Obitelj Križ: Šumarstvo pa stočarstvo koje je od hobija postalo zanimanje

Slavko i Snježana Križ u štali koja broji sedam grla – dvije krave, tri bika i dvije junice te desetak ovaca, a plan je – povećati broj grla / Marinko Krmpotić

Slavko, Snježana, Silvija i Monika Križ godinama na svom domaćinstvu u Ravnicama brigu vode o nekoliko grla stoke i na taj način ostvaruju dodatni prihod za život u kojem im je glavni posao šumarstvo jer Slavko i Snježana još od osamdesetih godina rade u Šumariji Prezid

U Gorskom kotaru, pa i u Hrvatskoj, sigurno bi bilo puno bolje kad bi svi živjeli i radili kako to čini obitelj Križ iz Ravnica, malog goranskog naselja smještenog pet-šest kilometara od Čabra. Naime, obitelj Križ – a to su Slavko, Snježana te njihove kćeri Silvija i Monika – godinama već na svom domaćinstvu brigu vode o nekoliko grla stoke i na taj način ostvaruju dodatni prihod za život u kojem im je glavni posao šumarstvo jer Slavko i Snježana još od osamdesetih godina rade u Šumariji Prezid. Dakle, uz posao u državnoj tvrtki njih dvoje i njihove kćeri marljivo rade i dodatni posao čime si život ipak čine lakšim i ljepšim. Inicijator svega bila je Snježana koja je odrasla u Čabru uz oca Josipa i majku Roziku i, kaže, nikad nije planirala ni mislila da će se baviti uzgojem stoke i aktivnostima vezanim uz zemlju.

Obiteljska tradicija

»Željela sam raditi u šumarstvu pa sam stoga nakon čabarske osnovne škole završila 1986. godine srednju šumarsku školu u Delnicama i bila spremna raditi u šumarstvu. No, posao nisam mogla dobiti odmah, a kako nisam željela ljenčariti počela sam raditi kao konobarica i to se pokazalo jako bitnim jer sam baš na tom poslu upoznala svog budućeg supruga Slavka, tada mladog inženjera šumarstva.

Na pitanje kako se sve to može stići – jer briga o kravama, bikovima i ovcama traži puno vremena – Snježana kaže kako je čarobna riječ: organizacija.

»Ako se sve dobro isplanira i organizira, problema nema. Nakon posla u Šumariji suprug i ja imamo točan raspored i poštujemo ga. Zna se kad se ide u štalu i što se u štali radi, zna se kad se stoka hrani, a kad se muze. Naravno, ljeti više radimo jer treba pripremiti sijeno, a zna se da odmora nema ni za blagdane, ni za vikende. Također, jedan od temelje uspjeha bila je odluka koju smo donijeli na samom početku i koja je vezana uz to da – svi radimo. Od suprugovog pokojnog brata pa do naših kćeri. Svatko od nas imao je svoj zadatak, a kad bi netko zbog drugog posla bio spriječen, odmah bi netko od preostalih uskočio na njegovo mjesto. Na početku sam rekla da ćemo imati krave i bikove ako svi budemo radili. Kad su svi to prihvatili, krenuli smo«, kaže Snježana.

Prohodali smo, ja sam 1988. godine dobila posao u Šumariji Tršće i uskoro smo stupili u brak te počeli živjeti kod njegove obitelji u Ravnicama, kod njegovog oca Filipa i majke Marije i tu su u stvari temelji ovoga što imamo danas. Naime, obitelj mog supruga desetljećima je imala nekoliko grla stoke, a kad smo mi počeli živjeti s njima to je obično bila kravica-dvije i jedan telčić kojeg su gojili za kasniju prodaju. Slavko i ja tada nismo previše bili vezani uz brigu o tim kravicama i pomagali smo samo oko košnje, a na moju inicijativu napravljena je nova štala, budući da je stara bila dio kuće u kojoj smo svi živjeli.

