Rijeka se guši u smeću, a Krčani na njemu zarađuju i stvaraju brend

Primarna selekcija ključ je uspješne strategije gospodarenja otpadom. Zapaliti ili zakopati nešto što se može ponovo iskoristiti, civiliziranom svijetu je izvan pameti, kaže direktor Ponikvi Frane Mrakovčić

KRK U pregovorima s Europskom unijom, u poglavlju 27. Okoliš, Hrvatska se obvezala da će do 2015. uvesti selektivno prikupljanje otpada. Sukladno istim obvezama, već 2020. godine Hrvatska bi trebala prikupljati 50 posto razdijeljenog otpada. S obzirom na dosadašnji tempo kojim se mijenja hrvatska politika gospodarenja otpadom, zahtjevi Europske unije doista se čine teško ostvarivim. Najbolji primjer tomu je Županijski centar za gospodarenje otpadom Marišćina, koji je odavno trebao biti u funkciji. Marišćina ne samo da nije gotova, već se njezin završetak neprestano prolongira, a okolna mjesta pet mjeseci trpe nesnosan smrad zbog neselektivnog gomilanja komunalnog otpada. Posve sigurno, Marišćina ne bi bila gorući problem grada Rijeke i Primorsko-goranske županije da je zaživjela primarna selekcija otpada. 

 Premda je jedan od začetnika krčkog modela gospodarenja otpadom, profesora Stanka Uršića riječka politika uglavnom zaobilazi u širokom luku. 

    – Meni je razumljivo da prof. Uršića političari ignoriraju jer on priča istinu. Doduše, on je veliki idealist, ali je neosporna činjenica da puno zna, što našim političarima očito ne odgovara. Stanko Uršić predložio nam je kroz studiju način gospodarenja otpadom koji smo u većoj mjeri prihvatili, otkriva Mrakovčić. 

  S obzirom na činjenicu da još uvijek ne postoji zakonska regulativa koja će sankcionirati domaćinstva koja u istu kantu bacaju papir, ostatke hrane, plastiku, staklo, stare lijekove ili baterije, gradska vlast nije ustrajala u tome da kod građana Rijeke i prstena probudi ekološku svijest. Primjer koji ide u prilog tezi da takva misija ipak nije nemoguća, nalazi se u najbližem riječkom susjedstvu – na otoku Krku. Naime, tamošnje komunalno društvo Ponikve sedam godina uspješno provodi projekt primarne selekcije otpada. Štoviše, broj kućanstava koja selektiraju otpad od 2006. kontinuirano raste.

    – Primarna selekcija nema alternativu; to je ključ svake uspješne strategije gospodarenja otpadom. Na kraju, na primarnu selekciju otpada prisiljava nas i Europska unija. Jednostavno, zapaliti ili zakopati nešto što se može ponovo iskoristiti, civiliziranom svijetu je izvan pameti. Problem Hrvatske je u tome što nismo razvili kulturu selekcioniranja otpada, a to treba mijenjati. Konkretno, u mom domaćinstvu kantu namijenjenu za otpad koji se doista više ne može iskoristiti, praznimo jednom u 15 dana. Smeće, dakle ono što je neiskoristivo, čini svega 20 posto komunalnog otpada, jasan je Frane Mrakovčić, direktor komunalnog društva Ponikve koje, unatoč skeptičnima, uspijeva mijenjati ekološku svijest stalnim i povremenim stanovnicima Krka.    

Nedostaje sila zakona

– Ponikve nikada građane nisu prisiljavale, a niti posebno motivirale na to da otpad iz kućanstava razvrstavaju, što je glavni razlog da postotak razdijeljenog prikupljenog otpada na Krku nije i brže rastao. Premda se to nekima čini dobrim rezultatom, smatram da smo mogli prikupiti više od 38-39 posto razvrstanog otpada, koliko ćemo ostvariti 2012. Naravno, zakonska regulativa koja bi kaznila ona kućanstva koja ne razdjeljuju svoj otpad, pomogla bi nam da puno brže dostignemo standard zapadne Europe, kazuje Mrakovčić. 

