Hrvatsko društvo u posljednjem stadiju tranzicijskog rasapa i neoliberalnog kroćenja poduzima sve što je u njegovoj moći da bi me nostalgija što rjeđe tištila. Tim više poštujem ljude u Hrvatskoj koji još ustraju u lokalnim borbama i pokušajima, standardima, kriterijima, istinama. To su doslovce surferi na crnom valu. Divim im se
Riječki kulturolog Aljoša Pužar bio je jedan od onih profesora sa Sveučilišta u Rijeci koji su otišli na privremeni rad u Koreju, Južnu naravno. Pisat će se jednom o toj čudnoj znanstveno-sveučilišnoprofesorskoj vezi Rijeke i Koreje, no Pužar se tu izdvojio: on je tamo, naime, ostao. Barem zasad. Koliko, zašto, kako se snalazi i zašto je zanimljiv špijunskom miljeu, probali smo saznati u ovom razgovoru.
Krenimo intimno: puca li vas nostalgija za Hrvatskom sada oko ovog nogometnog ludila? Ili ste cijepljeni i na nostalgiju i na nogomet?
– Moja nostalgija za Hrvatskom uvijek je i jedino nostalgija za pojedinim ljudima i krajolicima, mirisima i okusima i ima vrlo male ili nikakve veze s nacijom, a s nogometom pak nemam doslovce nikakvih mentalnih dodira, ne znam niti najosnovnija pravila te igre. Nije stvar poze, unutar jednog dana bavim se raznoraznim bedastoćama i tračevima, ali nikad ne pratim sport, a naročito ne masovna loptanja. Nikakvo klicanje tuđim uspjesima nikad me nije zanimalo, niti sam ga kadar pojmiti. Poštujem uspješne sportaše i druge marljive ljude, ali to je drugo, nikad nisam imao osjećaj da igraju za mene, ili u moje ime, kao što ni ja ne pišem za njih, a još manje u njihovo ime.
Nisam baš neki suptilni filozof i divim se kolegama koji jesu, ali tu je prikladno da se sakrijem iza Schopenhauera koji na jednom mjestu doslovce kaže da je nacionalni ponos najjeftniji oblik ponosa, jer po njemu nema stvora koji je ostvaren kao osoba a kojem bi bilo umjesno klicati tuđim ili kolektivnim ciljevima. Solidarnost, da. Ljubav, kad se desi. Ponos na nešto što nisam sam ostvario, ili čemu nisam pridonio, to ne. Bolja je melankolija neuspjeha nego li takav izmaknuti ponos.
Surferi na crnom valu
Nostalgija je zanimljivija i mnogo suptilnija biljka od domoljublja. Dolazi s prvim kapima kiše, na primjer, kada lakirano drvo na mom korejskom prozoru na nekoliko minuta miriše kao prašina na riječkoj cesti kod prvih trenutaka ljetne nevere… a sve to kasnih sedamdesetih… To su mentalne finese mimo velikih priča i identiteta, a i mimo konvencionalne sadašnjosti. Uostalom, hrvatsko društvo u posljednjem stadiju tranzicijskog rasapa i neoliberalnog kroćenja, sa šokiranim stanovništvom razapetim između zločinačke elite i traumatiziranih konzervativnih pobunjenika koji selektivno kažnjavaju ili opraštaju zločine ili im se čak i mole, to društvo sve poduzima što je u njegovoj moći da bi me nostalgija što rjeđe tištila. Tim više poštujem ljude u Hrvatskoj koji još ustraju u lokalnim borbama i pokušajima, standardima, kriterijima, istinama. To su doslovce surferi na crnom valu. Divim im se.
Je li onda doista lakše Hrvatsku voljeti iz daljine, kako bi rekao Maruna, ili su stvari s vama i Hrvatskom kompleksnije?
– Hrvatsku je lakše podnijeti iz daljine, ako ste na to mislili. Pokojni Maruna je bio divan pjesnik i neka elegantnija sorta rodoljuba, poput Gotovca, ili još i finiji, ali vjerojatno nije imao facebook, mada danas ima svoju facebook stranicu koju su lajkale ukupno samo sto dvadeset i četiri osobe. Danas nema ni blizine ni daljine, osim vertikalno. Izgleda kako je sve nadohvat ruke, a ruke su većinom u džepu, s figom, s odmakom. Ali ima brojki i lajkova, posvuda brojke, sav je život stalno kvantificiran, a to dosta govori. I brojke su vertikalne, od malih brojeva koji posjeduju velike, do velikih koji imaju malo.
Koje su vaše trenutne akademske obaveze?
– Trenutno predajam komparativnu književnost i kulturalne studije na međunarodnom koledžu sveučilišta Yonsei. Tu sam zaposlen. Ostalo su prolazni projekti, akademske gaže, posjete i suradnje.
Radili ste na drugom doktoratu. U kojoj je on fazi i o čemu se radi? Uz obavezno hrvatsko pitanje: zašto? Je li vam poticajno biti i učenikom/studentom?
