Gorančica

Život kao scenarij: Kako je umirovljena arhitektica zaplovila književnim vodama

Karolina Krikšić

Foto: Vedran Karuza

Foto: Vedran Karuza

Vlakom kojim je putovala iz Mrkoplja u Rijeku i natrag, često je putovao i Franjo Starčević kojemu je jednom prilikom dala svoje radove na čitanje, a on joj je pisanom porukom, između ostalog, odgovorio: »Samo piši, doći ćeš na svoje kad budeš mogla.«



Na ovogodišnji natječaj za »Gorančicu«, književnu nagradu Goranskog Novog lista, javila se i 77-godišnja Željka Lokmer sa svojom debitantskom zbirkom poezije »Pjesme u pjesmi«. Da njezin »izlet« u poeziju nije bio slučajan i jednokratan, jasno je jer će ova umirovljena riječka arhitektica, rođena Sungerčanka, u petak, 15. lipnja, s početkom u 18 sati, u mrkopaljskom Domu kulture predstaviti ovu, ali i novu zbirku poezije »U gnjizdu goranskog vitra«. I dok će se mnogima činiti neobičnim da se ova samozatajna, ali svestrana umjetnica tek sad odlučila za književnu djelatnost, ona ističe da se pisanjem i crtanjem bavi »oduvijek«.


– Tijekom života imala sam sreću što su me uvijek prepoznali neki dobri ljudi, govori nam na početku razgovora Željka Lokmer objašnjavajući da u svojim radovima piše uglavnom o odrastanju u svom rodnom kraju, majci Ivki kojoj je i posvetila prve dvije zbirke, ljubavi, svome poslu…


A kako razgovor odmiče, sve nam jasnije da uistinu ima o čemu pisati. Naime, njezin život pun iznenađenja, značajnih susreta i neočekivanih događaja, lako bi mogao poslužiti i za kakav filmski scenarij.


Putovanje vlakom




Budući da je nakon šest razreda osnovne škole školovanje nastavila u Rijeci te svakog vikenda dolazila kući u Sunger, itekako je imala o čemu pisati. Naime, njezini dolasci kući i odlasci u Rijeku bile su prave male avanture budući da su podrazumijevali druženje u vlaku i pješačenje do Sungera.


– Tad smo i subotom imali školu, tako da sam iz Rijeke odlazila subotom oko 15 sati te od željezničke postaje do kuće pješice išla još 8 kilometara. Obično nas je bilo više koji smo vikendom dolazili kući pa bismo išli zajedno, a znalo se dogoditi i da taj put moram sama prijeći, kroz šumu, malo dalje od puta, jer sam se sama na cesti osjećala nezaštićenom, govori riječka arhitektica dodajući da joj se riječki prijatelji iz razreda znali čuditi što u školu dolazi prašnjava na što je ona znala odgovoriti nevjerojatnim pričama o njezinom putu od kuće do vlaka.


Bio je to povod njezinom tadašnjem profesoru hrvatskog jezika Baldi Bogišiću, poznatom hrvatskom znanstveniku te pravnom i povijesnom piscu, da je potakne da opiše svoj odlazak kući, a ona je odgovorila pravom literarnom pričom. Nakon toga, napisala je nekoliko pjesama o majci i baki koje su redom znale izazvati osjećaje kod onih koji su ih čitali ili slušali, a kad je njezina pjesma »Mama« objavljena u dječjem časopisu »Pionir«, bila je to velika motivacija da nastavi s pisanjem.


Neposlana pisma


– Nikad nisam zadovoljna s onim što napravim! Čak ni kad čistim, govori nam autorica što uvelike objašnjava neke događaje iz njezinog života.


Primjerice, vlakom kojim je putovala iz Mrkoplja u Rijeku i natrag, često je putovao i Franjo Starčević kojemu je jednom prilikom dala svoje radove na čitanje, a on joj je pisanom porukom, između ostalog, odgovorio: »Samo piši, doći ćeš na svoje kad budeš mogla.«.Podršku da ustraje u pisanju imala je i od svoga susjeda, ujedno i njezine djevojačke simpatije, Zlatka Crnkovića, poznatog hrvatskog kazališnog, televizijskog i filmskog glumca. Simpatije prema četiri godine starijem Crnkoviću stekla je boraveći često s njime na paši, a nakon što je zbog školovanja otišao u Zagreb, dugo je s njim bila u kontaktu putem pisama. Upravo je zahvaljujući njemu je i nastala prva njezina zbirka »Pjesme u pjesmi«. Naime, neposredno prije svoje smrti, Crnković je Željki Lokmer poslao pisma što mu ih je ona slala, ali i njegova, koja joj nikad nije poslao.

