Saša Kajfeš, Milan Majerović Stilinović i Don Tomac obišli su vrlo nepristupačnu pećinu u Kupskoj dolini posjet kojoj zahtijeva i fizičku spremnost, i prilično hrabrosti. Baš zato Hajdova hiža ima pomalo kultni status među avanturistima, a još krajem 19. st. opisao ju je čuveni putopisac
DELNICE Bilo je toliko dobro da to moramo podijeliti sa što većim brojem ljudi, rekao nam je Saša Kajfeš koji je uz Milana Majerovića Stilinovića i Dona Tomca ovih dana ostvario jedan od dječačkih snova – posjet Hajdovoj hiži.
Za one koji ne znaju, riječ je o vrlo nepristupačnoj pećini u Kupskoj dolini koju ne posjećuje prevelik broj ljudi, ponajprije stoga što je pristup toj atraktivnoj speleološkoj lokaciji vrlo težak i opasan pa, uz fizičku spremnost, zahtijeva i prilično hrabrosti.
Baš zbog toga Hajdova hiža ima pomalo i kultni status među ljubiteljima avanturističkog turizma, a da je oduvijek privlačila pažnju potvrđuje i činjenica da ju je još krajem 19. stoljeća opisao čuveni putopisac Dragutin Hirc. Upravo njegovi zapisi, ističe Kajfeš, bili su jedan od motiva za posjet ovom lokalitetu.
Put u nepoznato
– Još kao dječak pročitao sam Hirčevu knjigu i znam da je u društvu dvanaest drugih ljudi posjetio i istražio Hajdovu hižu davnog 13. svibnja 1885. godine. U opisu tog svog pothvata on piše kako su uz njega to bila još »dva lugara s puškama, upravitelj i seljaci opremljeni vatrogasnim konopom, sjekirom, dvjema petrolejskim lampama i bakljama smolenicama«. Opisujući put, Hirc, između ostalog, kaže: »Obronci su toliko strmi da čovjeka grozota hvata kad ih gleda, a strmina toliko daleka da joj kraja okom segnuti ne možeš«, odnosno, »Kad pogledaš od Bjelice prema Hajdovoj hiži, dvojiš da ćeš se uzapeti, a kad svrneš okom prema potoku, sumnjaš hoćeš li se živ povratiti«.
Nas je bilo samo troje, a motivirala nas je znatiželja za upoznavanjem atraktivnih dijelova našeg zavičaja. Krenuli smo iz Delnica te smo nakon četiri sata hodanja kroz razne terene napokon došli do dugoiščekivanog ulaza u špilju. Žarom i ushićenjem koji je osjećao i Hirc, i mi smo pomno istraživali svaki kutak te ogromne Hajdove hiže koja nas niti jednog trenutka nije prestajala fascinirati ljepotom, mističnošću te novim tunelima i otvorima koji su nas vodili u nepoznato. Hodali smo podzemnim prostranstvima gdje ulazna dvorana ima strop na oko 20 metara visine, te se spušta u 150 metarski hodnik koji se račva u dva smjera. Bilo je tu i mnoštvo otvora i prolaza koji su nam odvlačili pažnju. Kretali smo se noseći baklje koje su nam davale osjećaj prošlosti i prisutnosti onih davnih iskonskih avanturista, pionira.
– Iskustvo je nezaboravno. Uživali smo u iskonskoj snazi prirode pod zemljom, vidjeli bogatstvo koje je pod našim nogama i sakriveno je oku većine ljudi. Fantastični oblici pećinske »arhitekture« i svijet podzemlja fascinirali s nas i siguran sam da bi Hajdova hiža mogla biti zanimljiva onoj vrsti turista koji vole avaturistički pristup turizmu pa ću ovo iskustvo svakako prenijeti i na rad naše firme Croatian Way čija djelatnost i jest promovirati ljepote Hrvatske i nastojati privući što veći broj turista u Lijepu Našu – rekao je Kajfeš.
Opasan silazak
Dva i pol sata prozujala su brže i od najzanimljivijeg školskog sata kojeg se sjećam, pa smo tako zbog kraćih jesenskih dana odlučili napustiti špilju oko 18 sati i krenuti onim težim i opasnijim putem, nizbrdo za Grbajel. U mnogim sam se trenucima poistovjećivao s gospodinom Hircom i mislim da to jedino divokozama može biti dom. Nekoliko nam se puta odmaklo tlo pod nogama te smo kliznuli niz brijeg, ali spretno smo se hvatali za granje i korijenje koje je na mjestima virilo i stršalo. Izuzetan je to spust sa 654 na 220 metara nadmorske visine. Kamenje klizi pod nogama i u svakom trenutku zaista postoji opasnost survavanja u dubinu pa se često mora ići na sve četiri jer, u stvari, staza ne postoji!
Negdje na pola puta prema potoku, uhvatio nas je mrak koji je kroz 20-ak minuta postao mrkli. Začas smo postali svjesni da je već ionako izuzetna i zahtjevna situacija upravo postala još teža. No, višegodišnje iskustvo u raznim avanturama nije dozvolilo strahu u namjeri da nas savlada. Do izvora male Belice nakon opasnog silaska došli smo oko 21 sat nakon čega smo krenuli prema Ševalu gdje smo i noćili te se ujutro vratili u Delnice«, ispričao nam je Kajfeš.
