Nekadašnju izolaciju kojoj je glavni cilj bio smjestiti osobe s duševnim poremećajima daleko od pogleda, Psihijatrijska bolnica Rab pretvorila u svoju prednost...
Posljednje lastavice sa sutonom su završile svoj glasni niski let oko gnijezda smještenih podno krovova kamenih zgrada. Uskoro će ih u čuvanju ljetnog neba zamijeniti šišmiši, njihova stalna noćna smjena. Poput pouzdanog sata oglasio se i ćuk svojim jednoličnim pjevom. Nekoliko mačaka, tek probuđenih iz svog cjelodnevnog ljetnog sna, grije se na toplom kamenu dok toplinu otočnog zraka prožimaju mirisi lavande i zvukovi gitare.
Pjevuše se pjesme s porukama ljubavi – Doobie Brothers i Superstition, Uriah Heep i Lady in Black i Ben E. Kingov Stand by me. Društvo okupljeno ispod arkada srednjeg bloka nekadašnjeg ratnog logora uskoro će ubrzati ritam Zabranjenim pušenjem i Azrom, a bez pretenzija na medalju za novinarsku odvažnost i – što je važnije – bez nepotrebnih predrasuda, naša novinarska ekipa prenoćit će u Kamporu. Točnije, u Psihijatrijskoj bolnici Rab. Bolnici koja već godinama briše predrasude na tankoj liniji između onih koji rado vole razmišljati da je njihov položaj uvijek i samo izvana, a netko drugi, sasvim nepoznat, nalazi se unutra.
Bolnica koja je započela s radom prije punih 58 godina na mjestu talijanskog koncentracijskog logora prošla je dugačak put do današnjeg izgleda, ali i ustroja koji uključuje sedam odjela, četiri odsjeka i dvije službe. Svojim sve suvremenijim pristupom psihijatriji svrstava se među najprepoznatljivije bolnice regije pa šire, a godišnje se u Kamporu zabilježi oko 2.800 prijema pacijenata što je u prosjeku gotovo osam pacijenta dnevno. U 24 sata koliko smo proveli u rapskoj bolnici zaprimljeno je 11 pacijenata. Medicinski timovi bolnice slažu se da posla ima mnogo za relativno malen broj liječnika i medicinskih sestara. Oni koji pak u bolnici rade nešto dulje, smatraju da je bolnica zahvaljujući dijelom i uloženim sredstvima osnivača, bitno drugačija izgledom, ali i samim načinom rada koji se bitno promijenio pa je rad s pacijentima u mnogočemu sada lakši.
Mirna noć
U noćima poput ove, kako nam objašnjavaju, znale su se prije dvadesetak godina dešavati incidentne situacije čije su posljedice nerijetko bile šivanja rana, razbijena stakla i vezivanje bolesnika. Danas nam je osim noćenja, dozvoljeno bez pratnje krugom bolnice slobodno se kretati noću.
Kad bi to bilo moguće, o rapskoj bolnici pitali bi i mačke. Njih je, naime, nemoguće izbjeći i po svojoj bi brojnosti mogle uskoro postati članovi bolničkog tima. Broj mačaka u bolnici u Kamporu procjenjuju se na otprilike pedeset stalnih stanara. Slobodna procjena približava se troznamenkastom broju budući da neprestano tijekom boravka susrećemo proljetni podmladak. Mačke imaju stalnu veterinarsku skrb, site su i nimalo plahe. Uopće ih ne zanima automobil kojem su se u krugu bolnice našle na putu pa prometno pravilo bolničkog kruga nalaže da se mačka zaobilazi kako god je moguće i ne ometa u siesti nasred ceste. Ove životinje koje onima koji ih vole uvijek nekako predstavljaju utjelovljenje slobode pripitomljenih vrsta, instinktivno su odabrale ovo mjesto za svoj dom. Njihov suživot s pacijentima i zaposlenima u bolnici za kraj našeg boravka donio nam je i jedan simboličan detalj. Dok nas nakon cjelodnevnog druženja prati do bolničke porte, ravnateljica koja prilično uspješno ostavlja dojam da službeni mobitel koji stalno zvoni i na čiji se svaki poziv javlja, ne zvoni zbog gorućih problema koje rješava u hodu i odmah, govori nekome na drugoj strani da pomogne mačiću koji se zaglavio negdje u bolničkom krugu. Pojašnjava da životinja za početak treba dobiti vode da ne dehidrira pod visokim suncem. »Ma, mali je zaglavio i jako mijauče. Dajte mu vode, da ne dehidrira, a kad završite s poslom, pomozite mu izaći.«
– Rekao bih da je noć posljedica pripreme dana. Kad procijenimo da nešto treba intervenciju, pokušavamo to rješavati preko dana. Nekad je to bilo puno dinamičnije, no nove terapije donijele su i novu kvalitetu liječenja, novi način rada i svojevrsnu mirnoću u radu. Kad sam tek došao u ovu ustanovu, bilo je puno više intervencija, tijekom noći i tijekom dana. Bilo je više klasičnih psihijatrijskih stanja, nasilja i agresivnosti, no to je sad sasvim drugačije, to je jedan mirniji, individualiziran rad u kojem nastojimo prići pacijentu i prepoznati što mu treba. Kao što u životu nema krajnosti, ni naš posao nije vezan samo uz lijekove i psihoterapiju. Čini mi se da tome doprinosi i promjena u društvu, nema više stereotipa. Faktički, mi smo danas uslužna djelatnost, ovdje smo zbog ljudi i pacijenata te, naravno, njihovih obitelji – govori nam psihijatar dr. Siniša Rakić koji je zajedno s medicinskom sestrom Ivanom Janeković Deželjin dežurna služba te noći.
