U iščekivanju partnera

JADRAN Priča o tvrtki koja je od gubitaša postala motor razvoja Crikvenice

Aneli Dragojević Mijatović

Nakon ovotjednog izlaska na službeno tržište Zagrebačke burze, početkom idućeg tjedna istječe rok za predaju ponuda za kupnju većinskog državnog udjela u Jadranu. Država je budućeg vlasnika obvezala da u roku od šest mjeseci od preuzimanja tvrtke mora u objekte uložiti još 200 milijuna kuna



Dionice hotelskog poduzeća Jadran Crikvenica od ovog tjedna kotiraju na Zagrebačkoj burzi, a početkom idućeg istječe rok za predaju ponuda za kupnju većinskog državnog udjela u ovoj tvrtki.


Novi je to moment u razvoju tvrtke čija je priča posebna jer se od velikog gubitaša od kojeg su svi već pomalo dizali ruke premetnula u motor razvoja cijele destinacije, što je za nekadašnjeg turističkog diva, čija je hotelijerska tradicija dulja od pola stoljeća, i prirodna pozicija.


O razvoju Jadrana, koji i dalje drži oko, procjenjuje se, 70 posto ukupnih smještajnih kapaciteta na crikveničkoj rivijeri, uvelike ovisi i razvoj destinacije.


Tri faktora




Stoga je velika stvar da je tvrtka stala na svoje noge, za što je zaslužno nekoliko faktora: prije svega to što je vlasnik, odnosno država, prije nekoliko godina konačno pokazao volju da se situacija u Jadranu razriješi, a bilo je to, podsjetimo, u mandatu Milanovićeve vlade, potom činjenica da je stečaj očito vođen profesionalno, pri čemu je stečajna upraviteljica bila Marija Ružić te treće, ali ne manje važno, što je kormilo tvrtke, nakon izlaska iz stečaja, preuzeo menadžer mlađe generacije, Dino Manestar, dotadašnji savjetnik stečajne upraviteljice, od koje je, kaže on sam, »najviše naučio«.


Iako mu se predbacivalo da je ga dovela politika – Manestar je naime bio član SDP-a – to ne umanjuje činjenicu da se itekako dokazao u biznisu, u kojem, reći će, vidi svoju budućnost. Jadran ostvaruje sve bolje poslovne rezultate, u zadnje četiri godine u objekte je, što iz vlastitih sredstava, a što iz kredita banaka, uloženo oko 110 milijuna kuna.


Ukupno, tvrtka ima osam hotela, 2 kampa i turističko naselje. Hotel Esplanade lani je kompletno preuređen i sada ima četiri zvjezdice, hotel Katarina u Selcu (bivši hotel Varaždin) podignut je 2016. s dvije na četiri zvjezdice, hotel Slaven je godinu prije s dvije podignut na tri zvjezdice, hotel Omorika od 2016. ima četiri zvjezdice, dok je Kaštel zadržao tri zvjezdice…


Novi razvojni skok tvrtka bi trebala doživjeti u predstojećem razdoblju jer je država budućeg vlasnika obvezala da u roku od šest mjeseci od preuzimanja  mora u objekte uložiti još 200 milijuna kuna.



I izlazak na burzu, i privatizacija, od koje svi imaju velika očekivanja, veliki su događaji za firmu, a predsjednik Uprave Jadran Hotela Dino Manestar kaže da »izlazak na burzu za tvrtku znači jačanje odnosa s investitorima, veću razinu transparentnosti, jačanje internih procesa i procedura te novu razinu odgovornosti za sve zaposlenike.« Na pitanje pak što očekuje od privatizacije, koja je sada ključni događaj koji će odrediti budućnost tvrtke, odgovara da očekuje »budućnost u kojoj će Jadran biti jedna od najboljih i najuspješnijih tvrtki u ovom dijelu Hrvatske – tvrtka sretnih zaposlenika i zadovoljnih gostiju.«


Godine blokade


Bilo bi naravno poželjno da dođe netko iz branše tko će dalje ulagati u biznis i destinaciju, ali to je, dok se postupak ne završi, tema o kojoj predsjednik Uprave ne želi govoriti. Manestar je u tvrtku došao 2012. kao savjetnik stečajne upraviteljice Marije Ružić (stečaj je pokrenut 2010.), za koju ima samo riječi hvale.


