takvog pridjeva uz njegovu dob. Mlad se u bussinesu s 35 godina može biti jedino u gospodarski nevjerojatno pasivnoj pa i depresivnoj Hrvatskoj. Na prostorima kojima se Čolak kreće, to je već vrlo ozbiljna dob.
Iako je uspjeh Surf’n’Friesa poznat niz godina, neposredni povod za razgovor s Čolakom je činjenica da su prošlog tjedna u Rusiji, nakon prvog »pilot projekta« u samoj Moskvi što posluje od lanjskog listopada, otvorili lokal u Šeremetjevu, jednoj od najznačajnijih svjetskih zračnih luka čiji je godišnji promet 40 milijuna putnika.
Jednom smo se već morali restartati
Tu kad je rusko tržište u pitanju ne misle stati. Zapravo – tek kreću jer im je želja do 2022. u Rusiji i Kazahstanu otvoriti nevjerojatnih 300 franšiznih objekata! Koliko im je plan ambiciozan najbolje govori podatak da su do sada, iako ih i ta činjenica stavlja u red vrlo uspješnih, otvorili 55 »franšiza« svog sve uspješnijeg, globalno prisutnog brenda.
Riječki poduzetnik Nikica Čorak koji dugi niz godina živi i radi u Dubaiju je jedan od budućih partnera Surf’n’Friesa. On je prije više mjeseci pokrenuo postupak otvaranja franšize u tom ekonomski, ali i u svakom drugom smislu brzo rastućem gradu. Uostalom zahvaljujući koprodukciji Čolak-Čorak je i došlo do ushićenja profesorice iz Vancouvera. Otvaranje oprvog Surf’n’Friesa u Dubaiju predviđeno je za svibanj. Procedura je istina bila nešto duža, no to je na neki način i razumljivo jer cilj je jedna od najpoznatijih i jet-setu najprivlačnijih ulica na svijetu. Kako bi se na pravi način finiširala i ta priča, Čolak idućeg tjedna putuje u Dubai.
– Ne da sam mladi poduzetnik, nego sam poduzetnik koji je već jednom morao restartati tvrtku. Nismo bili propali, no 2013. smo morali u radikalno restrukturiranje jer nam je prvotni zalet očigledno bio stvorio krivu predodžbu o tome što uspješna tvrtka jeste, sjeća se Čolak.
A greška u koracima bilo je gomilanje službi i zaposlenika, stvaranje strukture koja je oponašala poznate svjetske tvrtke. Upravo je to, inače potentnom Surf’n’Friesu počelo stvarati poteškoće u poslovanju.
– Pali smo na dno dna i organizacijski i financijski, najviše iz razloga što smo mislili da što god dotaknemo pretvaramo u zlato. Bili smo vrlo u krivu i doživjeli smo otrežnjenje koje je sa sobom nosilo jako puno mamurluka, ali smo uspjeli izdržati, pojašnjava nam Čolak.
Srećom, umjesto da se upuštaju u riskantno zaduživanje kako bi se restrukturirali, oni su Surf’n’Fries – restartali.
Od svih naših franšiza u 16 država svijeta najegzotičnijom bismo mogli označiti onu u glavnom gradu Vijetnama Hanoju. Tamo ne da je naš Surf’n’Fries izazvao senzaciju, učinili su to još i više – krumpiri.
– Taj dio svijeta je navikao na rižu. A kad bi dobili našu porciju, isprva su tražili – gdje je riža. Proboj na to tržište je možda bio sporiji, uostalom da bi s nama sklopio franšizu ugostitelj iz Vijetnama nas je mjesecima nagovarao na dolazak, no s druge strane kad vas to tržište prihvati, imate vrlo malu konkurenciju. K tome Vijetnam je golema zemlja, ima skoro 90 milijuna stanovnika, rastuća je ekonomija, a ono što je najvažnije – ljudi su nevjerojatno susretljivi, otvoreni, prijateljski nastrojeni prema strancima i novitetima koje donose.
