Autohtona sorta

Sjajan domaći proizvod: Budućnost zvonejske jarbole je u vrhunskom pjenušcu

Alenka Juričić Bukarica

Foto Vedran Karuza

Foto Vedran Karuza

Naime, za dobar pjenušac sorta koja je baza mora imati svoje prirodne kiseline. A njih jarbola ima u idealnoj mjeri - rekao je Franko Ružić



Vino niskih alkohola, ugodnih kiselina, cvjetnih i voćnih aroma. I to zelene jabuke, laganih citrusa… Tako bi otprilike poznavatelji opisali – jarbolu. Nekad podcijenjena sorta bila je poznatija kao »vino ko udrije va nogi, ne va glavu«. Danas je, međutim, riječ o sjajnom proizvodu koji se bez ikakva ustručavanja može naći na vinskoj karti bilo kojeg ugostiteljskog objekta uz finu domaću hranu.


No, krenimo redom. Priča o jarboli, dovela nas je, kao što je poznato, u gornji matuljski kraj, točnije Zvoneću. Ovdje je jarbola doma, u pravom smislu riječi, i ovo je mjesto gdje se nalazi jedina u svijetu proizvodnja vina i pjenušca od ove vinske sorte. Naime, prije tri godine su znanstvenici s Agronomskog fakulteta u Zagrebu napravili prvi pokusno istraživanje pet autohtonih sorti s Kastafšćine, među kojima je i jarbola. Pokazalo se da upravo ova sorta ima najveći prinos, i najmanji udio kožice, no da nema dovoljno šećera da se napravi kvalitetno vino. Srećom, Zvonećani su ih opovrgli. I dokazali i sebi i drugima što sve može jedna »obična« jarbola. Danas se od jarbole proizvodi istoimeno kvalitetno vino kontroliranog zemljopisnog porijekla te vino zaštićene oznake izvornosti »Hrvatsko primorje«.


Put nas je, dakle, nanio u Zvoneću. Domaćin je Franko Ružić, predsjednik Udruge proizvođača grozja i vina Jarbola, osnovane 2009. godine. Grozje je pobrano, zadovoljan je, kaže, parametrima i bit će to jedna solidna berba. Godišnje ima do četiri tisuće litara vina, a po četvrti put u boce ide na odležavanje i budući pjenušac od jarbole.





– Prve tri godine radiš, a nemaš ništa, ha, ha, opisao je početke ozbiljnog bavljenja jarbolom Franko Ružić. Dakle, dok se nešto ne zakotrlja treba puno truda, ali i strpljenja. S time da su uz vinare stali i Općina Matulji kao i Primorsko-goranska županija sa svojim Centrom za brdsko-planinsku poljoprivredu. I bez njihove pomoći se vjerojatno ne bi uspjelo. Naime, u dvije, tri godine je potrebno investirati nekoliko stotina tisuća kuna, a nema povrata. Sadnice loze sađene su tijekom nekoliko godina, a naš se sugovornik prisjetio i godine u kojoj su ih posadili najviše, petstotinjak. Upravo te je godine Zvoneću poharala tuča i cijela jedna godina sadnje novih čokota je pala u vodu.


– I onda te opet baci godinu unatrag pa nemaš ni te četvrte godine što ubrati nego tek pete. Tako da je stvarno trebalo upornosti da se dođe do nečeg konkretnog. Koliko puta sam si misilo da mi sada netko kaže ako ću krenuti od nule, da bih mu rekao, ma ne, hvala, ha, ha, rekao je Ružić. Za ozbiljnije bavljenje vino potrebno je uložiti i u mehanizaciju, uredio je i novi podrum…



Pitamo odakle jarbola na Zvonećoj. Na kamenim terasama Zvoneće, poznatijima kao Zvonejske njivi, vinogradarstvo je odavno bilo važna poljoprivredna grana. Njihovo nastajanje je teško odrediti, po nekim saznanjima datiraju između 15. i 17. stoljeća. Nalaze se pored Zvoneće, dijelom uz selo Sušnji i prema Škalniškom, a njihovim jugozapadnim rubom prolazi glavna cesta Zvoneća – Mune. Obuhvaćaju oko 60 hektara zemlje, a sorta jarbola je na ovom području prisutna više od stoljeća. No tek je 2003. na inicijativu nekolicine ljudi iz Općine Matulji potpisan ugovor s Institutom za poljoprivredu u Poreču s ciljem realizacije Projekta očuvanja autohtonih sorti – jarbola. Isto tako, utvrđeno je da se radi o autohtonoj sorti te je jarbola uvrštena u Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze za podregiju Hrvatsko primorje.


