Bolje živjeti s vukovima i medvjedima nego u neboderu: Posjetili smo jedinog stanovnika sela Obor

Foto: A. RAVLIĆ

Kaže žena da sam lud. Bio bih još luđi na 14. katu nebodera. Kakav je to život. Nemaš gdje parkirati auto, kaže umirovljeni vozač Milan Filipović koji od 2002. godine živi na rubu civilizacije

OBOR Teško je vjerovati i zamisliti da samo desetak minuta od mora, desetak minuta vožnje od Jadranske magistrale, čovjek može uživati u životu pustinjaka. Zaselak Obor u selu Ruševo Krmpotsko izbor je Milana Filipovića. Nakon odlaska u mirovinu vratio se u rodnu kuću koju je napustio 1969. godine, nakon odsluženja vojske, u potrazi za kruhom.

Nikad dosadno

– Vidite, puno mi je ljepše nego da sam ostao u Š-evima na Rastočinama. Ovdje sam se vratio 2002. godine. Ja više u gradu ne mogu biti. Odem u Crikvenicu, Novi, Rijeku… Jedva čekam kad ću natrag. Kaže žena da sam lud. Bio bih još luđi na 14. katu nebodera. Kakav je to život. Nemaš gdje parkirati auto, zadovoljno niže prednosti Obora pred životom u betonskoj džungli.

Krmpote su opustjele. Ljudi u kraju koji bi netko zlatom platio nestaju. U petnaestak sela možda živi isto toliko ljudi.

– Staro umrlo, mlado otišlo. Još u susjednom selu živi ljudi koji imaju par konja i koza. Gore u Podomaru je dvoje starijih koje su spašavali po onoj zimi HGSS-ovci. Svaki dan kad može dolazi susjed iz Novog. Na selu nikad dosadno. Dođe preko vikenda žena, skuha, dođe mi obitelj. Kad sam bio mlad u svakom od sela Ruševa živjelo je desetak obitelji. Danas nema perspektive. Nema ni u gradu, a gdje će ovdje, priča Milan.

Foto: A. RAVLIĆ

Konji

Preko dana jedini stalni stanovnik sela Obor ima brige oko konja. – Imam pastuha i tri kobile. Danju su vani, a noću u štali. Za razliku od mnogih konja koji su prepušteni sami sebi. Došla mi inspekcija i kad je vidjela kako brinem o konjima pita me inspektor u šali hoću li i centralno konjima u šalu staviti. Strašno je što se događa s konjima. Rade strašne štete. I nitko se ne obazire. Ima ljudi koji brinu o konjima, svaka čast, ali malo je takvih. Imao sam i vrt, ali konji sve unište, ne isplati se. Imaju dvojica koja ne paze na svoje konje.

Neću im imena spominjati. Zovem po 50 puta. Ništa. A konji sve uništiše. Jadno blago nije krivo, traži vodu. Lani mi unuci nisu mogla biti ovdje, koliko su nas konji maltretirali. Nisu vlasnici mutavi. Dobivaju se veliki poticaji. Volio bi vidjeti jednog dana da se izvuče svakog vlasnika koji dobije poticaje. Velik novac. Da barem brinu o konjima, tuži se Milan.

Milan je penziju zaradio vozeći kamion u riječkom Jadrantransu.

– Puno prošao, sve prošao, Italija, Njemačka, po bivšoj državi. Lako je danas voziti. Po ljeti ne možeš od vrućine, a po zimi bura, u deku pa vozi. Po tri dana smo stajali. A FAP spor. Limenka. Mogao si izaći pa ga stigneš pješice. I vozači su bili nešto drugo. Ovi danas su sveci, mi smo pili s milicijom cijelu noć. Volan, umor i alkohol. Malo se i ginulo. Najgore je bilo pred jutro, sjeća se kamiondžija.

Odsječen 20 dana

Život u planini je surov. Bez obzira što je planina daleko od Klenovice deset minuta. – Dva metra snijega je bilo donedavno. Ostao sam odsječen 20 dana. No, ništa zato. Spremim hrane i drva. Struje ima. Usprkos svemu, predivno je ovdje. Htjeli bi tu biti Švabe. Kažu da im je ljepše nego na moru. Nema ovdje spavanja bez deke. Po danu bi na kupanje, uvečer na friški zrak. Prođu ljudi. Traže vjetroelektrane pa zalutaju. Jednog dana izlete ovdje s motorom. Jedva ja prođem s konjem kroz jarugu, a oni s motorom. Nisu normalni, smije se Milan.

Ima i nepozvanih gostiju.

– Medvjedi, vukovi. Svake godinu mi odu dva-tri ždrijebeta. Ne boje se više ništa. A vidim ih, kako ne. Kobilu od 600 kila rastrgao je medvjed. Tu kod raskrižja za Bačiće. Ima preko 300 kila. Talijan ili Švabo platio odstrijel medvjeda. Na strvinu došla dvojica. Skinuo krivog, objašnjava svakodnevicu kraja s ruba civilizacije.