Do velike promjene dolazi pred osam godina kad umire Marija, a meni se život u potpunosti okrenuo jer je sve ono što je ona radila oko stoke palo na mene, ponajprije mužnja dviju krava. Nikada ranije to nisam radila i u početku mi je zaista bilo teško, kako psihički jer su to bile nove obveze, tako i fizički pa sam, primjerice, nekoliko mjeseci imala upalu ručne tetiva od mužnje. No, jako sam cijenila svog svekra i znala sam da bi on, kad bismo mu rekli da ćemo prodati krave, to jako teško prihvatio. Zato sam bila uporna i pomalo se privikla, a do nove bitne promjene došlo je onog trenutka kad je pala cijena mlijeku. Naime, dok smo mlijeko prodavali mljekarama po 2,5 kune po litri imalo je smisla držati krave zbog mlijeka, ali kad je cijena pala na 1,80 kuna po litri postalo je besmisleno prodavati mlijeko. Budući da se nismo htjeli riješiti naših kravica odlučili smo kupiti telića te ga uzgajati na kravljem mlijeku jer kupci znaju da je to najbolje meso. Sve to suprug i ja napravili smo bez znanja njegovog oca jer smo ga željeli ugodno iznenaditi što nam je i uspjelo.

Sve što radim radim s puno žara i velikom željom da to bude što bolje, govori Snježana Križ, a da to zaista jest tako potvrđuje i činjenica da je već više od dva desetljeća aktivna u boćanju gdje organizira turnire i odlazi u druga mjesta na natjecanja, a više od četiri godine je na čelu boćarske udruge« Bulin« iz Ravnica i iza sebe ima brojne nastupe i uspjehe u boćanju.

Da taj sport obožava vidljivo je i iz uspjeha koje ostvaruje unatrag deset godina na nivou Hrvatskih šuma gdje se organiziraju Sportski susreti Hrvatskog sindikata šumarstva u Umagu i na kojima je sa svojom partnericom Natalijom Branišelj u samom vrhu (jedno treće, dva druga i tri prva mjesta), a jedna je od rijetkih žena koja već nekoliko godina nastupa kao dio muške ekipe boćara »trio gušti« iz Ravnica.

Neobično je veseli što je volju za tim sportom prenijela na kćeri, kao i to da pored njih sve više žena sudjeluje na natjecanjima. Uz sve to dugogodišnja je i to vrlo uspješna predstavnica sindikata šumarskih radnika u svojoj podružnici u Šumariji Prezid.

Kad smo ga uveli u štalu i pokazali mu malog telca on je bio oduševljen i tek je tada shvatio kako i suprug i ja nećemo odustati od obiteljske tradicije te da ćemo nastaviti držati stoku. Ta njegova reakcija motivirala je i mene pa sam nastavila raditi i sve se više usavršavala«, prisjeća se Snježana.

Tov mladih bikova

Danas štala obitelji Križ broji sedam grla – dvije krave, tri bika i dvije junice te desetak ovaca, a plan je – povećati broj grla. »Vjerujem da ćemo već ove godine imati još tri grla više, ali to je i neki maksimum za ovo naše malo gospodarstvo jer bi veći broj donio daleko više posla, tim više što sada najviše radimo suprug i ja te naš pomagač Ljubiša, a kćeri pomažu koliko mogu što nije uvijek moguće u potpunosti jer je Silvija zasnovala obitelj i ima malu bebu, a Monika završava studij agronomije i ima puno obveza na fakultetu. Većina onog što proizvedemo ostaje nama.

Ako cure budu to željele, sve ovo ostaje njima, govore Snježana i Slavko kojima je drago što Monika završava agronomiju jer je to vezano uz ovo što rade, a drago im je i što se Silvija – koja je završila slovenski jezik u Ljubljani – vratila u zavičaj, iako je planirala živjeti u Sloveniji. No, ljubav ne pita pa se tako Silvija – koja inače piše i pjesme i objavila je zbirku poezije »Dva anđela« vratila kući.

Primjerice, mlijeko koristimo za tov junadi i za naše bikove se već zna da su mesom izuzetno kvalitetni. Dio mlijeka koristimo sami, dio prodajemo ili izrađujemo sir za naše potrebe i prijatelje. Temeljni posao nam je tov mladih bikova koje prodajemo klaonicama kad navrše određenu dob. Neke velike zarade od svega toga nema, ali se ipak zna zaraditi, što je itekako bilo bitno dok su nam obje kćeri bile na fakultetu jer je tada trebalo znatno više novaca budući da su obje studirale, Silvija u Ljubljani, a Monika prve tri godine u Križevcima, a preostale dvije u Zagrebu.

No, još je bitnije da u tom poslu uživamo i da nam je lijepo. Upravo stoga oboje razmišljamo na taj način da ćemo, čak i kad odemo u mirovinu, nastaviti s ovim poslom i to sve dok god budemo mogli«, zaključila je Snježana Križ. 