Višegodišnji trud mr. Emila Crnkovića na proučavanju Kupskog kanala, projekta kojim je austro-ugarska vlast krajem 18. stoljeća željela vezati kontinent s Primorjem, urodio je knjigom koja bi trebala promociju doživjeti ove jeseni, a uz to na području tog Kupskog kanala on je, uz veliku pomoć Etnoudruge »Turanj« iz Brod Moravica, označio šest lokacija vezanih uz priču o Kupskom kanalu. Te su lokacije povezali u šetnicu koja sada predstavlja zanimljiv turistički sadržaj i već privlači pažnju posjetitelja malog seoca Doluši smještenog uz samu Kupu.

Neistražena priča

Pod nazivom Povijesni kampus Doluš, ističe mr. Crnković, ova šetnica svjedoči o većini ljudi još nepoznatom i nedovoljno istraženom dijelu goranske priče o Kupskom kanalu, preteči Lujzinske ceste. Naime, nakon spoznaje da je Karolinska cesta od Karlovca do gornjeg Jadrana nefunkcionalna, planiralo se otvaranje kombiniranim prometnim pravcem Karlovac – luke gornjeg Jadrana (Bakar, Rijeka, Kraljevica). Unutar toga potrebno je bilo realizirati kanalizaciju (regulaciju) desne, hrvatske strane rijeke Kupe od Karlovca do Broda na Kupi u ukupnoj dužini od 91.390 metara, odnosno »premostiti« 113 m visinske razlike Kupskog kanala, te izgraditi pet austrijskih poštanskih milja (1 milja = 7.586 m) komercijalne ceste od Broda na Kupi do Fužina (spoj s Karolinom). Prema završnoj varijanti kanal je trebao sadržavati 15 dvostrukih prevodnica, mnoštvo obalnih kanala, te izgradnju tunela i kanala između Ladešića i Novigrada na Dobri čime bi se povezale rijeke Kupa i Dobra (visinska razlika 33 m). Riječne brodove, (lađe) do 42 tone nosivosti po obalnom su putu trebali vući volovi, konji ili ljudi.

Reštanti i jetnici

Radovi na izgradnji kanala, i cesti od Broda na Kupi prema Delnicama, započeli su 1796. godine prema projektu mađarskih hidrauličnih stručnjaka, braće Kiss, no već 1798. su prekinuti. Radovi se nastavljaju 1801. i 1802. godine i to prema novom projektu francuskog inženjera Sarpentiera. Radove na reguliranju Kupe i gradnji ceste planiralo se dogotoviti za dvije godine, zbog toga je bilo planirano zaposliti, u završnici projekta na gradilištu u Brodu na Kupi, oko dvije tisuće radnika. No, manje iz povijesnih izvora, a više iz kazivanja ovdašnjih ljudi saznali smo da je na toj dionici radilo između 200 i 300 ljudi, uglavnom iz zatvorske odnosno zarobljeničke populacije. Za jedne od njih reštante, zatvorenike iz Bačke, formiran je radni logor na povišenoj zaravni iznad Kupe, između zaselaka Doluš i Kupa, a za druge – jetnike – francuske zarobljenike, smještaj je bio u logoru na zaravni pored obale Kupe. Zbog teških uvjeta rada, raznih bolesti i robovskih odnosa, dio graditelja Kupskog kanala upravo je ovdje, daleko od svih svojih, skončao svoj život.

Sporo odvijanje radova

Glavna zamjerka u odvijanju radova odnosila se na njihovu sporost, značajno je na tome prigovorio riječki mecena, veletrgovac i vizionar Andrija Adamić i nakon toga su dioničari imenovali Filipa Vukasovića da pregleda tijek radova i predloži daljnje aktivnosti. Nakon obilaska terena Vukasović ocjenjuje da radi nedorečenosti projekta odmah treba prekinuti radove. Zamoljen je da dioničarima, radi obnove povlastice gradnje, ponudi neko bolje rješenje od gradnje kanala i ceste od Broda na Kupi do gornjeg Jadrana. U sklopu revidiranog projekta, odnosno u zamjenu za dosadašnje, podmaršal, barun Filip Vukasović ovaj puta predlaže kopneni prometni pravac od Karlovca do Rijeke odnosno gradnju Lujzinske ceste (1803.-1811. godina)! Tako je kraju priveden projekt Kupskog kanala od kojeg danas, ipak, imamo neke tragove pa smo označili šest lokacija vezanih uz ovu priču«, govori mr. Crnković koji nam ih je potom i predstavio.

