Foto S. Drechsler
Uvijek sam se najbolje osjećao kada bih spasio neko dijete, a najgore i najteže mi je bilo kada ih ne bih uspio spasiti. Nekoliko puta sam, nažalost, pronašao tijela poginule djece i to su tragedije i prizori koji se čovjeku zauvijek urežu u sjećanje. Za svakog normalnog čovjeka to su traume koje ostaju za cijeli život, kaže ovaj svestrani kapetan
Josip Broz Tito, njegov brod »Galeb« i ja dobili smo iste, 1977. godine, »Plavu vrpcu Vjesnika«, Tito i »Galeb« počasno, a ja za spašavanje automobilističkog asa Drage Regvarta, kaže nam Miljenko Žanić, jedini dvostruki laureat prestižne pomorske nagrade za spašavanje ljudskih života na moru, Plave vrpce Vjesnika, koju je osvojio i 1982. godine, u momčadskoj konkurenciji, zajedno s ribarima iz Klenovice. Kao i Josip Broz, u konačnici je dobio i počasnu povelju Plave vrpce, 2017. godine
Iako je, tijekom četrdeset godina, koliko je bio kapetan Lučke ispostave Novi Vinodolski, spasio nevjerojatnih 500 (da, pet stotina) ljudskih života na moru, Žanića je nemoguće opisati samo kao hrabrog spašavatelja, koji je nebrojeno puta riskirao vlastiti život da bi spasio tuđi, jer ovaj je Novljan u svojih 72 godine života postigao i mnoge druge više ili manje zapažene rezultate u sportu, kulturi, društvenom životu i na drugim poljima, za što su mu se njegovi sugrađani zahvalili nagradama za njegov doprinos u kulturi, kao i za životno djelo, uz nebrojene druge nagrade i priznanja.
Da nabrojimo samo dio njegovih aktivnosti, Žanić je bio višestruki prvak Jugoslavije, Hrvatske i Austrije u jedrenju, pobjednik na preko 300 regata, savjetnik u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, jedan od utemeljitelja i komodor Yacht cluba Austria, predsjednik Hrvatskog jedriličarskog saveza, graditelj prvih brodica za traganje i spašavanje u Hrvatskoj, kao i brojnih jedrilica, osnivač kluba vlasnika Harley Davidsona (HOG) u Hrvatskoj i doživotni član HOG America, osnivač sportskih klubova, autor nekoliko knjiga, kazališnih predstava, predsjednik Katedre čakavskog sabora »Novljansko kolo« te jedan od pokretača obnovljenog novljanskog mesopusta. Niz aktivnosti, nagrada, službenih funkcija i nagrada koje je Žanić pokrenuo, osvojio i nedvojbeno zaslužio toliko je dugačak da ih je gotovo nemoguće sve pobrojiti. S njim smo razgovarali u njegovom Novom, u Captain’s Clubu, kafiću u vlasništvu njegove supruge Grozdane, s kojom već punih pedeset godina dijeli dobro i zlo.
Brojne akcije
Od svega navedenog, Žanić je ipak najpoznatiji po spašavanju ljudskih života na moru pa se to nameće kao prva tema razgovora. Iz današnje perspektive, nakon nebrojenih akcija spašavanja u vremenima kada se tek razvijao nautički turizam, Žanić kaže kako su mu najdraža prijateljstva koja su se iz tih akcija rodila.
– Zaista sam, kao lučki kapetan u Novom, stekao mnoga prijateljstva, posebno u Austriji jer tada, sedamdesetih i osamdesetih godina, to su bili naši najbrojniji gosti, a i veliki entuzijasti u plovidbi i nautičkom turizmu. Prvi ljudi koje sam spasio na moru bili su Austrijanci, eksplodirao im je gliser, došlo je do požara, brod se potopio, a vlasnik, njegova žena i dvoje djece zadobili su opekline te ostali bez svih dokumenata i odjeće. Nakon što su primili medicinsku pomoć, nismo znali gdje s njima, a ni komunikacija s tadašnjim ambasadama nije bila baš jednostavna. I ča san drugo mogal, nego pripeljat ih ženi doma, haha, kaže Žanić, dodajući kako je njegova supruga punih deset dana njegovala ozlijeđene Austrijance, prije nego su se dovoljno oporavili da mogu na put.
Za to vrijeme on je s policijom i austrijskim veleposlanstvom rješavao problem nestalih dokumenata kako bi se mogli vratiti kući.