Uspjeli su provesti stečajni plan, raščistiti zatečenu situaciju koja je blokirala bilo kakav razvoj te su stvoreni uvjeti za, reklo bi se, clean start, koji je nastupio 2014., kada je tvrtka konačno izašla iz stečaja te okrenula novu stranicu.


Najveći problem, priča Manestar, bili su zapušteni objekti, ali prije svega da se ljude uvjeri da imamo plan i dobre namjere. A to nije bilo lako. Godine blokade i stečaja doveli su već sve na rub živaca, nitko više nije vjerovao u lijepe riječi – ljudi su tražili papire, dokaze i konkretne poteze.


Jadran je naime godinama prije toga tavorio u gubicima, račun tvrtke bio je u blokadi 13 godina, od 1997. do 2010., odnosno točno 4.669 dana, potom stečaj koji je trajao iduće četiri godine…


Manestar, koji naravno nije osobno svjedočio tom periodu, kaže da je većina ranijih menadžera kao razlog za takvu situaciju navodila ratnu štetu za koju Jadran nikad nije obeštećen, no, rezonira, i dio drugih turističkih tvrtki u Hrvatskoj su bile u sličnoj situaciji pa ipak nisu upale u tako velike probleme…



Udruga vjerovnika bivših radnika i malih dioničara crikveničkog Jadrana podupire brzu i kvalitetnu privatizaciju tvrtke, zalaže se za izvansudsku nagodbu radnika vjerovnika i Uprave Jadrana te očekuju imenovanje nove i stručne Uprave, priopćeno je jučer  iz te udruge.


Udruga podupire odluku Centra za restrukturiranje i prodaju (CERP) o početnoj cijeni i provedbi postupka prikupljanja obvezujućih ponuda za kupnju 70,74 posto dionica Jadrana i očekuje da CERP prihvati obvezujuću ponudu za kupnju Jadrana jedne od renomiranih hotelskih tvrtki koja ima reference u hotelijerskoj djelatnosti, putem samostalne ili zajedničke ponudu s nekim od mirovinskih fondova u Hrvatskoj, i koja ima dugoročne interese razvoja hotelijerstva u Crikvenici. Udruga podupire i izlazak dionica na službeno tržište Zagrebačke burze.


Iz Udruge ističu da postoji osnovana sumnja da predsjednik Uprave Dino Manestar kod imenovanja na tu funkciju nije ispunjavao uvjet od 5 godina radnog iskustva na odgovarajućim poslovima u struci. Navode da je inspektorat rada podnio prijavu Prekršajnom sudu u Crikvenici, na kojem se vodi postupak protiv bivšeg predsjednika NO-a Branka Vignjevića u vezi imenovanja Dina Manestra.


Od NO-a očekuju da nakon isteka mandata imenuje novog predsjednika Uprave Jadrana. Iz Jadrana su jučer regirali na priopćenje Udruge, navodeći kako nemaju informacija tko su članovi udruge te kako je dio članova udruge u nekom obliku sudskog spora s tvrtkom zbog čega ne mogu komentirati te sporove. Također navode kako im Udruga, iako su je u nekoliko navrata to tražili, nije dostavila popis članova te nemaju informaciju tko su članovi navedene Udruge.(Hina)


Cijelo vrijeme čekala se ustvari suvisla odluka vlasnika, osnivane su radne skupine, ali bez rezultata. Jadran je navukao preko 700 milijuna gubitaka, objekti su propadali, bez ulaganja, a radnici bez plaća i na minimalcu, najteže su prolazili kroz taj period.


A onda je 2012. donesen model stečajnog plana, odnosno model restrukturiranja gubitka, i to u tri točke: potraživanja dobavljača i radnika pretvorena su dijelom u vlasničke udjele, o čemu su glasali sami vjerovnici; država je u temeljni kapital unijela nekretnine koje ranije nisu ušle u pretvorbu, a to su kamp Selce i Kačjak, a sa zaposlenicima, bivšim i sadašnjim, je postignut dogovor o vraćanju dijela duga unutar određenog roka, što je naposljetku ispoštovano i prije roka, priča Manestar, koji se prisjeća svog prvog sastanka s radnicima, u hotelu Kaštel.


