MATULJI S otvorenjem Rodoslovnog centra Kastavštine i Liburnije u prostoru bivše matuljske ambulante, konačno je životna misija sestara Puharić dobila konkretan, opipljiv oblik.

Međutim, taj čin sjedinjenja udruge Rodoslovni centar Kastavštine i Liburnije Marije Puharić sa zavičajnom zbirkom Desanke Puharić pod istim krovom zatvorio je jedno poglavlje u njihovom radu, a otvorio drugo i posve novo.

Naime, Rodoslovni centar zalog je od neprocjenjivog značenja za sve one koji žele znati tko su im bili preci: kako su se zvali, otkud su došli, čime su se bavili, od čega su umirali, za koga su se ženili…

Na tome prije svega mogu zahvaliti 18-godišnjem izučavanju porodičnih korijena stanovnika ovog dijela Hrvatske kojem se posvetila Marija Puharić-Harašlić koja nije krila svoje oduševljenje da je prostor ambulante ponovno društveno koristan.

Krhko je znanje

– Ovo je prvi takav centar na ovom našem području, ali i jedan od malobrojnih u Hrvatskoj, kazala je Puharić-Harašlić koja se na tome zahvalila svim istraživačima koji su se uključili u njezin veliki rodoslovni projekt. Pojašnjava da se u to istraživanje otisnula inspirirana sveopćim ljudskim neznanjem o vlastitom rodoslovlju. To neznanje nije bilo izuzetak ni u obitelji Puharić – njezin otac nikad nije (do)znao kako se zvala njegova nona.

– Ako se zapitamo koliko znamo o povijesti svojih predaka, odgovor će biti – da malo toga znamo. Današnje generacije odrastaju u nekom novom okruženju koje se udaljilo od patrijarhata, u kojem su najmanje dvije ili tri generacije obitelji obitavale pod istim krovom. Stariji su, dakle, mogli svoja znanja prenositi na potomke, dočarala je Marija Puharić-Harašlić koja pojašnjava da su današnji istraživači rodoslovlja usmjereni na crkvene i državne arhive, matične urede, usmenu predaju i internet. Podsjeća na to da upisivanje obiteljskih stalnih i nasljednih prezimena postaje praksa od 1563. godine, pa se počinju voditi matične knjige rođenih, krštenih, krizmanih, vjenčanih. Tek od 1614. godine upisivanje imena i prezimena umrlih postaje obveza. Zakonom iz 1780. godine svi moraju imati ime i prezime, bez obzira na društveni stalež kojem pripadaju. To su neophodni podaci za rodoslovna istraživanja.

Nesebičan potez

– Čemu služe rodoslovna istraživanja? Najjednostavnije rečeno, ona nam govore o kulturi i običajima ovog kraja, kao i o povijesti naših obitelji. Odgonetaju od čega su naši preci umirali, to jest pokazuju koje su sve epidemije ovdje harale. Također, govore o mortalitetu među djecom, životnom vijeku stanovništva, katastrofama, brodolomima, znamenitim ljudima, migracijama stanovništva… Osim toga, rodoslovni podaci mogu se koristiti u genetskim istraživanjima i nasljednim bolestima, kao i kod ostavinskih rasprava, poručila je  Puharić-Harašlić.

Desanka Puharić kazala je da je zavičajna zbirka nastala na temelju svega onoga što je godinama skrivala njihova obiteljska kuća. Stvari koje su godinama skupljale prašinu na tavanu i podrumu, u garaži i spremištu, a koje su nekoć itekako koristile u svakodnevnom životu, ponovno su ugledale svjetlo dana. Inače, treba napomenuti i to da je nekadašnja kuća i okućnica matuljske ambulante u privatnom vlasništvu obitelji Puharić, a sestre Marija i Desanka samozatajno i nesebično prepustile su taj prostor svojoj zajednici, čiju povijest požrtvovno istražuju.