Stogodišnja tradicija

U posjetu loparskim pčelarima: ‘Moj je pradjed imao pčele još 1918. godine…’

Mirjana Grce

Moj pradjed Ante Matahlija je imao pčele već 1918. godine. Od njega se pčelarstvom nastavio baviti moj djed, isto Ante, zatim moji roditelji Franjo i Lucija, posebno majka, a odavno i mi. Učio sam od djeda, s njim sam već sa 6-7 godina išao kod pčela, kaže Dušan Matahlija



Božana i Dušan Matahlija, pčelari iz Lopara na otoku Rabu u svome su radu odavno dosegli vrh. Med njihovog Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva – OPG-a Matahlija često je nagrađivan zadnjih godina, a svojevrsnu krunu njihov je rad dobio i nedavno u Osijeku na Danima meda, 24. ocjenjivanju kvalitete sortnog meda u našoj zemlji.


U konkurenciji 67 različitih sorti meda, njihov je cvjetni med – smilje – ukupni pobjednik. K tome, OPG Matahlija postao je na tom natjecanju šampion meda od kadulje, dok je za med od drače dobio zlatnu žlicu.


Puna vitrina nagrada


U njihovom domu u Loparu, uz ovogodišnja priznanja, izložena su i mnoga koja su primili počev od 2002. godine, od kada odlaze na natjecanja. Ukupni šampioni za najbolji med u Hrvatskoj bili su već četiri puta, a i njihov med od kadulje redovito je nagrađivan. Tako imaju punu vitrinu zlatnih i srebrnih žlica, priznanja, zdjela i pehara, a posebno im je radosno sjećanje da je papi Ivanu Pavlu II. u Osijeku 2003. godine darovan njihov med koji je te godine također bio šampion kadulje. No, nije med njihovih pčela izvan granica Hrvatske otišao samo u Vatikan i za to dobio zahvalnicu, nego već desetljećima putuje diljem Europske unije. Mnogi turisti ga odnose sa sobom i uvijek se, kao i domaći, vraćaju ponovo. Uz to, OPG Matahlija je u Osijeku jedne godine, kažu supružnici Matahlija, dobio prvu nagradu za najbolju pakovinu meda, dok su za najbolji suvenir nagrađeni ukupno tri puta. Jedna od značajnih nagrada koje su dobili je i Plavi cvijet za originalni suvenir – Loparsko blago.


Težak kruh




Za med i neke pčelinje proizvode, kao i za neke druge proizvode svoga OPG-a, imaju oznaku Otočni proizvod, a ona upućuje i garantira da se radi o izvornim otočnim proizvodima. Stoga su prisutni npr. na Sajmu otočnih proizvoda u Zagrebu, koji se održava dva puta godišnje. Sav svoj med prodaju na takvim sajmovima ili tijekom ljeta u Loparu, a tijekom cijele godine na kućnom pragu.


– Pčelarstvo je u našoj obitelji stogodišnja tradicija. Moj pradjed Ante Matahlija je imao pčele već 1918. godine. Od njega se pčelarstvom nastavio baviti moj djed, isto Ante, zatim moji roditelji Franjo i Lucija, posebno majka, a odavno i mi. Učio sam od djeda, s njim sam već sa 6-7 godina išao kod pčela. Kada bi roj otišao visoko na stablo, penjao sam se i skidao ga, a djed bi me ispod čekao. Koristile su se drvene košnice – daščare iz kojih se izrezivalo saće s medom i cijedilo u košare, koneštre.


Kasnije je sam izrađivao košnice »nastavljače«, a takve košnice tipa LR, uz nešto AŽ imamo i mi danas. Tako se već oko 50 godina bavim pčelarstvom, a supruga i ja zajedno radimo već više od 30 godina. Pčelarstva nema bez ljubavi, a kada se to zavoli, bez pčela se više ne može. Uz ljubav, hobi je izrastao u posao. Najveća nam je nagrada kada se netko vrati i kaže da želi još meda kupiti, uvodi Dušan Matahlija u njihovu priču o pčelarstvu.


U razgovoru sa supružnicima Matahlija uviđamo da je bit njihovog rada i uspjeha u posvećenosti i ljubavi prema pčelarstvu. Na njihovom primjeru se potvrđuje koliko je pčelarstvo težak kruh, koliko iziskuje znanja, strpljenja i umijeća, učenja i vremena, požrtvovnosti i rada. Zato su Matahlije pčelari, i radišni poput pčela, i to tijekom cijele godine.


Brodom na otok


Pčele OPG-a Matahlija doma su u Loparu, no svakog proljeća ih ekobrodom odvoze na nenaseljeni otok Sveti Grgur. Imaju oko 200 košnica od kojih dio sele na taj susjedni otok. Za selidbu, kažu Božana i Dušan Matahlija, košnice se prvo moraju pripremiti i zatvoriti, a zatim se prevoze uz dugogodišnju ekipu pomagača na pripremljeno mjesto.


– Da sve prođe kako treba, uz dobru organizaciju treba i mrvica sreće. Treba organizirati kamione koji košnice prevezu od stacionara do obale, zatim ekobrod i ljude koji nam pomažu, a uz sve to treba »uštimati« i bonacu. Na Svetom Grguru su naše pčele u vrijeme paše, od svibnja do prvih dana srpnja. Tamo je glavna paša, prvo kadulja ili kuš, a zatim smilje. Meda od kadulje je relativno najviše, zatim meda od drače, te najmanje meda od smilja koji je izuzetno cijenjen. To su sve sortni, kvalitetni medovi, a s obzirom na to da smo na otoku, svaku sortu meda koju imamo vrcamo jedanput godišnje. Iznimno i rijetko, u dobrim godinama, kadulju vrcamo dva puta u pašnoj sezoni. Zapravo, to nam se dogodilo samo jedne godine. Pčelarstvo na otoku se po tome jako razlikuje od onoga u unutrašnjosti na kopnu, gdje se vrca više puta godišnje.


Pčele su cjelogodišnja briga, i nema dana da nismo u pčelinjaku, a po ljeti takoreći od jutra do mraka. Ovo je velik i težak fizički posao. Sve treba znati, a opet uvijek nešto iznenadi. Danas, pčela bez pčelara jako teško opstane. Potrebna su stalna usavršavanja vještina kroz seminare i literaturu, praćenja meteoroloških uvjeta, poznavanja medonosnog bilja i konstantne borbe protiv pčelinjih bolesti. Mi na otoku imamo sreću da nema tvornica, da je sve manje zagađeno, a pogotovo je tako na Svetom Grguru. Uz našu posvećenost poslu, to je jedan od razloga našeg uspjeha. Na prvom mjestu nije kvantiteta nego kvaliteta, stoga se trudimo, pa kako bude bude, nekad više, nekad manje, poručuju supružnici Matahlija.