Na jučerašnji dan prije 25 godina, šestog dana Zimskih olimpijskih igara u Albertvilleu, prvi je put pod hrvatskom zastavom nastupio jedan sportaš. U utrci na 10 kilometara klasično u nordijskom skijanju nastupio je prvi od četvero olimpijaca – tada 20-godišnji Siniša Vukonić. Potraga za Vukonićem nije bila tako teška, jedino što je mobitel zazvonio na drugom kraju svijeta. Život je hrvatskog olimpijca, sudionika i ZOI u Lillehammeru, život odveo u još jedan olimpijski grad – Vancouver!

– Daleko sam od Francuske i Europe, s vašim pozivom sam se prisjetio tog otvaranja i Igara održanih prije 25 godina – kaže Siniša Vukonić, rođen 4. listopada 1971. godine u Rijeci.

Kako ste uopće završili na Zimskim olimpijskim igrama u Albertvilleu?

– Tri godine bio sam član juniorske reprezentacije bivše Jugoslavije, natjecao se na svjetskim i europskim prvenstvima, tako da sam skupio dosta iskustva. U toj reprezentaciji bio sam jedini neslovenac. Godine 1991. morao sam na odsluženje vojnog roka, na kojem sam proveo, čini mi se – 13 dana. Nije izgledalo dobro, ali morali smo ići. Pobjegao sam iz Tolmina krajem lipnja budući je Hrvatska izglasala državnost. Bilo je dosta jednostavno. Priključio sam se Zboru narodne garde u listopadu 1991. godine, gdje sam se zadržao dva mjeseca. Krajem godine sam počeo trenirati u Sloveniji, sudjelovati na prvim natjecanjima po Sloveniji i švicarskom Davosu jer se počelo govoriti o nastupu u Albertvilleu. S prvim danima 1992. krenulo je priznavanje hrvatske države… Za pripreme za Albertville nije bilo puno vremena.

Prva disciplina bila je 10 kilometara klasično, održana 13. veljače 1992. godine?

– Bio sam prvi od hrvatskih sportaša koji je nastupio. Start je bio u 10 sati ujutro.

Budući da niste imali duge pripreme, kako ste došli do cilja utrke na 50 kilometara?

– Jako teško! Imao sam veliku želju. Drugo, možda u tih posljednjih šest mjeseci nisam puno trenirao, ali nisam potpuno stao. U nogama sam u životu imao jako puno utrka na 30 kilometara. Želja je bila velika, na pola staze imao sam veliku krizu i mislio sam odustati. Međutim, došao sam do cilja zahvaljujući publici koja nas je bodrila. U Albertvilleu nisam ostvario neke velike rezultate, bolji sam bio dvije godine kasnije u Lillehammeru, ali bio sam zadovoljan što su dva slovenska predstavnika, stariji i iskusniji trkači, bili jako malo brži od mene, Kavalar 71., Kerštajn 74. Bio sam jednako brz kao oni, iako nisam imao treninga preko ljeta.

Zastava

Imali ste čast nositi hrvatsku zastavu na zatvaranju?

– Sanda Dubravčić i Antun Vrdoljak odlučili su tako budući da sam imao najbolje rezultate u Albertvilleu. Ipak sam trčao u tri discipline. Ukazana mi je velika čast, ali nisam vjerovao da ćse se to dogoditi budući da nisam iz Zagreba. Ali ta ekipa je stvarno bila fer.

Što je na vas iz tih dana još ostavilo poseban dojam?

– Dosta je bilo interesa za nas s obzirom na stvaranje hrvatske države. Odradili smo jako puno intervjua. Medijima je bila zanimljiva moja priča o JNA i bijegu iz vojske, pristupanju Zboru narodne garde i nastupu na ZOI: Sjećam se jednog intervjua za BBC na samom zatvaranju. Zastave su nosile same legende, recimo Vegard Ulvang za Norvešku. Bilo je dosta tih zvučnih imena, a dok smo čekali ulazak na stadionu, od svih njih ja sam im bio najzanimljiviji…

Albertville je bio motiv za rad koji vas je odveo i na Zimske olimpijske igre u Lillehammer dvije godine kasnije?

– Definitivno. Sve je poslije Albertvillea bilo drugačije, jedino što Hrvatska i Savez nisu imali razgrađen sustav za pripreme. Krenuli smo ni od čega, formirali Savez i trebalo je vremena dok se to nije sredilo. U ono vrijeme nismo imali ništa, ni opreme, ni prijevoza, ni sponzora, bilo je teško funkcionirati. Sve je bilo na dobrovoljnoj bazi, ali želja za skijanjem bila je da ništa drugo nije bilo važno.