– I stečajna upraviteljica i ja bili smo nova lica, a radnici više nikom nisu vjerovali, teško je bilo vratiti njihovo povjerenje. To mi je bilo teško iskustvo. Ljudi su dotad 17 godina dobivali samo obećanja i mislili su da netko opet priča u prazno. Zatečeno stanje je bilo da su dugovi veći od temeljnog kapitala, ali kada su vjerovnici prihvatili stečajni plan, ono što je uneseno dokapitalizacijom od strane države bilo je dovoljno za krenuti od nule, preciznije, od malog minusa, ali je bilo definitivno korak naprijed. Ključna je bila odluka svih vjerovnika.


Model koji je osmislila stečajna upraviteljica omogućio je čišćenje terena. Kada smo pak 2014. izašli iz stečaja, i dalje nije bilo previše povjerenja da ćemo uspjeti. Trebalo je ljude uvjeriti da ne razmišljam u stranačkom ključu, što mi se stalno predbacivalo, svašta su govorili, da zapošljavamo samo SDP-ovce, što nema veze s istinom, zvali su me komunjarom i svašta. No, nisam se obazirao, nisam imao vremena. Postavio sam si ciljeve koje sam jasno komunicirao, biznis mi je na prvom mjestu, odlučan je Manestar.


O politici uopće ne želi pričati. Kaže da je izašao iz stranke i da na tu temu nema što reći. »Kada je otišao Zoki, otišao sam i ja.« Kratko i jasno.Manestar veli da ga zanima samo biznis, u tome vidi svoju budućnost. Stranačka prepucavanja ga ne zanimaju. Dobro surađuje i s lokalnom samoupravom, a izražava svoje zadovoljstvo i cijelim postupkom pripreme tvrtke za privatizaciju od strane ove Vlade.


Jadran Crikvenica ima tradiciju dugu 52 godine, vrhunac razvoja tvrtka je doživjela 70-ih godina prošlog stoljeća, zadnja novogradnja bila je 1986. godine, a zadnja rekonstrukcija iz tog perioda bila je obnova hotela Kaštel, i to 1988. Novouređeni hotel tad je otvorio Ante Marković.



»Većinski vlasnik je uvažio prijedloge koje smo mi kao uprava predložili, postupak teče profesionalno, sve do sada ide kao po tračnicama, znamo na čemu smo, i nadamo se daljnjem uspjehu«, opisuje. Na pitanje o njegovim planovima odgovara da nije na njemu da o tome govori, ali –  da, volio bi, kaže, ostati u tvrtki. »Vjerujem da rezultati koje smo postigli daju za očekivati da bismo nastavili proces koji smo započeli«, ističe Manestar.


Turistički iskorak


Veli da je sada nekako svima postalo jasnije da treba raditi zajedno, jer o sudbini Jadrana ovisi i sudbina destinacije.


– Bez razvoja tvrtke koja čini 70 posto ponude crikveničke rivijere teško da može biti turističkog iskoraka, i mislim da su sada konačno svi postali toga svjesni, kaže.


– Od 200 milijuna kuna dokapitalizacije koja se očekuje prioritet su uređenje turističkih naselja Kačjak i Add Turres te hotela International, koji je u samom središtu Crikvenice, koje je sada dosta sređeno i ušminkano, pa je hotel malo »k’o šaka u oko«, šali se Manestar. Jer, uređena je tek kavana, a cijeli objekt čeka velika rekonstrukcija. Sve je to u skladu sa strateškim poslovnim planom do 2025. godine koji je, kaže, javno prezentiran »stakeholderima»« prije tri godine.



Vizija, plan, tržište…


– Vjerujemo da ćemo u suradnji s Gradom pronaći najbolji model urbanističko-arhitektonskog rješenja kako bi se hotel uredio tako da se što bolje uklopi u cjelinu trga. Kaštel je pak spomenik kulture, zaštićeni objekt, dobro posluje, no u duljem roku plan je i njega dignuti, za što će trebati dozvole konzervatora. Ipak, za sada su prioriteti ovi koje sam naveo, i to bi trebalo ići iz »dokapa«, zaključuje Dino Manestar.


Iako je niz godina dokazivala suprotno, priča o Jadranu sada govori o tome da državno može biti uspješno. Isto tako, pokazuje da stečaj ne mora biti kraj – ako postoji vizija, plan, tržište i menadžement koji ima volje, znanja i snage da tvrtku vodi naprijed. No, za Jadran opet počinje novo poglavlje, a kako će se stvari dalje razvijati, tek će se vidjeti…