– Jarbola je po svojem DNK najsličnija slovenskoj rebuli. Inače, sve je krenulo s inicijativom u Općini Matulji da se jarbolu spasi i napravi s njome nešto više. Tako je s Poljoprivrednim institutom u Poreču sklopljen ugovor te su njihovi stručnjaci uzeli uzorke i napravili potrebne analize te došli do zaključka kako se radi o autohtonoj sorti. A kada je u prošlosti ustvari jarbola došla u Zvoneću i okolna sela, ne zna se pouzdano, no poznato je da je nekad tu bilo tih 60-ak hektara obradivih površina. Nekad su ljudi ovdje živjeli samo od poljoprivrede. Dio toga je bio i pod jarbolom. S vremenom, kako su mještani počeli raditi druge poslove, sve su se manje bavili zemljom. Tako smo došli do toga da je nekoliko familija imalo još nešto jarbole, uglavnom za svoje potrebe. Međutim, nakon analize i potvrde da se radi o autohtonoj sorti, vratio se interes za jarbolom. Prvi cjepni materijal je stigao i počelo se saditi. Ja sam krenuo s mojim kujinom Marinom Ružićem, i to praktički od nule. Trebalo je raskrčiti šumu, malim bagerom okopati i posaditi vinograd na novo. Znači nova armatura, novi stupovi, žice…


Foto Vedran Karuza


Foto Vedran Karuza



Mi smo sadili isključivo jarbolu, rekao je Ružić o počecima modernog uzgoja ove sorte. On je, također, uz pomoć Općine Matulji završio studij enologije na porečkom Poljoprivrednom institutu pa je tako stekao znanje kako jarbolu odnjegovati na suvremen način. Umjesto po nekadajnu – na dropah.


Delikato delo


U međuvremenu je, od vraćanja jarbole u središte interesa, broj onih koji se njome bave ipak nešto opao. Neki stariji sumještani fizički ne mogu raditi na zemlji, mlađi su okupirani poslom pa ne stignu. Tako trenutačno na Zvonećoj ima oko 6 tisuća trsova jarbole, dok Ružić od toga ima dvije tisuće. I to je najveći pojedinačan nasad. Pojašnjava kako vino, da bi i dalje nosilo ime jarbola, može imati još 20 posto neke druge sorte. Međutim on, kaže, ne miješa već vino radi isključivo samo od jarbole.


– Pitali su me često zašto ne miješam neke druge sorte s jarbolom. Ali ako ću miješati to više nije čista jarbola i onda čemu to raditi, dodao je naš sugovornik koji je prvu suvremenu jarbolu napravio 2006. Dakle, jarbola je podvrgnuta kontroliranoj fermentaciji u tankovima na određenoj temperaturi, 15 do 17 stupnjeva Celzijevih.


Nakon toga ide pretakanje i filtracija te botiljiranje.


– I već prvi put jarbola je oduševila, prisjetio se Ružić dodajući kako je ispala upravo kakva treba, odnosno dobilo se vino iste kvalitete kakvu su od jarbole dobili i na Institutu u Poreču. To su dakle, bili probni primjerci koji su pokazali da vrijedi početi proizvodnju i većih količina vina.


Pitali smo, stoga, što se ustvari, ako se radi po pravilima struke, dobije od jarbole.