U Lillehammeru su vaši rezultati bili bolji?

– Dok sam bio mlad, bio sam i u Sarajevu, ali za Lillehammer kažu da su bile najljepše Zimske olimpijske igre ikad. Održane su u malom gradiću, u zemlji koja drugačije živi i malo drugačije doživljava sport. Čini mi se da je kroz sva borilišta prodefiliralo četiri milijuna ljudi, a toliko oni imaju stanovnika. Nevjerojatno. Uz stazu na 50 kilometara bilo je 200 tisuća ljudi. Temperature su se spuštale i na minus 20, ali svaki je dan natjecanja bio obasjan suncem.

Rani kraj

Pogled na cjelokupnu karijeru. Jeste li zadovoljni ostvarenim?

– Definitivno. Moje rezultate iz Lillehammera sve novije generacije nisu uspjele o dostići, a moji uvjeti za trening nisu bili idealni budući da se radilo o ratnim godinama. Nisam mislio da ću tako rano, s 23-24 godine prestati s natjecanjem, ali okolnosti mi nisu išle na ruku. U tom trenutku već sam imao obitelj, a od sporta se nije moglo živjeti.

Naravno, bilo je malo razočarenja, imao sam ambicija, želio sam ostati u skijaškom trčanju još deset godina i ostvariti još bolje rezultate. Uz okolnosti, ni ljudi koji su tada vodili skijaško trčanje nisu imali sluha da se sport razvije u smjeru u kojem su otišli alpinci. A bilo je potencijala, iza mene dolazila je generacija talentiranih trkača. Uostalom, 1994. u Lillehammeru bili smo od trkača Antonio Rački i ja, od alpinaca samo Vedran Pavlek. Nordijsko skijanje je propustilo priliku da se razvije u jedan ozbiljniji sport u Hrvatskoj.

Sve počinje i završava s uvjetima?

– Uvjeti nisu idealni po pitanju snijega, ali zato je konfiguracija terena idealna, rekao bih čak da je i nadmorska visina Gorskog kotara idealna za pripreme nordijaca. To dokazuju rezultati. Puno je mladih ljudi koji su imali zapažene plasmane na svjetskim i europskim prvenstvima, od Ivane Briški iz Delnica, Dijane Grudiček iz Čavala, koja je bila 27.

Vjerojatno je tu malu skupinu ljudi nosila velika želja za uspjehom u sportu, ljudi daju sve od sebe u tim nemogućim uvjetima. Mala zemlja nosi se s velesilama. To dobro znam jer pratim što se događa i radim usporedbe. Kanađani, zimska zemlja, imaju velikih problema približiti se vrhu, a imaju golemi potencijal. Ne bih rekao da je skijaško trčanje nemoguće trenirati u Hratskoj. S dva, tri topa može se zasniježiti nekoliko kilometara staze i može se trenirati, čak i ako puše jugo. I ako treba tražiti prirodan sport za Gorski kotar, definitivno bi to trebalo biti skijaško trčanje.

Poslije kraja karijere ostali ste u skijaškom trčanju?

– Preuzeo sam Skijaški klub Goranin 2000. i bio sam glavni trener sve do 2008. godine. Bili smo i prvi i drugi u Hrvatskoj. Bio je to veliki pogon, imali smo preko 50 trkača u klubu, ostvarivali dobre rezultate. Svaki put kada bismo otišli na Topolino u Italiju, vratili bismo se s klupskim medaljama. Bilo je to dignuto na jednu dobru razinu. Imali smo stroj za uređenje staze, uredili smo staze usred Delnica, imali rasvjetu na stadionu, organizirali noćne utrke… Bilo je to osam godina dosta kvalitetnog rada u Delnicama, ali kod nas je uvijek problem kontinuiteta. Poslije sam ja iz privatnih razloga odlučio otići u Kanadu, od 2009. sam već bio ovdje, a već godinu kasnije odlučio sam trajno ostati.

Novi početak

Zašto Vancouver?

– Nekako su me uvijek zanimali Vancouver i Kanada, triput sam bio ovdje prije dolaska. Najprije sam bio 2002. godine i jako mi se dopalo. Toga ljeta kad sam bio u Vancouveru doznali su da će imati Zimske olimpijske igre 2010. godine. Sviđali su mi se grad i zemlja i – došao sam. Bio sam na ZOI, nekoliko mjeseci, živio sam u gradu. Ja sam došao prvi, ponovo se oženio u Kanadi, a kasnije su došla djeca Eni i Fran.

