Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
19. studenoga 2019.
Radi punom parom

Multimedijalni umjetnik Vedran Ružić: 'Još ću neko vrijeme ostati vagabundo'

Foto: Marin Aničić
Foto: Marin Aničić
Autor:
Objavljeno: 19. prosinac 2017. u 7:22 2017-12-19T07:22:23+01:00

Porin za Spiritual market svakako je ono po čemu ću pamtiti 2017. No, ova godina važna je za moju umjetničku karijeru zbog još jednog razloga, a taj je da mi je postalo potpuno jasno da ću se vjerojatno do kraja života baviti povezivanjem različitih umjetnosti - povjerio nam je Vedran Ružić

Za braću Ružić, Vedrana i Zvjezdana, 2017. godina bila je posebno plodonosna. Vedran Ružić nastavio je uspješno svoje dvije umjetničke strasti, slikarstvo i jazz. Ipak, 2017. bit će u znaku - glazbe.

Je li nagrada Porin ono po čemu ćete pamtiti godinu na izmaku?

– Jedan od najsretnijih dana u mom životu dogodio se upravo ove godine, u Spaladium areni, gdje je pročitano moje ime kad se govorilo o pobjedniku u kategoriji najboljeg jazz albuma. Porin za Spiritual market svakako je ono po čemu ću pamtiti 2017. No, ova godina važna je za moju umjetničku karijeru zbog još jednog razloga, a taj je da mi je postalo potpuno jasno da ću se vjerojatno do kraja života baviti povezivanjem različitih umjetnosti. Prije sam se naime često propitivao što sam zapravo - slikar ili glazbenik.

Onda sam odlučio tome dodati i rad na filmu »Spiritual Market« s Irom Tomić i Johnom Kardumom gdje sam se dao i u performance glumu. S tom istom dilemom o mojoj umjetničkoj karijeri susreću se brojni koji me poznaju. Ni njima, kao ni meni, nije bilo jasno koji je moj poziv. Sada mogu svima reći da sam i jedno i drugo, i slikar i jazz glazbenik, i kada me na radionicama pitaju - čega bih se radije odrekao, glazbe ili slikarstva, odgovorim im protupitanjem, a čega biste se vi prije odrekli – uha ili oka. Dakle, to su dvije jednako važne značajke moje karijere i niti jedne od njih ne bih se više mogao odreći, te sada već imam disciplinu u istom danu slikati i svirati.

Uglavnom, prihvaćanje samog sebe takvog kakav jesam i nagrada Porin, dva su velika poticaja za moje stvaralaštvo za 2018. godinu, tako da sam već počeo pripremati nove kompozicije za novi projekt, ali i privoditi kraju svoje studiranje na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti.

Jazz i slikarstvo

Dakle, vaša umjetnička karijera nastavlja se na dva kolosijeka?

– Upravo tako, ali ti paralelni kolosijeci često se susreću i isprepliću. Taj moment spajanja, odnosno povezivanja jazza sa slikarstvom zapravo me najviše zanima. No, nisam ja jedini umjetnik koji je spojio te dvije umjetnosti. Pritom je zanimljivo primijetiti da kad pitam svoje kolege glazbenike s kojom bi oni bojom povezali neki ton ili akord, vrlo često dobijem iste ili slične spontane odgovore. Drugim riječima, glazba i slikarstvo dvije su povezane umjetnosti, ali današnji ubrzani ritam života ne daje nam puno vremena da o tome tako razmišljamo. Kad glazbenici stvaraju svoje kompozicije često razmišljaju o tome koji bi se instrumenti u nju dobro uklopili, tako je i kod mene, ali ja malo više vodim računa o vizualnom izgledu svoje skladbe. U ovom ateljeu u Voloskom ima nekoliko slika koje su upravo tako nastale, kad sam oslikao jazz akorde. To su ta dva umjetnička kolosijeka koja ja spajam, o kojima razmišljam praktički istovremeno, da kompozicija ima svog vizualnog i glazbenog smisla.