– Shvatio sam tada da je naš najveći kapital, da je naše najveće vlasništvo ono koje se definira – intelektualnim. Da od njega sve kreće, a da njemu niti su potrebne velebne zgrade, niti stotine zaposlenika. Naprosto, ne mjeri se uspješnost tvrtke brojem radnika nego njezinim prometom, njezinom uspješnošću na tržištu, ispravnim i brzim reakcijama na informacije o promjenama koje do nje dolaze, ističe Čolak.
I ma koliko danas uspjeh Surf’n’Fries djelovao bajkovito, priča je zapravo poprilično neobična. »Tući« se s moćnicima, a kada je primjerice Rijeka u pitanju tu je ne samo najmoćniji međunarodni lanac brze prehrane na svijetu nego i jako uspješni sustav domaćeg poduzetničkog predznaka.
Riječki Surf’n’Fries odnedavno je na moskovskom aerodromu Šeremetjevo, a uskoro će i u Dubai
– U pravu ste, no mi smo htjeli inovirati, mi smo htjeli modernizirati ponudu, htjeli smo u svemu tome biti primjerice praktičniji. Jasno je svima pa tako i ljudima vaše generacije da su se pečeni krumpirići u »šakrtocu« u Rijeci počeli prodavati prije pola stoljeća. No mi smo željeli da naša ambalaža bude drugačija, da ponuda bude demokratičnija i dinamičnija. Da naprosto omogućava užitak u manjem obroku modernim ljudima koji to vole činiti u pokretu. Da im se umak ne »pljusne« na krumpiriće tako da ga na vrhu ima previše, a na dnu nikoliko. Kasnije smo dodali i pečena krilca i nuggetse te oblikovali sustav koji je istovremeno imao urednost i preglednost ali je ujedno omogućavao konzumaciju u hodu. Pokazalo se to pravim pogotkom, priča je mogla krenuti, sjeća se Čolak.
Najdraža franšiza koju smo sklopili? Ne, ne moram dugo razmišljati jer to je ona koju smo uspostavili s mladim Austrijancima iz Beča. Oduševila ih je naša ponuda, naš sustav ambalaže dok su ljetovali na Zrću. Došli su do nas, a s obzirom da je naša najmanja franšiza za pokretni objekt deset tisuća eura, njih su četvorica udružili sredstva. Krenuli su na jednom malom stadionu gdje se igra američki nogomet, no nisu se predavali. Danas su dogurali do naše tipske pokretne radnje, ide ima sasvim dobro. Oduševila me njihova upornost, želja za uspjehom, voljni moment pa i vjera u sebe. Pravi primjer kako se ostvaruje svoje snove!
Manjkava zaštita intelektualnog vlasništva
A s obzirom da cijene intelektualni kapital, odlučili su zaštititi svoje intelektualno vlasništvo. Relativno uspješno i ne za pretjeranu cijenu. No, nisu izostale ni brojne krađe koje su pak pokazale nemalo manjkavosti. Naprosto, potpunu je zaštitu, kako u Hrvatskoj i državama EU, tako i u SAD ili Rusiji skoro nemoguće postići.
– Kad je o Hrvatskoj riječ, zaštita intelektualnog vasništva je nevjerojatno manjkava. Koliko mi je poznato u Zagrebu postoji tek jedan jedini sudac kojem dolaze predmeti s tužbama za krađu intelektualnog vlasništva. U ostatku Hrvatske bojim se da nema više ni jednog. Kod nas intelektualno vlasništvo kao da nije vlasništvo, »produkte« uma kod nas se skoro neometano može krasti. K tome, postupak dokazivanja vlasništva je nevjerojatno spor, stječe se utisak kako Hrvatsku zapravo za taj segment imovine nije ni najmanje briga, rezigniran je Čolak.
Baš kao što ju nije briga ni za sustav obrazovanja koji bi bio proaktivan, koji bi iz svakog učenika ili studenta stvarao samosvjesno i uspješno mlado biće, a ne zbunjenu osobu s diplomom.