Što sad radite?

– Imam malu kompaniju za renoviranje. Bavimo se renoviranjem kuća, stanova… Imam dva stalna zaposlenika, ostalo ovisi o potrebi. Ako trebaš vodoinstalera ili električara, unajmiš kompaniju koja se time bavi. Vrti se tu deset, petnaestak ljudi iz različitih zanimanja.

Može li se u Kanadi od toga pristojno živjeti?

– Ja volim taj posao. Nešto se stvara, vidi se rezultat. Taj mi posao nije stran iako sam šumar po struci. Deset godina sam doma radio u šumarstvu kao šumarski tehničar. Međutim, zanimalo me renoviranje, bavim se malo i kućama. Ponekad osobno kupim cijelu kuću, obnovim je i prodam.

Vi ste ostvarili svoj kanadski san?

– Ne žalim se. Živim u Vancouveru, u zanimljivom gradu. Mi smo sređeni, ali mogu reći da nije jednostavno. Poznajem jednog Riječanina, došao je nedavno s mladom obitelji i nije mu lako. Meni je možda uzelo manje vremena da se snađem i sredim, ali daleko je od toga da je jednostavno za mlade koji sada dođu.

Imate nasljednika, sin Fran je također u skijaškom trčanju?

– Lani je bio treći u sprintu na prvenstvu Kanade. Ima 19 godina i velike ambicije, iako mu ja kažem da u skijaškom trčanju nema kruha. Međutim, kad nešto voliš, novac je sporedna stvar. Završio je srednju školu… Kći Eni ima 23 godine i radi za »RYU«, jednu finu kompaniju iz Vancouvera, koja se bavi proizvodnjom te prodajom sportske robe i sada je dosta popularna.

Živite u prekrasnom gradu?

– Mi smo svi zadovoljni što smo ovdje. Ne čuje se to baš često od imigranata, ali odmah smo se uključili u kanadsko društvo, nismo uopće robovali našim zajednicama. Djeca su to prihvatila, Fran je aktivan u skijaškom klubu, u kojem je jedna prekrasna ekipa ljudi. Eni radi u kanadskoj tvrki, ja poslujem s Kanađanima, a supruga Mandica radi za telekomunikacijsku kompaniju. Mi smo OK…

Tenis i skijanje

Odlazite li na utakmice NHL-a, u gradu su Canucksi?

– Ja ne, ali Eni odlazi stalno.

Čime se bavite u slobodno vrijeme?

– Volim igrati tenis. Naravno, i skijam. Staze su nam na 20 minuta vožnje. Kad god mogu, odlazim skijati. Ljeti igram tenis, planinarim i to je to. Imam aktivan život, ne mogu ja biti pasivan.

Bili ste u Zboru narodne garde kao mlad čovjek, a otišli ste zauvijek. Ima li tu razočaranja?

– Svi smo mi više očekivali od hrvatske države. Ali shvatio sam to kroz šumarstvo i sport, kao skijaš i trener, stvar je u ljudima. Ljudi tamo ne vole konkurenciju i zdrave međusobne odnose i to stvara lošu atmosferu. Ljudi igraju igrice umjesto da se bave kvalitetom, strukom, što nije dobro. Rekao bih da je to jedno bolesno društvo i nisam želio da moja djeca imaju život u tim uvjetima. Ne vidim ni da će biti bolje.

Reći ću samo jedan primjer. Fran je nedavno bio u Park Cityju na prvenstvu Kanade i SAD-a. Kao privatna osoba, jer još nemamo kanadsko državljanstvo, trebamo još čekati godinu, dvije. Mi smo snosili troškove odlaska. Na istom mjestu dva tjedna kasnije bilo je Svjetsko juniorsko prvenstvo, na kojem su bili dvoje skijaša iz Ravne Gore i trener, njihov otac. Fran je mogao nastupati za Hrvatsku, ali nisu ga se sjetili. Naši ljudi ne vole konkurenciju i to nije dobro. Zato se skijaško trčanje nije razvilo, za razliku od alpskog, u kojem su stvari postavljene drugačije. Što više mladih, što jača konkurencija…

Zato je alpsko skijanje jedna lijepa priča. Imamo i primjer Jakova Faka, koji je spojio svjetsku i olimpijsku broncu za Hrvatsku. Suludo je da mora mijenjati državljanstvo. Umjesto da je povukao cijeli sport u Gorskom kotaru, on je promijenio zemlju. Moraš živjeti u sredini koja ti daje snagu, a to se kod nas ne događa.