    Unatoč njegovoj skromnosti, valja zamijetiti da je krčko komunalno društvo Ponikve stiglo do europskog praga, i to relativno brzo. Naime, 2006. godine, kada se počela voditi statistika, Ponikve su prikupile samo 18,2 posto razdijeljenog otpada. Sedam godina kasnije desetak posto kaskaju za, primjerice, Austrijancima. Krčki primjer potvrđuje da su građani Hrvatske voljni u svojim domaćinstvima selektirati otpad bez sile zakona. Govoreći istinu, ekološka svijest nije se na Krku probudila iznenada, niti bez truda. 

    – Prije svega bilo je potrebno građane educirati o problemu otpada; Ponikve su snimile nekoliko edukativnih filmova, uz račune dijelimo promidžbene materijale, obilazimo mjesne odobre, škole i vrtiće. Na početku akcije, domaćinstvima smo podijelili kantu za biološki otpad, dakle za ostatke hrane koji na deponiju razvijaju onaj neugodan miris, te kutiju za papir i karton. Također, od 2008. darujemo građane kuponima s kojima mogu uzeti vreću komposta kojeg dobijemo nakon obrade bio-razgradivog otpada. Svake godine podijelimo između pet i sedam tisuća vreća komposta, ilustrira Mrakovčić, ali naglašava da se može još puno bolje.    

Potjerala ih Marišćina

– Zadovoljan sam zbog činjenica da je, uz Čakovec, Krk jedina sredina u Hrvatskoj u kojoj se na ekološki prihvatljiv način gospodari s otpadom. Također, drago mi je da naš projekt pridonosi imidžu Krka kao ekološki osviještene sredine. Svejedno, nisam posve zadovoljan. Naime, puno je novca uloženo u infrastrukturu za prikupljanje i obradu razdijeljenog otpada koja, unatoč našem trudu, još uvijek nije niti 50 posto iskorištena, što nam govori da valja pojačati aktivnosti. Nadam se da Krk za tri-četiri godine može ostvariti 60-70 posto odvojenog prikupljanja otpada. Isto tako vjerujem da će Krk 2020. prikupljati 80 posto razdijeljenog otpada, navješćuje Mrakovčić i ostavlja dojam direktora kojem nikad ne nedostaje poslovnog motiva. 

    – Motivi koji su nas ponukali da na drukčiji način počnemo gospodariti s otpadom i danas nas guraju. Kao prvo, to je poštivanje civilizacijskog standarda prema kojem je nedopustivo komunalni otpad trpati u jednu kantu, tako da dobijemo neupotrebljivo smeće, objašnjava Mrakovčić. 

    Unatoč plemenitim pobudama, vjerojatno bi na Krku i danas razbijali glavu što s otpadom i deponijem da nije bilo sumnji u vjerodostojnost tumačenja da će Županijski centar za gospodarenje otpadom Marišćina biti gotov u predviđenom roku. 

    – Naš projekt je počeo 2000., kada smo procijenili da Marišćina neće biti na vrijeme gotova. Naime, još 1996. u Gradskoj vijećnici rečeno je da će Marišćina biti u funkciji do 2000., a kao što vidimo taj projekt nije gotov niti dan danas. Ja sada ne želim upirati prstom u one koji su odgovorni da projekt kasni gotovo 15 godina, ali je činjenica da su nas ti isti ponukali da promijenimo strategiju gospodarenja otpadom. Na Krku se 2000. pojavio problem nedostatka odlagališnog prostora, a kako nismo računali s Marišćinom, Ponikve su krenule u potragu za zemljištem. U dogovoru s Općinom Vrbnik odlučili smo se za proširenje postojećeg odlagališta Treskavca koji je s početna tri hektara narastao na deset, objašnjava Mrakovčić. 

Sabirni punktovi

Proširenje deponija bio je preduvjet da otok počne drukčije gospodariti s otpadom. 