Upravo su završili večernji obilazak odjela i kažu da u dežurstvima prvenstveno nastoje da noć bude mirna pacijentima. Iako je rapska bolnica prvenstveno ustanova kroničnog tipa, događaju se ovdje i akutna stanja i prijemi, često vezani uz psihoze i krizna stanja.
Karaoke četvrtkom
– Mi predlažemo, nudimo i sugeriramo, a na osobama je da odaberu što im odgovara. Izostane li inicijativa, onda mi kanaliziramo i intenziviramo rad s pacijentom – ističe dr. Rakić.
Prema kućnom redu bolnice, pacijenti odlaze na počinak u 22 sata. Odjeli se otvaraju u 7 sati ujutro kada počinju pripreme za dan koji slijedi. Ispred prostorija u kojima smo proveli noć vrlo je živo već rano ujutro. Prostorije se nalaze u blizini novoopremljene bolničke kuhinje iz koje nešto iza sedam sati počinju izlaziti nebrojene kašete kruha. Kruh sami pacijenti nose i odvoze na odjele gdje su smješteni i gdje će doručkovati. Neki pak jednostavno šetaju bolničkim krugom ili sjede u hladu pinija gdje cvrčci najavljuju još jedan vrlo vrući ljetni dan. Svi se pozdravljamo bez zaustavljanja jer dan je dugačak i sve nas zajedno čeka još puno posla.
Nakon doručka i podjele terapije pacijenti se usmjeravaju prema svojim grupama. Uglavnom je to individualiziran program koji vode terapeuti, a tu su i terapijske zajednice. Posebno su zanimljive razne kreativne radionice u koje se uključuju pacijenti. Dio njih brine se o mediteranskom vrtu koji je prošle godine upotpunjen vrlo meditativnim terapijskim vrtom. Dio pacijenata izrađuje suvenire od lavande po kojoj miriše čitava zgrada u blizini polja. U prizemlju zgrade nalazi se kuhinja u kojoj pacijenti uče kuhati pripremajući se za samostalan život. Na katu se nalazi knjižnica, štafelaji likovne radionice i soba s gitarama, bubnjevima i kongama. Oprezno ulazimo u prostoriju iz koje dopiru pjesme vrlo slične sinoćnjem repertoaru.
– Da sam znala da ćete doći, stavili bismo bijele rukavice – kaže nam radna terapeutkinja Martina Kovačević dok s deveteročlanom grupom uz glazbenu pratnju pjeva pjesmu »Nije kraj« Jelene Radan.
Bijele rukavice pojačale bi dojam jer grupa, osim što pjeva i svira, tu pjesmu izvodi i na znakovnom jeziku. »Možete nas slikati«, složna je grupa. »Ja samo ne bih željela da objavite moje ime«, dodaje jedna djevojka dok mladić do nje kroz smijeh govori: »Meni možete objaviti i adresu«. Na pitanje zašto su odabrali ovu radionicu uglavnom kažu da vole pjevati. Neki obilaze sve radionice, kuhaju i slikaju, a jedna nam djevojka govori da joj opasno ponestaje knjiga u knjižnici. A kako se pronalaze talenti, pitamo, dok dva mladića za gitarama usklađuju rifove Metallicina »Nothing Else Matters«.
Otvorena vrata
– Ovdje radim jako, jako dugo. Danas tu prevladava jedan sasvim drugačiji pristup nego nekad. Nema stezulja, vezivanja i vikanja, sestre su educirane i postale su ravnopravni članovi tima. Vjerujem da su i pacijenti i njihove obitelji zadovoljniji. Ne mogu reći da pokušaji integrativnog pristupa nisu postajali i nekad, pokušavalo se, da, no to se svodilo na pokoji sat u danu. Bolnica se u pravilu svodila na to da pacijent ovdje dođe, dobiva terapiju, doručak ručak i večeru i leži u svom krevetu – prisjeća se glavna sestra Psihijatrijske bolnice Rab.