Jako je važno ne misliti da ste najpametniji na svijetu, da sve možete sami i da je uključenje stručnjaka s drugih područja u svoju ideju bacanje novca. Ne, ja sam ekonomski obrazovan, specijalnost mi je marketing. Stoga, moje ideje je netko drugi dizajnirao, netko ih je stručan morao osmisliti. Jednaka je priča s uređenjem ineterijera Surf’n’Fries prostora, baš kao i to da ma koliko se vama promjene ne činile potrebne, cjelovito se interijer mora osmisliti i preurediti svakih pet godina. Sve drugo izaziva zasićenje, osjećaj da se neprestano krećete u istom prostoru. Jednako tako se ponašamo i kad je sadržaj naših umaka u pitanju. Osmišljavali su ih najbolji kuhari, jedan od njih je primjerice Andrej Barbieri, a maksimalno se mora poštovati i ukuse pojedinih regija gdje se dolazi. I ne samo kad je svijet u pitanju – u Hrvatskoj se od Osijeka do Rijeke traži sasvim suprotne okuse, u Slavoniji pikantno, na Kvarneru mediteranski.
– Svatko od nas ima neke specifične kvalitete i sposobnost da imaginacijom od ideja stvori proizvod. Ja recimo obožavam surfanje. Preluk je za to izmišljeni mjesto. Cijenim slobodu, nesmetano kretanje morskom površinom. Takvi su mi i životni stavovi, pa tako i oni koji se odnose na posao. Kad smo osmišljavali naziv našem brandu dio ljudi oko nas je inzistirao da bude domaći, lokalni, da sadrži Ri u nazivu. Ma mi apsolutno obožavamo Rijeku, no cilj nam je bilo globalno širenje, naziv je dakle morao sadržavati međunarodno poznate pojmove. I ma koliko voljeli hrvatski jezik, naziv naprosto mora biti na općeprihvaćenom engleskom. Kad sam pak dodao »surf« u naziv želio sam naglasiti kako baš poput surfanja morem, konzumacija našeg obroka omogućava surfanje gradskim ulicama, kako konzumacija našeg obroka pred konzumenta ne postavlja ma kakva ograničenja, pojašnjava nam zaneseno Čolak.
Neminovno se misli i pitanja unutar našeg razgovora, koji smo vodili na terasi okupanoj suncem, neposredno uz rivu bočnog dijela riječke putničke luke, okreću Rijeci i Hrvatskoj.
Moramo privući mlade poduzetnike i njihove “ikubatore”
– Ma nema vam danas više nekih pretjeranih limita kad je kolanje ideja u pitanju. Internet, povoljni zrakoplovni letovi, znanje i ideje se brzo i poprilično neometano šire velikom brzinom. Mnogi se poslovi naprosto odrađuju »on line«, bez limita dakle. Kako privući mlade poduzetnike, svojevrsne njihove »inkubatore« u Rijeku? Naš je grad iznimno ugodan i tolerantan, privlačan za život. Svi moji prijateji iz inozemstva kad dođu imaju za njega samo riječi hvale. No kapital je mnogo pragmatičniji. Kad bismo Rijeku pretvorili u »off shore« zonu, za čas bi se ovdje stvorili mnogi. Ovako, bojim se da s ovakvim pristupom teško možemo ma što bolje, jasan je Čolak.
A jednaka se slika prenosi i na općehrvatski prostor. Teritorij koji s poprilično indignacije doživljava strane investicije ili pak mogućnost uklapanja u velike globalne proizvodne sustave. Od kud sirovine za Surf’n’Fries? Je li barem krumpir naš?!
