Foto V. Karuza
Nakon svakog rata ili velikih društvenih promjena isplivaju ljudi koji se žele isticati, pa i s negativnostima. Imamo kulturnjake ili sportaše koji se ističu svojim trudom i radom, koji je pozitivan, ali imamo i brojne druge, najčešće one u politici, koji se ne srame ničega i sposobni su izjavljivati bilo što samo da skrenu pažnju na sebe. Pritom nisu ni dosljedni pa su, primjerice, u nas najprije skloni nositi ustaške kape, a poslije sebe proglašavati antifašistima, ističe akademik Strčić
Akademik Petar Strčić, hrvatski povjesničar, arhivist, akademik, član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, upravitelj njezina Arhiva, znanstveni i arhivski savjetnik, ujedno je i jedan od dobitnika županijske nagrade za životno djelo. No, prije svega, on je živuća enciklopedija primorsko-goranskog kraja.
Razgovor s njime počeli smo s dnevnom politikom i sve žešćom retorikom na oba politička polja u Republici Hrvatskoj, na desnome, a onda posljedično i na lijevome: akademik Strčić upozorava da je nakon svakog rata ili velikih društvenih promjena tako.
– Trebaju proći desetljeća da se stvari barem donekle slegnu. To su vremena u kojima isplivaju ljudi koji se žele isticati, pa i s negativnostima. Imamo kulturnjake ili sportaše koji se ističu svojim trudom i radom, koji je pozitivan, ali imamo i brojne druge, najčešće one u politici, koji se ne srame ničega i sposobni su izjavljivati bilo što samo da skrenu pažnju na sebe. Pritom nisu ni dosljedni pa su, primjerice, u nas najprije skloni nositi ustaške kape, a poslije sebe proglašavati antifašistima. Nažalost, znate, najviše sam naučio proučavajući povijest – najčešće da su ljudski motivi, odnosno razlozi za negativno djelovanje dvojaki: ili se izgubi razum i realna slika o sebi, ili je u pozadini novac. To vam mogu reći jer sam ja Bodul, s otoka Krka, a mi znamo da je uvijek sve u šoldima, duhovito objašnjava naš sugovornik.
Profesor Strčić je naš razgovor o povijesti, napose o partizanima i ustašama, o antifašistima i antikomunistima, sveo na ljudska bića i njihove motive – svi važni povijesni akteri isto su bili samo ljudi, i vodili su ih najčešće samo osobni interesi, a iz toga je proizlazila – povijest. Pritom se ni sam ne može oteti onome što je njemu bitno, a to je njegova zavičajna Bodulija, dakle otok Krk, i onda, šire, Hrvatsko primorje i Rijeka, čiji je istočni dio do razdoblja poslije II. svjetskog rata bio zaseban grad. Objašnjava zašto su ovdašnji ljudi bili antifašisti, zašto je to toliko ukorijenjeno u kolektivnu svijest pučanstva ovoga kraja, pa su tako i bodulski, istarski i primorski hrvatski svećenici bili, po njemu, ne samo antifašisti nego gotovo i svi aktivni pripadnici NOB-a.
Dva metra poezije
– Onaj ludi D’Annunzio, znate, on je bio jedan teško bolesni duševni i obični manijak. Ali on je i prekrasan umjetnik riječi, poeta, imam dva metra njegovih knjiga poezije. Nakon raspada Austro-ugarske 1918. godine i nakon povlačenja mađarskog kapitala iz tadašnje Rijeke, pa ona naglo propada, Rim je uvidio šansu da se kao vlasnik ponovno vrati na našu hrvatsku obalu Jadrana. Nisu znali kako se riješiti toga D’Annunzia koji je stalno radio velike probleme u Italiji pa su ga kao upravitelja poslali u tu propadajuću Rijeku. A on – ravno u bivšu Guvernerovu palaču, s jednom torbom u ruci, jer je stigao kao vrlo siromašan. Radio je vrlo teške perverzne stvari, jer je bio i najgori pedofil s opačinama, a zaveo je i fizički teror. Tako je tadašnja Rijeka u njegovim rukama postala prva fašistička enklava u povijesti, po svom sadržaju to je bila fašistička vlast. Teror je bio strašan, a jedino nije bilo konc-logora, jer je prostor bio malen. U jednom trenutku D’Annunzio je odlučio za sebe osvojiti i susjedni, moj zavičajni otok Krk, njegovi slični manijaci došli su brodovima, pljačkali su i silovali sve pred sobom. Ali, moji Boduli su se odmah organizirali i uspjeli ih slomiti i potjerati. I zaboravlja se: to je bila prva uspješna pobjedonosna antifašistička bitka na svijetu! Zamislite, taj je poetski umjetnik došao s jednom torbom, a kad je otišao odnio je čak 12 kamiona opljačkanoga raznoga blaga, priča akademik.
Svi stanovnici ove regije, pa i njihovi ovdašnji svećenici, koji su se zajedno od početka usprotivili takvoj nasilnoj i smrtonosnoj vlasti, bili su čak prvi antifašisti u Europi. Po akademiku Strčiću, svaki normalan čovjek koji je živio u ovom kraju bio je antifašist, jer je zapravo bila riječ o protivljenju i smrtonosnoj nakaradnoj politici izopačenoga i teško bolesnoga D’Annunzia.
Dobrinjac prvi ubijeni ustaša
– Isto je bilo i s ustaškim režimom: Ante Pavelić bio je prvi put 1927. godine u fašističkoj kraljevini Italiji, u kojoj je od 1929. stalno živio i djelovao, dobivajući od fašista svu pomoć. Ovako vam je to bilo – Pavelić, za kojeg zapisi i svjedoci kažu da je na primjer bio vrlo dobar suprug svojoj ženi, požrtvovan i pažljiv, kad je došao prvi put na sastanak u vrhovno fašističko vijeće u Italiji, jasno je rekao: »Dajte mi što hoćete od hrvatskih krajeva koje ne držite, a koje ćete kasnije zauzeti«. Dakle – Istru, Zadar i druga hrvatska područja koja je fašistički Rim već držao ne trebaju mu dati. Znači, Pavelić se odrekao i tadašnje Rijeke. To je činjenica, pa zato danas ne moramo postavljati pitanja i o karakteru ustaškog režima, jer o njemu postoje mnogobrojna izvorna djela pa tako i o njihovoj tzv. kvislinškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. A kada je njegov prijatelj, također s njim u Italiji kao ustaša doznao da se odrekao čak i njegova zavičajnog otoka Krka, fizički je napao svoga prijatelja poglavnika, pa ga je taj dao odmah ubiti. Tako da je taj Dobrinjac s Krka prvi poznati ubijeni ustaša. Ustaški režim bio je potpuno isti po karakteru i praksi kao nacizam i fašizam. Sve je to dobro poznato iz vrlo brojnih sačuvanih izvornih dokumenata te iz svjedočanstava isto tako brojnih ljudi. To su stvari koje se danas pokušavaju osporavati, govori akademik Strčić.
Svećenici u NOB-u
Dr. sc. Strčić istodobno je posebno oduševljen ulogom i likom tadašnjega krčkog biskupa Josipa Srebrnića, inače Slovenca, dvostrukog doktora znanosti, koji je bio istinski antifašist. Postao je izvrstan ordinarij ostatka Kvarnerskih otoka – te otoka Raba i dijela otoka Paga, jer su mu fašisti oteli pola biskupije – otoke Cres, Lošinj itd.
– Napisao sam svojedobno rukopis za knjigu pod nazivom »Katolička crkva u NOB-u« ali, nije smjela biti objavljen i zbog zasebnoga čak izvornog dokazivanja da je niz katoličkih svećenika bio aktivan sudionik u NOB-u. Morao sam mjesecima čekati da se donese odluka hoće li uopće biti objavljen. Na kraju je ugledao svjetlo dana, ali tek kao članak, i to jedva jer je rušio teoriju o tome da su svi antifašisti bili ujedno i komunisti. A dio komunista bili su, pak, i oštri staljinisti, a to su dvije potpuno različite stvari. Već spominjani biskup Srebrnić 1943. godine ocjenjivao ih je kao rigidne komuniste, kaže Strčić.
On još govori da ovakvo lice antifašizma, kakvo postoji u riječkom kraju, na otoku Krku ili u Istri te drugdje u Hrvatskoj, možda nikada neće ni biti shvaćeno, pa i namjerno.
Naravno, razgovor o vremenima ovdašnje povijesti ne može proći bez Josipa Broza Tita, kojega je Strčić osobno prvi put upoznao dok je radio kao mlad asistent 60-ih godina u Rijeci, u Akademijinom Institutu.
– Jednoga dana 1963. godine došao mi je u ured moj direktor i oštro rekao – zašto si iskasapio ovaj tekst? Nije mi rekao autora. Naime, pokrižao sam i sasvim prešarao jer je sadržaj bio prepun povijesnih pogrešaka. Drug direktor mi je oštro rekao: hajde, pakuj, ideš na Brijune kod Tita! Prenerazio sam se! Ispostavilo se da je to trebao biti Titov govor u povodu 1943., dakle 20. obljetnice donošenja odluka o sjedinjenju Istre s maticom domovinom Hrvatskom. Došla su po mene službena milicijska kola. Na terasi Brijunskog otoku primili su me on i njegova supruga Jovanka, vidljivo iznenađeni mojom mladošću.
Tito je odmah prešao na ti, vrlo ljutit što sam mu to iskrižao. A ja sam samo rekao: pa ne možete držati govor s neispravnim činjenicama. Vrlo dugo sam mu govorio o činjenicama Jovanka me odmah podržala i naručila viski. Supruga je stalno podržavala samo mene. Između ostalog prigovorio sam Titu što hrvatske Brijune uporno zapisuje i naziva Brioni, kao da su talijanski. Rekao sam mu: pa zašto onda Poreč ne zovete Parenzo, a Pulu Pola? Smijali su se oboje. A kasnije sam je Tito povremeno tražio da mu »iskasapim« neke tekstove. Inače, znate li zašto si je za rezidenciju odabrao baš Istru, dakle, njezine Brijune? Jer je njegova obitelj Broz iz Kumrovca smatrala da su porijeklom iz Istre!
»Nijemac« Tito
Broz – Ambrozio, to vam je od talijanskoga imena nastalo. Oni su smatrali da su se prije 500-tinjak godina iz Istre odselili u Zagorje, priča nam profesor Strčić. Ističe i da nije slučajno da Tito nakon što je živio u Rusiji 30-ih godina i potom došao kao ruski agent u Kraljevinu Jugoslaviju, te postao vođa KP Jugoslavije, osnovao samo KP Slovenije i KP Hrvatske.
– Bilo mu je jasno da je u Srbiji i Crnoj Gori prejak četnički pokret, i da se zbog toga gotovo ništa pozitivnog još ne može stvoriti.
Bodul Petar Strčić priča i priču o tome da je Tito, dok je živio s obitelji i radio u Kraljevici, često posjećivao i susjedni otok Krk. A kad se iz SSSR-a vratio u Jugoslaviju, došao je s pasošem kao Nijemac. I to obalom uz zapadni dio Istre te je prešao državnu granicu iz tadašnje Rijeke na tadašnji Sušak te odsjeo u njegovome hotelu »Kontinental«. Evo, baš sam o tome u Akademijinome Zavodu u današnjoj Rijeci pričao predsjedniku Tuđmanu. Htio je vidjeti taj hotel nedaleko Zavoda, te smo otišli tamo popiti kavu.
Osamdesetih godina Strčić je bio u Zagrebu direktor glavnoga Arhiva Hrvatske, te muku mučio s teškim uvjetima rada jer su napose političari zloupotrebljavali vrela pa ih čak i uzimali. A onda se dosjetio kako da riješi problem s tada neadekvatnom povijesnom zgradom na Marulićevu trgu u kojoj je Arhiv od svojega početka bio smješten.
– Ja sam vam lijepo otišao u CK i jasno i glasno pred svima im oštro rekao: »Drugovi, uz ostalo, u podrumu te prekrasne povijesne zgrade sve pliva u prljavoj vodi, tekućina ulazi sa svih strana, pa ako vi želite da vam drug Tito pliva u vodi, onda u redu, ali ako ne, dajte novce da to sredimo.«. Dakako, novac smo odmah dobili, pa i toliko da smo ga upotrijebili i u druge svrhe.
Profesor Strčić smatra da su ga u Arhiv Hrvatske namjerno poslali ugledni arhivisti jer je tamo vladao kaos. Pa duhovito objašnjava:
– Ja sam vam, znate, tamo uveo teror. Moralo se raditi jako ozbiljno.
Slovenac spasio Bašćansku ploču
I promjenu režima 1990. godine Strčić je dočekao na čelu toga Arhiva, ali odmah je dao ostavku, jer mu je bilo jasno da vjerojatno ionako neće ostati na tom mjestu. No, predsjednik Franjo Tuđman, kako kaže, nije tako mislio već se otvoreno naljutio.
– Bili smo dobri prijatelji. Zvao me da dođem k njemu, a kad sam došao vrata su ostala otvorena, a on je vikao i vikao, tajnice su u čudu gledale, da zašto to radim kad ustanova odlično funkcionira. Ja sam mu rekao: »Evo više raditi ne mogu, dijagnosticirana mi je – nagluhost!« Ah, što ćete, to se tako nekad mora raditi», smije se Strčić.
– Povijest, vidite, to su vam napose čak i još živi ljudi, njihovi interesi, slučajnosti, obrati… Ali malo tko od povijesnih aktera ostaje dosljedan sebi do svoje smrti. Tako, većina je u mladosti jednog opredjeljenja, a stjecajem godina, poslije to mijenjaju uslijed prirodnih i neprirodnih raznih okolnosti, pa i zato jer se mijenjaju režimi. I samo zbog novca i dobivanja korisnijih funkcija, zaključuje Strčić.
Krčki Bodul redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, voditelj njezina Zavoda za povijesne i društvene znanosti u Rijeci s Područnom jedinicom u Puli, arhivski, stručni i znanstveni savjetnik u trajnome zvanju. Taj akademik, dr. sc. Petar Strčić zaključuje:
– Moj zavičajni otok Krk dao je prvi hrvatski i međunarodni krsni list da smo – Hrvati! No, to se rijetko čak i spominje iako je riječ hrvatski napisana uz samo ime hrvatskoga kralja Zvonimira koga je dao kruniti čak papa! Radi se o velikom kamenom spomeniku »Bašćanska ploča«, kojega je od propadanja spasio biskup Srebrnić, inače Slovenac. Kao najvredniji hrvatski spomenik već desetljećima nalazi se izložena u velikoj Akademijinoj auli u Zagrebu. No, zanimljivo – u našim vrlo živim hrvatskim ultranacionalističkim kretanjima, ona se gotovo i ne spominje, zaključuje akademik Petar Strčić.