– Ta obitelj i još brojne druge tijekom godina su postali naši pravi obiteljski prijatelji, kaže Žanić.
Najljepše i najteže uspomene na akcije spašavanja su mu, dodaje, upravo situacije kada je tragao za obiteljima s djecom, koje su se našle u nevolji na moru.
– Uvijek sam se najbolje osjećao kada bih spasio neko dijete, a nagore i najteže mi je bilo kada ih ne bih uspio spasiti. Nekoliko puta sam, nažalost, pronašao tijela poginule djece i to su tragedije i prizori koji se čovjeku zauvijek urežu u sjećanje. Jednom sam tragao za Nijemcem koji se po buri, sa sinom od šest godina, prevrnuo jedreći po buri. Nažalost, obojica su poginula, a ja sam našao mrtvo tijelo dječaka, na grotama zbog kojih sam morao gliser ostaviti dvjesto metara dalje te otplivati po tijelo i donijeti ga natrag na brod. Za svakog normalnog čovjeka to su traume koje ostaju za cijeli život, kaže kapetan.
Foto Sergej Drechsler
Fizička sprema
U brojnim je akcijama spašavanja i sam izlagao svoj život opasnosti, no kaže kako mu je uvelike pomagala dobra fizička sprema, zahvaljujući sportovima kojima se bavio još od malih nogu, od jedrenja do boksa.
– Kao dijete sam bio sitan, a kad sam došao u Bakar u srednju školu i đački dom, tamo je bilo kao u Alcatrazu, svi su te tukli ako se nisi znao obraniti. S petnaest godina donio sam odluku da me nitko neće tući i krenuo na tešku atletiku i boks. Igrao sam i rukomet, kasnije i osnovao rukometni klub u Novom, a s ocem koji je bio utemeljitelj jedriličarskog kluba sam jedrio od kad znam za sebe. Svi ti sportovi su me spasili, doslovce, jer sam uvijek bio u dobroj kondiciji, inače bih se sigurno negdje bio utopio. Bilo je zaista situacija gdje me samo snaga i izdržljivost izvukla iz pogibelji. Ozljeda sam imao ni sam ne znam koliko. Nedostaje mi jedan bubreg, nekoliko rebara, imao sam više prijeloma i drugih ozljeda, smrzavao sam se nebrojeno puta, bilo je situacija kad ni sam nisam znao hoću li preživjeti, ali sam se svaki put izvukao. Jednom sam vlastitog oca spašavao po orkanskom jugu. Nevrijeme je bilo takvo da sam nakon nekog vremena bio siguran kako je stari nastradao. Valovi su bili, teško je procijeniti, pet, šest metara visoki. Uspio sam doći do njega, na kraju smo došli u »Viktor Lenac«, a valovi su bili toliki da nas ljudi koji su tamo radili nisu ni vidjeli da smo uplovili unutra, kaže Žanić.
Nepoštovanje mora
Ističe kako je u to vrijeme naglog razvoja nautičkog turizma te golemog porasta broja vlasnika plovila na moru, posebice u ljetnim mjesecima, rizičnih situacija na moru bilo neusporedivo više nego danas.
– Sve je to bilo novo. Nitko nije imao previše iskustva. Ljudi su imali barke, glisere i gumenjake puno lošijih karakteristika od današnjih, s daleko slabijim i nepouzdanijim motorima tako da su akcije spašavanja bile vrlo, vrlo česte, a nažalost je mnogo ljudi i izgubilo živote. Pritom su ljudi, kao i danas, često dolazili u pogibeljne situacije zbog nepoznavanja i nepoštovanja mora, kao i zbog precjenjivanja vlastitih mogućnosti. Osim toga, vremenske prognoze bile su nepouzdanije, a nisu bile ni dostupne u svakom trenutku, kao danas, kada možete bilo kada dobiti detaljnu vremensku prognozu na zaslonu svog mobilnog telefona. Ni sustav traganja i spašavanja nije bio razvijen kao danas, brodovi za tu namjenu nisu ni postojali, ja sam 1985. sagradio prvi brod za spašavanje Burin, a deset godina kasnije i Burin 2. Velikim dijelom se sustav temeljio na našem entuzijazmu, ali i na dobroj suradnji sa svima ostalima koji su bili na moru. To je bio ključ svega u to vrijeme, suradnja, međusobna komunikacija i pomaganje, što se danas dijelom ipak izgubilo. Plavu vrpcu Vjesnika u momčadskoj konkurenciji sam osvojio upravo s ribarima iz Klenovice, s kojima sam zaista imao odličnu suradnju svih četrdeset godina koliko sam bio lučki kapetan. Znate, nekad bi ribari, baš u Klenovici, kada bi krenuo lov na palamide, prvu ribu donijeli lučkom kapetanu. Ne kao mito, ne zbog nekog ulagivanja, nego kao znak međusobnog poštovanja koje je uistinu bilo veliko, kaže Žanić.