Foto Vedran Karuza


Foto Vedran Karuza



– Ja već šest godina od jarbole radim kvalitetno vino. Vrhunsko vino je vrlo teško dobiti, ali dobili smo treću godinu za redom vrhunski pjenušac. S time da pjenušac radimo po tradicionalnoj francuskoj metodi sekundarne fermentacije u boci, istaknuo je ovaj zaljubljenik u tradiciju pojasnivši kako fermentacija pjenušca u boci znači da nema prostora za dodavanje ičega i korekciju grešaka »u hodu« kao kod pjenušca iz tankova. I sama proizvodnja pjenušca traje znatno duže od proizvodnje vina. Sada ujesen je završena berba, a vino će biti spremno u travnju ili svibnju iduće godine kada će se dio vina izdvojiti za proizvodnju pjenušca. Taj će pjenušac potom s kvascima i ostalim u boce za pjenušac i na odležavanje 12 do 13 mjeseci. Dakle, nešto više od godine dana. I tek tada slijedi završna obrada, analiza i prodaja pjenušca.


Što znači dosta »delikato delo« pa treba biti pažljiv i dosljedan.


Kvarnerska priča


– Kako ovaj pjenušac ne odležava više od godine dana, mada u planu imamo i duže odležavanje, riječ je o jednom laganom i svježem pjenušcu, naveo je naš sugovornik. Na pitanje zašto se uopće krenuo baviti proizvodnjom pjenušca, ukazao je – jer je jarbola idealna baza za pjenušac. Naime, za dobar pjenušac sorta koja je baza mora imati svoje prirodne kiseline. A njih jarbola ima u idealnoj mjeri.


Proizvod je, dakle, tu, priča je tu, no još uvijek fali veći iskorak na tržište. Pjenušac još i nalazi put do nekoliko restorana, no vino je još uvijek u sjeni sveprisutnih malvazije, graševine i ostalih poznatijih sorti. S obzirom da još nema velike količine, kao i mogućnosti za nastupe na daljim sajmovima i neku preveliku promidžbu, Ružić je vino i pjenušac od jarbole do sada prezenirao na bližim vinskim smotrama. Posljednje je bio na sajmu autohtonih sorti vina u okviru Bele nedeje, sudjeluje i na Učkarskom sajmu, a kao vrlo dobru i vrijednu manifestaciju istaknuo je i riječki festival vina WineRi. U konačnici, reći će, poanta je da se ovo vino plasira na Kvarneru, ne izvan njega jer je to liburnijska i kvarnerska priča. Nažalost, iz iskustva kaže kako još uvijek nije dovoljno poznata.


Nasad bliže moru


Govoreći, pak, o budućnosti jarbole, Ružić je istaknuo kako je ona upravo u vrhunskom pjenušcu. Tim više što je i u Hrvatsku stigla kultura pijenja pjenušaca. Više nego u samom vinu. Iako, volio bi imati nasad i negdje bliže moru, u zaleđu Mošćeničke Drage ili Lovrana, gdje je više sunca i manje vlage, jer se pokazalo da jarbola u takvim uvjetima ima potencijal i za vrhunsko vino.


– Mislim da je budućnost prije svega u pjenušcima. S time da ćemo mi vjerojatno ići na dvije vrste, uz sadašnji koji odležava godinu dana, išli bi i na duže odležavanje. A o kojim će količinama biti riječ, teško je reći. Trenutačno smo na oko 600 do 700 boca pjenušca godišnje, rekao je Ružić o planovima.


Foto Vedran Karuza


Foto Vedran Karuza



Dodajmo i da Udruga svake godine napravi radnu akciju obnavljanja zvonejskih prezida. Oni su se počeli urušavati, a na ovaj način se dosta toga uspjelo obnoviti i sačuvati. Isto tako do zvonejskeh njiv je stigla i živa voda. Kao i da se Ružićevu jarbolu može nabaviti kod njega u OPG-u i u Kašetici u Rijeci.


Voli više sunca


Da jarbola još nije pokazala sve što može, svojevremeno je pokazalo grožđe jarbole iz selekcioniranog nasada na Krku, dakle podneblju s više sunca i manje vlage. I pokazalo se da jarbola ima znatno bolje šećere i potencijal za proizvodnju vrhunskog vina. Dakle, paše joj više sunca. Što dokazuje da njen uzgoj na Zvonećoj stvarno traži i više pažnje i znanja. No, ovdašnji proizvođači kažu, to je naša sorta i vrijedi se potruditi. Ruku na srce, takva lokalna proizvodnja je problematična i iz jednog drugog razloga. Ako Zvonećanima tuča uništi urod, nemaju gdje dokupiti dodatne količine jarbole jer je nigdje više ni nema. A tko se bavi malvazijom, ili bilo kojom drugom raširenijom sortom, moći će dokupiti grožđe s neke druge lokacije.