 Ima li financijskoj smisla biti u isto vrijeme slikar i glazbenik?

– Ima i danas već lijepo mogu živjeti od svog stvaralaštva. Ovime želim dati do znanja da svi umjetnici, ponajprije često pogubljeni studenti akademija, vjeruju u sebe i u svoj rad. No, u mom slučaju ne možemo govoriti u stereotipu umjetnika kao boema koji spava do kasnog popodneva i ništa ne radi te uz puno priče želi zadržati neki svoj status. Ne vodim takav način života, već bih mogao reći da sam tome suprotnost. Budim se rano, brzo odlazim u atelje, gdje sviram ili slikam, od jutra do škurog. To su moji svakodnevni rituali koji sliče uobičajenom radnom vremenu. Drugim riječima, da bi se živjelo samo od umjetnosti, to traži potpunu posvećenost i disciplinu.

 Poznato je da vas mjesto ne drži – često ste mijenjali adrese stanovanja, ali ono što sva ta mjesta spaja jest Liburnija. Koliko je ova sredina inspirativna u umjetničkom smislu?

– Cijela kvarnersko-liburnijska regija itekako budi najdublje emocije. Recimo, bez Voloskog ne bi bilo ni Mačka z Voloskega. Iako sam živio u doista brojnim mjestima ovog našeg područja, Volosko me i danas najviše privlači i kada o njemu razmišljam uvijek se sjetim meni najdražeg filma svih vremena, Casanove Federica Fellinija i nekih melodija Nino Rote.

Tuliševica je također umnogome utjecala na moju karijeru umjetnika, tamo sam stekao svoja prva znanja sviranja kontrabasa kod prijatelja Darka Mihelića-Boćota. Volim mala mjesta, u kojima se osim ispreplitanja bapskih priča osjete životni misteriji uskih šetnica i prolaza starih jezgri. Ovaj kraj je poseban i zbog mirisa lavande i mente koji se širi, pogleda na Kvarner i krovova kuća, čovjeku se tako čini da ima najveću i najljepšu pozornicu ovoga svijeta.

 Rasprodaja Voloskog

No, Volosko ostaje najveća inspiracija. Što vas posebno motivira u tom malom mjestu koje zimi utone u svoj duboki san ?
– Kad sam noću sam u ateljeu, mogu se čuti tek zvonjava crkve, šum vjetra, koraci pokojih opijenih prolaznika ili izgubljenih ljubavnika koji se probijaju kroz buru. Sve škure su zatvorene, a mene sve to podsjeća na nekakav mačji život. Takvo Volosko je u isto vrijeme jedno prazno i pomalo tugaljivo mjesto, ali s druge strane puno inspirativne mistike.
To je dobar opis Voloskog zimi, a notu depresije daju sve one table koje oglašavaju da je kuća ili stan na prodaju, odnosno turiste obavještavaju o apartmanu s tri ili četiri zvjezdice.

Ima li života u tom lijepom liburnijskom mjestu?

- Na žalost, Volosko se već dugo rasprodaje, puno toga kupili su stranci koji poštuju ovo mjesto, ali ovdje borave dva ili tri tjedna godišnje. Najbolji uvid u to što se događa može se steći noću, kada se čovjek spusti do mula i pogleda na Volosko tražeći upaljena svjetla u kućama. Kad se zbroje sva ta svjetla, s pravom se možemo zapitati – koliko ovdje još ljudi uopće danas živi? Naravno, posve druga priča je ljeti. Volosko se mora oživjeti, i to hitno. Ima nas nekoliko koji se borimo za to da živne i koji vjeruju u još veći sadržaj u njemu. Ideja njegovog oživljavanja u zadnje vrijeme nas sve više povezuje, jer znamo da ako nešto ne poduzmemo da nam prijeti propast. Prvi korak na tom putu svakako je uređenje središnje ulice i njezino pretvaranje u umjetničko-ugostiteljsku, odnosno šetačku zonu.