Ne, ne grozim se politike. Ona je djelatnost, sustav koji definira prostor na kojem se krećemo, na kojem radimo i postojimo. Stoga ju treba uvažavati. Potrebno je i angažirati se, potrebno je biti involviran kako bi se moglo stvarati uspješnije okvire za školovanje ili poslovanje. Ne kažem da se osobno želim posvetiti politici jer za to naprosto nemam vremna, ali bih itekako volio da i jedni i drugi, poduzetnici i političari, odradimo neko vrijeme tako da se – zamijenimo. Da mi, poduzetnici, provedemo neko vrijeme radeći s njima na njihovim poslovima, a da oni osjete poduzetnički »kruh«. Siguran sam da bismo se nakon toga mnogo bolje razumjeli i jedni drugima bili znatno korisniji.
– Nije. Krumpir dolazi iz Poljske, Belgije ili Francuske. Točnije, kupujemo ga od jedne od najvećih svjetskih tvrtki za proizvodnju pomfrita. Vjerovali ili ne tako definirani krumpir u Hrvatskoj baš nitko ne proizvodi! Nek’ vas ne zavaraju vrećice nekih domaćih proizvođača – kad bolje pročitate vidjet ćete da sadržaj nije naš. Da, počeli smo i mi nadobudno, kupili smo strojeve za guljenje krumpira, željeli smo poticati domaću proizvodnju. A onda smo shvatili da je sastav krumpira za naše potrebe strogo definiran, da mora imati mnogo suhe tvari, a mali sadržaj vode i šećera. Pokušavali smo i dalje s našom sirovinom, a onda smo došli do saznanja kako je u tom poslu najbolja tvrtka, opet iz Kanade – izgleda da je naš uspjeh uz tu zemlja skoro pa sudbinski povezan – a naziv joj je McCain. Demokratični kakvi jesmo stavili smo u ponudu njihov i naš krumpir.
S obzirom na to da je njihov bio nekoliko puta više tražen, odluka o cjelovitom prelasku bila je samorazumljiva. E sad, ne vjerujem da netko u Hrvatskoj ne bi bio u stanju postati njihovim partnerom jer i oni su globalno raspoređeni, u Europi imaju 20-ak velikih poljoprivredno-proizvodnih sustava. K tome, dok mi s njima godišnje ostvarujemo promet od 30 tisuća tona krumpira, njihova je dnevna proizvodnja – 100 tisuća tona! No da je uključenje u njihov sustav i za naše proizvođače velika šansa, svakako jeste. Jedini je problem što mi mislimo da je prilagođavanje standarda proizvodnje i cijene onome što strane kompanije od nas traže izdaja samih sebe. A to je velika zabluda. Jedini ispravni bi stav bio, što je i jedna od naših misli vodilja, da se u svakoj suradnji istina mnogo daje, ali se s druge strane mnogo i prima – bilo da je riječ o poslu ili emocionalnim vezama odnosno braku, završio je Čolak.
Nedavno nam se u Irskoj dogodila jako… recimo to tako traumatična situacija. Oglasili smo nagradnu igru u kojoj oni koji pogode koliko krumpirića stane u ragbi loptu za nagradu dobivaju naše krumpiriće. Irac Gary Paul i njegov mali sin su shvatili kako za nagradu dobivaju ulaznice za ragbi utakmicu, požalili su se i lokalnom Sunu koji je po nas objavio pomalo uvredljivu naslovnicu. Iako nismo dakle bili ni najmanje krivi, kako bismo svoju tvrtku ali i svoju zemlju pokazali u pravom svijetlu, Paulu u njegovoj obitelji smo ponudili avionski let do Zadra i ljetovanja na Dugom otoku. S oduševljenjem su to prihvatili, a mi smo nelagodnu situaciju pretvorili u iznimno afirmativnu. To nam je i stav – na život i posao uvijek gledamo pozitivno.
Poduzetnik. Mladolikiji no što je uistinu mlad. Ali za naše »pametne glave« ne tako bitan. Zapravo opasan. Jer dok se nama plasiraju svjetske zavjere koje ne vole Hrvatsku i njezine radnike, njemu je taj »zavjerenički« svijet pozornica po kojoj se iznimno uspješno i ugodno kreće. Bilo kad je u pitanju posao ili kad su na sceni socijalne veze.