Iako je na moru cijeli život radio, njemu je posvetio i svoju sportsku karijeru, kao jedriličar s nebrojenim osvojenim trofejima. Ljubav prema jedrenju naslijedio je od oca, utemeljitelja jedriličarskog kluba u Novom, a danas je, kaže, prenosi na svoje unuke.
– To mi je sada najveći gušt – jedriti s unucima. I dalje jedrim, kada god mogu, a unuci se bave i sportskim jedrenjem tako da uživam u svakom njihovom uspjehu, kaže kapetan Žanić, koji je osim u praksi, u jedriličarskim i nautičkim krugovima poznat i po brojnim predavanjima i izlaganjima održanim diljem Europe.
Ističe kako mu je drago što je Plava vrpca Vjesnika, kao jedinstvena nagrada u svijetu pomorstva opstala do današnjeg dana, unatoč gašenju dnevnog lista čije ime nosi, prvenstveno zahvaljujući Sindikatu pomoraca Hrvatske, a hrvatski pomorci svake godine svojim pothvatima u spašavanju ljudskih života na moru iznova dokazuju kako je postojanje takve nagrade i više nego opravdano.
– Mislim da smo mi takva nacija, da imamo taj osjećaj za pomoć drugome u nevolji, posebno na moru. To je i dio naše pomorske tradicije. No postoji i još jedan razlog, koji je po meni nedovoljno cijenjen, a to je da imamo vrhunska pomorska učilišta. U mnogim slučajevima, kad su naši pomorci osvajali Plave vrpce, a i kad nisu, u zaista iznimnim pothvatima spašavanja, u blizini je bilo i drugih brodova čiji se zapovjednici i posade nisu usudili u teškim vremenskim prilikama i uvjetima na moru ili u drugim opasnostima, krenuti u akciju, ali naši jesu. Pomorska komponenta u Hrvatskoj je zapostavljena, izgubili smo pomorske kompanije, ne ulazeći u razloge zbog čega, ali i dalje imamo vrhunske pomorce. Nažalost smo izgubili naše kompanije na kojima su mladi pomorci mogli puno toga naučiti, kaže Žanić.
Najbolji na svijetu
Unatoč tome hrvatski su pomorci na glasu kao najbolji na svijetu, ali se, smatra, cijeli sektor pomorstva u Hrvatskoj nedovoljno cijeni te nema adekvatnu potporu ne samo države, nego još više financijskih institucija.
– Imamo najbolje ljude koji imaju golemo znanje, ali nemaju potporu. Država bi im trebala osigurati da ih banke koje, doduše, nisu naše, ali rade u Hrvatskoj, osiguraju praćenje u poslovanju. U tom slučaju sigurno bismo imali i brodarske kompanije jer znanja i iskustva nam ne nedostaje. Ovoj zemlji treba uzlaz pomorstva i brodarstva, u čemu smo bili među vodećima na svijetu pa nema razloga da ne budemo u tom biznisu i dalje kao što moramo urediti sustav i u vlastitom moru. Ja sam niz godina surađivao s Ministarstvom mora. Postojale su ideje i vizije sustava koji je sada, međutim, razbijen i rascjepkan, što nije dobro. Kapetanije kubure s postojećim brodovima, MUP gradi svoje, Ministarstvo poljoprivrede i ribarstva svoje, Obalna straža je priključena MORH-u i tako dalje. Imamo puno fragmenata, ali nemamo sustav. Mi smo imali ideje jedinstvenog sustava na Jadranu, koji bi objedinio sve službe što bi bilo daleko jeftinije za državu, ali i daleko učinkovitije. Imali smo planove za gradnju flote Obalne straže, u koju bi bili uključeni predstavnici svih institucija, multidisciplinarni timovi, koje bi činili školovani pomorci i predstavnici pojedinih ministarstava i institucija. A ne kao sada, kad odete na lignje pa vam dođe brod policije, pa kapetanije, pa ribarske inspekcije i tako dalje, umjesto da sve kontrole obavi posada jednog broda, ističe Žanić.