– Taj blaženi drugi doktorat upravo sam predao, da, na sveučilištu Cardiff u Walesu, branit ću ga mislim oko Božića. Primijenio sam tu neke svoje teorije razrađene u prvom doktoratu i knjizi »U tamni vilajet«, te manjim dijelom u knjizi »Granice Granice«, i isfurao prilično opsežno feminističko etnografsko istraživanje korejskog patrijarhata. Bavim se međustanjima i prijestupima, regulama i tijelima u pokretu, u prostoru. Čitava je stvar prilično otkvačena, i zanima me kako ću se provesti pod pogledima i prosudbama znalaca.
Akademci nikad ne prestaju biti studentima, osim ako su uhljebi koji ne rade na sebi, ali ovaj rad nema puno veze s tim. Bit ću vam potpuno iskren: trebao mi je zbog tržišnih i karijernih razloga, jer se nalazim na mjestu na kome hrvatski doktorat, ma kakav bio, jednostavno ne donosi zaposlenje, sigurnost i sve to što malograđansko i salonsko-progresivno čeljade poput mene veseli imati kad uđe u četrdesete. Zato mi je trebao i ovaj drugi doktorat, pa makar i nedovršeni, da bih mogao ostati horoskopski jarac, ili telac, na jaslama, a bez jaslica. A opičen mora biti jer ga jedino takvog mogu sam pred sobom obraniti. On je ujedno i moja buduća prva engleska knjiga. Dakle, ako je prvi doktorat koji sam branio malo pred odlazak u Koreju bio granična propusnica, ovaj drugi je ulaznica. Ako budem pisao treći, taj će po svoj prilici biti psihijatrijska uputnica.
Strukture muške moći
Kako biste usporedili hrvatski i korejski sveučilišni sustav? Koje su prednosti i mane jednog i drugog?
– Teško je to uspoređivati. U Koreji djeluje preko dvije stotine sveučilišta i samostalnih visokih učilišta, a neka od njih su vrlo kompetitivna i ukupno neusporedivo produktivnija od naših pogona. Mi jesmo i ostajemo mali igrači, što ne mora biti loše, kako se uzme. Površno gledano, pokušaji obaju sustava da nervozno implementiraju američke modele i nametnu posve neoliberalni model upravljanja i razvoja vrlo su slični.
S druge strane, u podzemnom sloju hrvatskog pokušaja još je ono staro humboltijansko sveučilište preoblikovano kroz nekoliko velikih društvenih preokreta i posljedičnih prilagodbi, dakle kroz ono što s neopreznim optimizmom zovu tranzicijama. I u Koreji nazirem posvuda tragove, prethodne slojeve, strukture muške moći, konfucijanske hijerarhije, ali nešto manje na mjestima na kojima trenutno radim. Zapravo, nisam nezadovoljan, samo je pitanje je li to prirodan pad testosterona, zamor materijala ili skup prosudbi i uvida.
A svakodnevni život?
– O korejskom svakodnevnom životu pisao sam u svojoj posljednjoj hrvatskoj knjizi, »Azaleje na putu«, ali sad kad to listam vidim da ni za mene ni za moje Korejce to više nije taj život od pred pet ili sedam godina… promjena je ovdje brza, gradovi rastu iz polja i tonu u njih, u samo nekoliko godina premještaju se rijeke, stvaraju jezera, otoci, grade nove prijestolnice, mijenjaju navade… Moj se svakodnevni život sastoji od dugih gradskih vožnji podzemnom željeznicom i taksijima, od pohlepne potrošnje i beskonačnog kavenisanja u polupokretu. U tom sam smislu pravi Seuljanin… Seuljak… nešto kao ubrzani seljak. A opet, mislim da i dalje jedem i ljubim većinom kao sjeverni Mediteranac, sjeveroistočni južnjak, jugoistočni sjevernjak, Balkanac-pripravnik, ili već nešto… U gradu od deset-jedanaest milijuna i u gradskoj zoni od dvadeset milijuna ljudi možeš biti i sve i ništa, a većina se udaljenosti ionako mjeri novcem i vremenom, a ne kilometrima.
Vratimo se malo u prošlost. Je li Koreja u početku bila bijeg, izazov ili nešto treće?
– Bijeg od nasilnih i bolesno ambicioznih provincijalaca, jadnih poriva i navada, lažnih progresivaca koji bi htjeli biti i salonski-lijevi (ali nemaju salona) i ulični, ali kad su na ulici (stadionu itd.) odjednom hodaju desno? Da, bilo je i toga, makar je to osobna arheologija, prošlost koja me više ne zanima, nisam toliko bitan, a niti toliko star, da bih pisao memoare, čak ni u svojoj glavi, to mi je dosadno. Dovoljni su mi selfiji… hrvatski »sebići«… ha ha. Izazov, da svakako, Koreja je za mene bila i ostala izazov, ispočetka je bila i pravi pravcati kulturalni šok, sad to više ipak nije.
Rutinske provjere sitnih riba
Što je postala u međuvremenu?
