Vidim prirodu, ali je ne osjećam. Šetam svaki dan, gledam i vidim stabla, oblake, travu, ptice… ali ne osjećam ih. Njušim cvijeće, ali ga ne namirišem. Stalno i samo osjećam da sam u četiri zida, ma gdje god bila.

Bol postoji, intenzitet patnje je jednak kao i prije pet godina, samo sam se s vremenom naučila nositi s boli, govori  26-godišnja Riječanka Ana Dragičević, koja je zbog roditelja koji nisu smogli snage prihvatiti njenu seksualnu orijentaciju i sklonost prema istom spolu, sa 16 godina završila u Psihijatrijskoj bolnici Lopača. Potresno životno iskustvo i osobno svjedočanstvo Ane Dragičević, ovog je tjedna kroz film »Četvrti majmun«  redatelja Hrvoja Mabića, u produkciji Fade Ina, prikazano u udarnom terminu  HTV-a.

Temeljem Aninog i života još nekih, tada malodobnih pacijenata Lopače, ali i na temelju otkrića Novog lista koji je 2008. istražio i objavio mučnu stranu priče o Lopači, snimljen je i prikazan film koji govori o homofobiji u našem društvu, o neshvaćanju i neprihvaćanju različitosti zbog koje je Ana bila obilježena i žrtvovana.  

– Roditelji su me strpali u Lopaču na prepad, lagali su da sam narkoman jer im je to bila manja sramota nego da sam lezbijka. Mislili su i misle da je to bolest koja se može izliječiti. Roditelji su znali da me tamo muče, vežu, izoliraju, a sve kao da bi me »izliječili«. Sad imam vremensku distancu, odrasla sam, i mogu pretpostaviti da su mi roditelji željeli samo dobro, želim misliti da nisu znali što rade, želim misliti da nisu znali posljedice toga što mi čine, iako sam im govorila da me u Lopači muče. Kad sam izašla, nisam željela imati nikakvu pomisao na njih. Sad je, ipak, drukčije. Sad više ne osjećam mržnju, želim im sve dobro u životu, kaže Ana Dragičević. 

 VIŠE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU!