Etnografska zbirka

Tisuću starih predmeta svjedoči povijesti Vinodola

Anto Ravlić

U protekle dvije godine inventarizirano je 600 predmeta koji su se nekad koristili na imanju Belobrajića. U kući od 1984. nije živio nitko, a Ivan je rado navraćao u Belobrajiće i sinula mu je ideja da sačuva od zaborava i propasti mnoštvo starih predmeta koji svjedoče o životu Vinodola



TRIBALJ Vremenski vremeplov Vinodola krije se u zaseoku Belobrajići u Triblju. Donedavno je bio neotkriven, razbacan i skriven u kući u kojoj se svjetlo palilo samo za vikenda, kada bi Ivan Belobrajić svratio iz Matulja u svoju rodnu kuću. U kući ponad Tribaljskog jezera, točno iznad joga, nitko ne živi od 1984. godine, nakon smrti oca.


Brat Josip je poginuo u Domovinskom ratu i kuća je ostala pusta. Nitko se nije stigao riješiti starih, »bespotrebnih« predmeta, što je običaj u našem narodu. Ivan je rado navraćao u Belobrajiće i sinula mu je ideja da sačuva od zaborava i propasti mnoštvo starih predmeta koji svjedoče o životu Vinodola. Od ideje do realizacije dug je put, mnoge dobre ideje ostanu nerealizirane jer je teško naći partnera koji bi se uhvatio ozbiljnog posla, a pritom ima potrebno znanje.


Tea i Antonia


Ivan je imao sreće. Ideja se svidjela kustosici crikveničkog muzeja Tei Rosić, a sreća je htjela da je u to vrijeme na praksi u Muzeju Grada Crikvenice bila studentica povijesti, etnologije i antropologije Antonia Manestar. Zadarsku studenticu zaintrigirala je priča i danas zajedno s Ivanom Belobrajićem gura projekt.




– Muzej Grada Crikvenice, iako ne direktno nadležan za područje Vinodola, pokrenuo je proces, bitnu pomoć kolega Stjepan Špalj i ja dobili smo od Pomorsko povijesnog muzeja u Rijeci i sve se pokrenulo. U prosincu 2015. godine izdano je rješenje za preventivnu zaštitu kulturnog dobra, etno gospodarskog objekta Belobrajić – tradicionalne kuće s okućnicom u Triblju, objašnjava Antonia Manestar.


U protekle dvije godine inventarizirano je 600 predmeta koji su se nekad koristili na imanju Belobrajića. Uz napomenu, da su Belobrajići bili imućniji pa su sigurno posjedovali više alata, opreme i predmeta za kućanstvo.


Antonia Manestar procjenjuje da će se ukupno popisati više od tisuću predmeta koji svjedoče kako se nekad živjelo u Vinodolu.


– Do kraja godine planiramo predati popis predmeta, a potom bi se zaštitila etnografska zbirka. Želja nam je da registriramo zbirku, da postane otvorena javnosti i turistima, da ponudimo nešto što ovaj kraj ispunjen poviješću i tradicijom nema, priča studentica Antonia.


Terenska nastava


Uzalud sav trud ukoliko vrijedni predmeti ostanu iza zatvorenih vrata, razmišljali su Antonia i Ivan.– Na sveučilištu u Zadru su mi dali ideju da upoznam lokalnu zajednicu s projektom, jedinstvenim kompleksom koji svjedoči o životu obitelji i Vinodola. Razmišljala sam zašto ne početi od škole, predložili smo terensku nastavu, a u školi su s oduševljenjem primili ideju. U prosincu smo doveli učenike povijesne grupe, Ivan je pokazao što sve kuća skriva, a učenici su obuli cipele etnologa. Projekt smo prezentirali na Noći muzeja, puno ljudi je izašlo u ususret. Postigli smo da ljudi počnu promišljati o starim predmetima, objašnjava Antonia.

Hoće li i drugi ljudi moći donositi stare vrijedne predmete, pitamo Antoniju.


– Ne bi bilo pametno i izgubilo bi smisao. Po predmetima se može vidjeti kako se život mijenjao. Sve ovo što imamo u kući Belobrajića su predmeti koje su ljudi koristili, ovo izgleda autohtono, ovo je jedna cjelina, životna priča jedne obitelji, zna se s čime je tko radio, smatra Antonia.



– Moja obitelj je došla 1711. godine iz sela Kuželj kod Brod Moravica. U protekla tri stoljeća negdje se izgubilo slovo d u prezimenu pa smo mi u Triblju jedini Belobrajići, a Belobrajdića je puno. Braća Ivan i Antun sagradili su kuću. Moji nonići su bili obrtnici, pokojni nono Ivan je vodio građevinu, a njegov brat Josip prijevoz konjima pa su se nadopunjavali. Uz kuću su sagradili gospodarski objekt koji je također stavljen pod zaštitu, priča nam Ivan pokazujući kola, plug, ralo, kočiju za gospodu i mnoštvo već posloženog alata.



Dvije konobe


Ivan Belobrajić sluša i smije se.


– Stalno se nešto vuklo, nabijalo, radilo. Dizalo rano ujutro, išlo kasno spavati kad je bilo posla. Možete li zamisliti da smo imali u podrumu čitav vagon grožđa? Imali smo dvije konobe koje su osiguravale život. Jedna konoba je bila za vino, druga za krumpir i kupus. Trebalo je raditi da bi se preživjelo. Nas 11 je živjelo u niti 70 kvadrata. Drugačije se živjelo, skromnije. Kad se ručalo, mi djeca smo sjedili na podu, a dvije stolice su bile za roditelje, prisjeća se Ivan dok šećemo u zaseoku Belobrajići u kojem danas živi pet obitelji, od čega četiri Belobrajića.