– Nisu to ljubavna pisma, nego više njegova razmišljanja o životu i rodnom kraju. Svemu onome što je obilježilo naša djetinjstva koja su podrazumijevala puno obaveza, ali su opet ostavljala dosta vremena za igru, objašnjava nam sugovornica dodajući da joj je Crnković često pisao savjete kako pisati još bolje.


Terapija pisanjem


– Njegove opaske odnosile su na redoslijed riječi u rečenicama i slično, a savjetovao me je i da ne robujem rimi jer to postaje zamorno. A i on ju je poticao da piše te je smatrao da bi njezine poetske poglede na djetinjstvo trebao čuti široki krug ljudi. I Željkin suprug Josip koji se u njezinom životu pojavio posve neočekivano, podržavao ju je u njezinom hobiju. Naime, supruga je upoznala tako što je na svojoj maturalnoj zabavi doslovno pala u njegove ruke i pri tom ozlijedila svoju pa joj se on ponudio da je odvede na hitnu pomoć i, nakon medicinske obrade, kući.


Ogromnu energiju koju ima u 77. godini života, može vjerojatno zahvaliti svojoj majci za koju kaže da je imala izrazito težak život. Neke je detalje doznala tek kad je osnovala vlastitu obitelj te je baka došla živjeti kod nje. U svakodnevnim razgovorima s bakom, bolje je upoznala svoju majku koja djecu nije opterećivala vlastitim problemima.


Upravo stoga, ima potrebu napisati obiteljsku biografiju i tako joj se na neki način odužiti, odati joj počast na svemu pretrpljenom.– I otac i majka imali su težak život. Ni moj nije bio lagan. Rođena sam neposredno prije rata i dosta toga se sjećam, baš kao i teškog razdoblja poraća. Imam potrebu sve to napisati, kao svojevrsnu zahvalu mojim roditeljima koji su nam, unatoč nedaćama, uvijek pružali ljubav i toplinu, objašnjava autorica.


I on je, čitajući Crnkovićeva pisma, zaključio da bi se trebala više pozabaviti svojim književnim talentom, čemu se poslije njegove smrti i prepustila.


Kako kaže, pisanje za nju ima terapeutski učinak. U potpunosti je zaokuplja i osjeća se sve bolje. Trenutačno završava roman o svojoj majci pod radnim nazivom »Heroina života«, a priprema i novu zbirku poezije.


– Sve što sam pisala i crtala spremala sam u svoje »škartoce« – tako zovem kutije od tvornice obuće »Borovo« u koje sam svoje radove često i skrivala budući da me roditelji nisu podržavali u pisanju. Oni su to smatrali beskorisnim jer je bilo dosta posla u kući i očekivali su moju pomoć, a ne pjesme i crteže. Zato sam pisala po skrivećki, prisjeća se ova autorica koja pregledavajući ih, pjesme dorađuje, odbacuje ili iznova piše.



Baš kao što je bio slučaj s literarnim stvaralaštvom, i likovni talent koji Željka Lokmer ima, prepoznao je njezin školski profesor. Bio je to poznati slikar Jakov Smokvina koji je njezin, tada 8. razred, odveo u Volosko kako bi slikali. Njezin ga je rad oduševio i roditeljima je poručio da je rođena slikarica te da preporučuje da se nastavi razvijati u tom smjeru. No roditelji, baš kao i za pisanje, nisu imali previše razumijevanja ni za njezinu sklonost likovnoj umjetnosti.


– Sliku sam sačuvala i kad smo uređivali kuću u Novalji, izvukla je iz »škartoca«, uokvirila i tamo postavila, govori s ponosom Željka Lokmer.I njen dom u Voloskom pun je njezinih radova. Ilustrirala je i novu zbirku »U gnjizdu goranskog vitra«, a za Jakova Smokvinu kaže da je bio i – prorok.

– Oduševljen tom mojoj slikom Voloskog, rekao mi je: »Baš si lijepo to naslikala! Neka ti Bog da da tamo jednom živiš!«, sjeća se Lokmer koja je sa suprugom iz Kastva u Volosko doselila prije 15 godina.



Činit će to i dalje dok bude osjećala potrebu za pisanjem pa nema sumnje da ćemo već brzo imati prilike čuti ponešto o njezinim novim pjesmama i romanima.