Važnu ulogu u svemu tome imala bi i glazba, jer postoji nekoliko fantastičnih lokacija za održavanje koncerata. Recimo, zbog čega ne bismo češće imali jazz koncerte na otvorenom kao i dječje predstave? To ujedno traži regulaciju prometa, ali jedino tako možemo nešto promijeniti. Mogu slobodno reći da aktivno putujem svijetom, upravo sam se vratio iz Perua, i ovakve ljepote i posebnosti našeg starog ribarskog mjesta malo gdje možemo susresti, što bismo trebali iskoristiti u svakom smislu. Naravno, teško je zaustaviti trendove apartmanizacije i rasprodaje nekretnina. To je doista uzelo maha, ali ja vjerujem u transformaciju Voloskog.

 Teslina izreka

U svome ste životu imali zanimljivo i šaroliko iskustvo školovanja. Zbog čega takav put?

– Ima jedna Teslina izreka koja mi je izmamila suze : Još od djetinjstva bio sam prisiljen baviti se samim sobom. To mi je nanijelo mnogo patnje. Danas međutim, mislim da je to bila sreća u nesreći, jer sam naučio cijeniti neprocjenjivu vrijednost introspekcije za golo održanje kao i za stvaralaštvo. Umjetnost je ono što me oduvijek zanimalo, no nagovor roditelja me je prvo odveo u srednju Elektrotehničku školu a kasnije i završeni Hotelijersko-turistički fakultet. Kada sam se u tome dokazao onda sam odlučio upisati svoju želju odnosno Konzervatorij u Klagenfurtu te Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Da se razumijemo, svoje roditelje neizmjerno volim i ponosan sam na njih i na svaki bratov uspjeh.
Ja sam uvijek tražio zonu mira i inspiracije, što me odvelo u istraživanja poput mačke i vjerojatno ću još neko vrijeme ostati vagabundo.

IZAZOV NEPOZNATE SREDINE

Planirate li ikad napustiti Liburniju?

– Samo trenutno, upravo sam se prijavio na jednu rezidenciju u Beču koja traje tri mjeseca. Sada čekam rezultate natječaja. Ocijenio sam da su ovo prave godine da sebi priuštim neke nove izazove u nepoznatoj sredini, što će doprinijeti mom budućem radu.

 Dobro, kako je bilo odrastati u sredini u kojoj jazz i slikarstvo nema puno dodirnih točaka s tradicijom zvončarstva i tome sličnih užanci?

– Iskreno govoreći puno je glazbenika poput mene stasalo svirajući razno-razne obrade u gaža bendovima, ali se tog svog perioda života ja ne sramim. U mlađim sam danima osjećao snažnu povezanost sa svim tim matuljskim običajima, ali ona se negdje na mom putu odrastanja i sazrijevanja izgubila. To se vjerojatno dogodilo onog dana kad sam uvidio da se svi ti običaji mogu interpretirati drukčijim umjetničkim izričajima. Kasnijih godina, kad sam se ozbiljnije počeo baviti slikarstvom i jazzom, na mene počeli gledati kao da sam svemirac.

»Ča to sopeš« ili »ča ne biš slikal neš ča se razume«, bila su pitanja čak i mojih roditelja. No, mene je snažno privlačilo da istražujem sve ono što se krije ispod površine i da tražim nove puteve. S godinama sam postao rob tog istraživanja i pomicanja svojih glazbenih i slikarskih granica.

Svakako da bratu i meni nije bilo lako dokazivati se u takvoj sredini, pa smo često bili u situaciji da moramo glavom kroz zid. No, nismo mi jedini, puno je naših jazz kolega imalo slično iskustvo. Kada smo se dokazali bili smo lijepo prihvaćeni od svih i danas je drukčija priča. Moram dodati da smo tako podržani sa svih strana te se ovim putem zahvaljujem svima, da sada ne nabrajam.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.