– Planinarski dom, sklonište nakon dosta napornog uspona, negdje malo iznad pola puta do vrha. Kuhaju solidnu maneštru, dobiješ pečat u knjižici, pogled na vrhove nije zamagljen pa nisi siguran ide li ti se do kraja ili ne, a noge te već bole u preskupim gojzericama. Tako nešto, samo u staklu, čeliku i ekranima. Svi misle da si izgubljen u prijevodu, a ti si se pronašao u neprevodivosti.
Nedavno ste sjedili na kavi s čovjekom koji vas je potanko ispitivao o političkim i inim stavovima, a kad ste mu rekli da biste volljeli da lijepo izvijesti o vama, zbunio se. Špijuniraju vas? Koga zanima to o čemu mislite i predajete, pa još na taj konspirativan način?
Hoćete li se vratiti u Hrvatsku? Vuče li vas dom, novi izazovi u bijelom svijetu ili penzija na sveučilištu na kojem radite?
– Ako išta u meni ima staljinističko, to je razvojno rezoniranje u petoljetkama, etapni život. Na kraju prve sljedeće moram biti u poziciji napisati svoj prvi roman o kome razmišljam već dugo, želim da me posve obuzme, na kojem bilo jeziku, a da se od toga moja akademska egzistencija ne poremeti ni na tren. A za to će trebati još nešto palente pojesti. A u kojoj će sredini to biti, to je manje bitno, otvoren sam prema svim opcijama. Pjaža mi se va Koreje, ukupno gledano ljudi ovdje većinom su bili pošteni prema mojim naporima, barem zasad, i ja nastojim biti pošten prema njihovim. Uostalom, može i doza optimizma: možda i prije moje penzije »dom« postane izazov bijelog svijeta, ili svijet postane dom? Do tada, ćutim se… za dom nespreman.
– Nisam niti jako paranoičan, niti pretjerano bitan. Dakle, ne špijuniraju me. To su samo rutinske provjere sitnih riba, malo bučnijih profesorčića. Dio posla, sistemske funkcije, sitan vez, društvene mreže, bilo ih je i bit će ih. Problem je kada korumpirani obavještajni um postane jedina logika sustava, tada su i revolucionari i njihovi žbiri većinom samo umorni paranoici, kao u Hrvatskoj. No nemam dojam da mi se to zbiva. Ne više. Napokon u mom životu dosta toga još ovisi o meni. Dakako, to je omiljena neoliberalna klopka, taj dojam da se moraš sam za sebe pobrinuti. Kod nas se veli »u se i u svoje kljuse«, a znalo se reći i »snađi se, druže«, a to je ujedno i blagoslov i tragedija globalnog stanja.
Jeste li subverzivni u predavanjima?
– Da, iznenađujuće zapravo, ali još uvijek jesam, ako uopće postoji nešto poput subverzivnog predavanja, u srcu toga je čista kontradikcija. Kulturologija uvijek djeluje poput tjeskobnog starog majstora Geppetta koji pali vatricu u trbuhu kita, u originalu je bio morski pas, ali više da bi se sam ogrijao nego da bi išta drugo pametno s tim uradio. Ipak, ima kod mene i povremenog suzdržavanja i autocenzure, a to si recimo ne bih lako dopustio u Hrvatskoj. Ovdje sam ipak gost, a gost treba biti barem donekle pristojan. To je tipična sluganska mrljica na gastarbajterskom šinjelu. Kažem šinjel da bude krležijanski patetično, ali mislim na neku šarenu pregačicu ili ludu metroseksualnu jaknicu zbog koje bi me u Hrvatskoj možda neki krelac ispljuskao na cesti.
Hedonizam težak teret
Kako mirite vlastite anarhističke stavove s podržavanjem kapitalističkog sustava u obliku vođenja urednog građanskog života? Pod uvjetom da takav vodite. Je li to i postmodernističko relativiziranje?
– Nikad se stavovi nisu zapravo pomirili, niti im je svrha i cilj da se mire. Živim u paradoksu i anksiji kao i većina akademskih kulturologa i djelujem situacijski. Otvoreno se smatram licemjerom, što je više odraz vrijednosti koje nas okružuju nego njihovo iznevjeravanje. Prestar sam da budem hipster, ali ne i da se okušam kao licemjer opće prakse haha… osim toga oduvijek sam bio hedonist, a to je težak teret. No moram priznati da mi to vaše »uredan« zvuči kao nalaz brisa grla ili uzorka stolice, kao neka postkatolička kastracija. Nema urednog života, svaki život je neuredan, naročito onaj vrijedan življenja. Trenuci, promjene, cento in bocca, mali pokreti, putovanja, susreti, to je valjda to što zovete postmodernim a samo je redovitost, svakodnevica. Tu ima i neki mali skromni salon u kome su se ipak neki sklonili. Ali ne želim prisvajati njihove priče i glasove kao da su stvarno moji, njima i u mojim knjigama ostaje njihov glas, barem se nadam.