Šest dionica šetnice

Prva od njih je Dvostruka ustava Benički koja je trebala stvoriti uvjete za nesmetano prometovanje lađama. Trebala je biti dugačka oko 110 metara, a do danas je ostao vidljivo dio zida izgrađenog od klesanog dolomitnog kamena sa završnom kamenom krunom, visine od oko 3 metra iznad vode. Prema projektu, ustava je istovremeno mogla zaprimiti dvije lađe. Druga dionica šetnice vezana je uz tzv. Kopitnički most (propust) kojeg su graditelji Kupskog kanala izgradili preko kraćeg potoka. Bio je dužine od oko 10 metara s otvorom 60×100 cm i dio je vidljiv i danas. Može se to na jedan način reći i za Kopitnički put, odnosno obalni put, bolje reći staze široke do 1,2 metra kojom su se trebali kretati kopitari tj. konji i volovi, uzvodno vukući lađe, posebno na izgrađenim obalnim kanalima. Pored kopitnica, u planu je uz Kupu, na određenoj udaljenosti bila i izgradnja drvenih nastambi za potrebe sklanjanja ljudi i stoke prigodom nevremena, ishrane i noćenja. Tijekom gradnje Kupskog kanala izgrađene su kopitnice od zaseoka Kupa do Severina na Kupi, a one su kasnije u velikom dijelu poslužile kao cestovna poveznica sela i zaselaka na tom dijelu prikupskog kraja.

Mnogima će najzanimljiviji dio ove šetnice biti Plato zarobljeničkih nastambi koji se nalazi na maloj zaravni uz kopitnički put, a služio je za postavljanje drvenih baraka u koje će useliti francuske zarobljenike uhićene prigodom borbi Napoleonovih i habsburških vojski. Stanovništvo im je u duhu svoga lokalnoga govora nadjenulo skupni naziv jetniki (što proizlazi od riječi vjeti–uhititi, zarobiti). Njihov je zadatak bio gradnja, a neki od njih – nikad pomireni s uhidbom – iskoristili su povoljan smještaj pored obale Kupe te su uspjeli pobjeći u pravcu grada Kostela.

Spomenik graditeljima

Baš zbog njih nedaleko te lokacije smješten je i drveni desetmetarski Stražarski toranj koji se nalazio na razmeđi obližnjeg radnog logora Reštanti i nastambi francuskih zarobljenika. Prizemni dio tornja bio je otvoren, a na kat i stražarsku promatračnicu se išlo ljestvama s time da donje ljestve nisu bile fiksirane kako bi se mogle povući na gornju etažu radi sprečavanja mogućeg nenadanog prepada na stražara. Temelj tornja bio je od kamena, a ostalo od drveta pa su danas vidljivi samo temelji te kule. Nedaleko od stražarskog tornja, na udaljenosti od nešto preko stotinu metara, serpentinasta staza vodi prema povišenoj zaravni Reštanti, dojmljivom završnom dijelu šetnice Doluš. Ovaj je lokalitet imao dvojaku ulogu: služio je kao radni logor zatvorenika reštanata (rešt – zatvor) dovedenih iz Bačke, ali i kao posljednje počivalište, groblje. Zatvorenici, već oslabljeni svojom zatvorskom sudbinom, a ovdje dodatno opterećeni težačkim uvjetima rada, podlijegali su zaraznim i inim oboljenjima te su baš ovdje, njih do pedesetak, završavali svoje životne putove. Točan broj umrlih nije poznat, grobovi su bili zajednički ili pojedinačni, bez nekog pravilnog razmještaja. Upravo na tom simboličnom mjestu Udruga Turanj iz Brod Moravica odlučila je postaviti spomenik graditeljima Kupskog kanala koji su u tom poslu sudjelovali od 1796. do 1802. godine i s tim spomenikom završava ova dojmljiva priča o pokušaju izgradnje Kupskog kanala.