Umjesto zaključka…


Turistima je danas sve dostupno. Cijeli svijet svatko od nas ima u svom džepu. Preko pametnog telefona može se bukirati bilo koju destinaciju u svijetu, doznati ako ne ama baš sve, onda jako puno toga o destinaciji u koju putujemo, sve je više manje poznato, svijet je globalno selo. I jasno je da u toj unifikaciji ponude gosti traže ono izvorno autohtono. A to već i ptice na grani znaju. Nije ama baš nikakva novost. Autohtonost i izvornost želi ponuditi i Kvarner. Osobito na tanjuru. Opatijska rivijera na netom završenim je Danima hrvatskog turizma proglašena najboljom hrvatskom destinacijom kulture i gastronomije. Što je sjajno. Isto tako, često se govori kako turizam nije samo prvi red do mora, već da treba koristiti i zaleđe. Liburnija ima sjajno zaleđe. Matuljska općina je također njegov dio. Dakle, svi sastojci za odličnu turističku priču su tu. Moru treba zaleđe, autohtonost gastro ponude, a u to ulazi i »wine priča«, lokalna proizvodnja, a u današnje vrijeme i doza ekskluzivnosti i jedinstvenosti. A kud ćeš jedinstvenije od jednog jedinog proizvođača vrhunskog pjenušca od jarbole na svijetu. I zato ostaje pitanje zbog čega se gostima ne nudi jarbola. I jesmo li u stanju gostima »napuniti glavu« onime što imamo. Onime što trebamo promovirati, a ne uzimati zdravo za gotovo, ako ne i omalovažavati. Neki će reći da ovo vino ne zaslužuje na stol restorana. Krivo, činjenica je da je riječ o kvalitetnom vinu kojem se jasno ne može, a i kontraproduktivno je »nabiti cijenu«. Ali po razumnoj cijeni, uz malo »guranja«, kao što to rade drugi, složilo bi se uz ponudu autohtone hrane u nekoj konobi. Autohtoni vrhunski pjenušac male serije od grožđa koje se uzgaja praktički samo na jednom teroirreu, pak, je sigurno nešto što može pobuditi znatiželju turista. Ako mu se to tako i prezentira. Stoga svaka čast ugostiteljima iz Kastva, Zaluki, a nadamo se i Rukavca koji nude svojim gostima jarbolu.


U običnom i pjenušavom izdanju. Za nabrojiti ih je na prste jedne ruke, ali bar ih i toliko ima. Često smo u stanju misliti kako autohtono nije dovoljno dobro da se ponudi gostu. Isto potpuno krivo. Na temeljima autohtonosti, ako baš hoćete, i sentimenatlnih sjećanja na djetinjstvo, stvaraju se prekrasne turističke priče. Jedna od njih je i ona mladog chefa Denija Srdoča koji je svoju Michelinovu zvjezdicu zaradio upravo gradeći svoju ponudu na autohtonim temeljima. Čiji je sjajan detalj i svojevrstan hommage »običnemu belemu kafu«. Pa tako i vrhunski pjenušac može biti svojevsrtan hommage toj staroj »običnoj« jarboli. Koja, ako i nije ovjenčana nagradama, barem zbog truda koji je uložen u njeno očuvanje, i dokazivanja da se s tom sortom može više i bolje, zavrjeđuje pažnju. I malo »guranja«. A zar nije poanta turizma, u konačnosti i održivosti, promovirati svoje. Uostalom, vjerojatno nikoga ne bi trebalo biti sram nekoj delegaciji ili partneru, uz ostalo, pokloniti vrhunski pjenušac iz svog kraja. Jer ljubav traje, no ako u konačnici nema i neke ekonomske računice, pitanje je koliko će ova priča trajati i u kojem smjeru ići. Najgore što se može dogoditi je da zvonejske njivi ponovno preuzme – šuma.