U svakoj od sedam jedinica lokalne samouprave na Krku (Omišalj, Vrbnik, Baška, Malinska, Punat, Dobrinj i Krk) u funkciji je i jedno posebno sabirno mjesto za besplatni prihvat glomaznog i opasnog otpada od građana. Takozvani Posami prikupljaju sve ono što na deponij ne bi smjelo završiti: stare akumulatore, istrošene fluorescentne cijevi, živine lampe, ambalažu za kemikalije, elektronički otpad, auto-gume, namještaj…

    – Dvanaest tisuća četvornih metara našeg odlagališta je 2003. zabrtvljeno nepropusnim folijama. Oborinske vode s deponija više se nisu slijevale u zemlju, već u posebne bazene. Dakle, zaustavili smo onečišćavanje podzemlja. Paralelno s tim, hrvatski stručnjaci su za Ponikve izradili studiju o ekološki prihvatljivom načinu gospodarenja otpadom. Studija koju potpisuju Stanko Uršić, Slaven Dobrović i Tomislav Lerotić bazirala se na odvojenom načinu prikupljanja otpada. Kako bi Treskavac mogao primiti i dalje reciklirati tako razdijeljeni otpad, te za nabavku posuda za prikupljanje odvojenog otpada iz kućanstava, zadužili smo se 15 milijuna kuna. Konačno, sredinom 2005. počeli smo od naših građana prikupljati razvrstani komunalni otpad. Otkad je donesena odluka o promjeni politike gospodarenja otpadom, pa do njezine realizacije protekle su dvije godine. Jasno, bez volje svih političkih čimbenika na Krku, s projektom bi se otezalo, smatra Mrakovčić. 

    Rezultat odgovornosti lokalne politike i komunalnog društva je sljedeći – na otoku Krku danas postoji 1.500 sabirnih punktova s pet različito obojenih baja u koje građani mogu odvojeno odlagati otpad iz domaćinstva. Dakle, Krk broji 7.500 posuda za prikupljanje razdijeljenog otpada, što je kapacitet koji, kako kazuje Mrakovčić, premašuje sadašnju »proizvodnju« otpada na Krku.   

Reciklažno dvorište

Kako bilo, krčka praksa otvara mogućnost za igru brojki. Naime, ako Rijeka godišnje prikupi oko 70 tisuća tona otpada, a Krk već danas sa svojih 7.500 posuda ima kapacitet za polovinu od te tonaže, može se izvesti računica da bi riječkoj Čistoći trebalo, grubo rečeno, 15 tisuća baja. Korak dalje, Ponikve su za svoje baje potrošile oko četiri milijuna kuna, što nameće zaključak da bi Čistoća s oko osam milijuna kuna riješila osnovnu pretpostavku za razdijeljeno prikupljanje otpada – baje. Doduše, riječki problem još uvijek predstavlja nemogućnost da se tako razvrstani otpad dalje obrađuje, te kao sekundarna sirovina proda. No, i u tom pogledu Rijeka bi se trebala ugledati na Krk gdje deponij Treskavac besprijekorno radi. Naime, zahvaljujući reciklažnom dvorištu na Treskavcu posao je pronašlo 50 Krčana, a prodaja sekundarnih sirovina pokriva već 40 posto troškova nastalih zbog uvođenja primarne selekcije. K tomu, stari i ekološki neprihvatljiv dio deponija se sanira.   – Posude u koje građani odlažu iskoristiv otpad dolaze u reciklažno dvorište Treskavca, gdje se otpad dalje ručno obrađuje. Naime, potrebno je dodatno očistiti i takav otpad; ipak ga svi građani ne razvrstavaju kako je predviđeno pa u njemu bude 10-ak posto smeća. Ponikve imaju ugovor s ovlaštenim koncesionarima koji od nas otkupljuje sekundarne sirovine. Prodaja tih sirovina još ne pokriva troškove primarne selekcije, međutim postoje neizravni prihodi, koji se ponajviše očituju kroz turizam, odnosno kroz promoviranje Krka kao ekološki prihvatljive destinacije. Također, Ponikve će imati manje troškove zbog odlaganja otpada kad zaživi Marišćina, objašnjava Ivan Jurešić, rukovoditelj komunalije u Ponikvama i zaključuje – najskuplji otpad je nerazvrstani otpad.