Nekadašnju izolaciju kojoj je glavni cilj bio smjestiti osobe s duševnim poremećajima daleko od pogleda, ova je bolnica pretvorila u svoju prednost i iskoristila za humanije liječenje. Vrata bolnice uvijek su otvorena za posjetitelje, ovdje se održavaju međunarodni kongresi, dolaze studijske grupe i čini se da je javnost uvijek dobrodošla. Prema mišljenju ravnateljice Psihijatrijske bolnice Rab doc. dr. Vesne Šendula-Jengić, otvorena vrata jedan su od načina kako se psihijatrijsko liječenje može raditi u zajednici. Što je bolnica transparentnija i vidljivija, svima je korisnija, smatra ravnateljica.
– Na taj način smanjujemo strah od nepoznatog i stigmu. Duševna bolest sama je po sebi zbog tajnovitosti našeg mozga, brojnih vanjskih i unutarnjih faktora, nepredvidljva. Istraživanja mozga su fenomenalna – od biokemije stanice, preko epigenetike do nasloženijih i najfinijih treptaja duše. Međutim tajna i strah da će nam se dogoditi da nećemo »biti svoji« jak je kao i strah od smrti. To je strah od gubitka sebe – tvrdi doc. dr. Šendula-Jengić.
Nije novost da doc. dr. Vesna Šendula Jengić u razgovorima s medijima uporno inzistira na borbi protiv stigmatizacije osoba s duševnim bolestima. Iako nam nije željela komentirati nedavni medijski slučaj prisilnog smještanja u psihijatrijsku ustanovu, izričito nam kaže da se društvo ne smije psihijatrizirati. Stigmatizirati duševne bolesti kao takve, davati poruku da u psihijatriji 21. stoljeća vladaju iste metode kakve su bile prije tri stoljeća, loša je poruka. Upravo zbog toga ljudi izbjegavaju susret s liječnikom i ne iznose svoje tegobe, izbjegavajući tako liječenje koje da je pravovremeno, moglo dovesti do puno boljih rezultata u puno kraćem vremenu. Zbog toga, kako kaže, pacijenti često dolaze u vrlo teškom psihičkom stanju, kad organizam doživljava i biokemijske promjene. Upravo zbog stigme češće su automedikacije odnosno posezanje za različitim sredstvima koja mogu izazvati i dodatne poremaćaje pa u konačnici i pokušaj sucida kao trenutnog i ultimativnog rješenja za bijeg iz kriznog situacije.
Moderniji lijekovi
Pitamo je primjećuje li promjene u dijagnozama s kojima se susreće u bolnici i je li vrijeme u kojem živimo donijelo nove poremećaje. Doc. dr. Šendula-Jengić kaže kako primjećuje značajno smanjenje udjela bolesnika koji boluju od shizofrenije. No, to ne znači da je došlo do smanjenja pojavnosti ove bolesti u cjelokupnoj populaciji jer ona kontinuirano zahvaća do jedan posto opće populacije. Jedan od razloga smanjenja možda leži i u lijekovima koji su moderniji, ali i određenoj transinstitucionalizaciji koja, prema njezinom mišljenju, kao proces nije idealna. Naime, liječenje takvog bolesnika u društvenoj zajednici je daleko skuplje nego liječenje u zdravstvenoj ustanovi, a kamoli u domu. Ona smatra da je liječenje i kvalitetna psihijatrija u zajednici nešto čemu suvremena psihijatrija treba težiti.
S druge strane porast se primjećuje kod drugih dijagnoza. Bolesnici koji boluju od afektivnih poremećaja, poglavito depresije, raznih posttraumatskih poremećaja, poremećaja osobnosti, ovisnosti i dualnih dijagnoza gdje je primarni poremećaj povezan s ovisnošću – to su ukratko dijagnoze koje su trenutno u ekspanziji. Takve dijagnoze sve su češće i u rapskoj bolnici vrlo se često susreću kod mladih ljudi s vrlo teškim i složenim dijagnozama. Zlouporabe sredstava ovisnosti nerijetko narušavaju i tjelesno zdravlje pa je ova bolnica zapravo vrlo često suočena s terapijom tjelesnih i psihičkih stanja.
– Uz ostalo, to možemo tumačiti i cjelokupnom situacijom u društvu i jednim određenim društvenim licemjerjem gdje se deklarativno proglašava velika briga za duševno bolesne, a s druge strane trend je biti mlad i zdrav. To su ljudi koji mogu dobivati napredovanja i radna mjesta. Naše društvo s jedne strane jako se brine o svojim slabijim članovima, a s druge strane ih marginalizira u nekakvoj trci za rastom i materijalnim. Takva dihotomija donosi da oni koji ne mogu opstati u toj trci, vrlo brzo doživljavaju jedan društveni zaborav – upozorava doc. dr. Šendula-Jengić.
Najveći izazov ovog posla za nju je pomoći čovjeku, naći najbolje i najprimjerenije metode pomoću kojih će se izvući iz krize. Jer čim više nema akutne krize, odmah je manja tjeskoba i strah te je lakše tražiti rješenja.
– Mi nastupamo onda kada se gubi tlo pod nogama i kada se ljudi osjećaju loše i kad trebaju stručnu pomoć. To je zapravo naša misija. Depresija, ali i ovisnosti i poremećaji ličnosti danas su pri samom vrhu svjetskog pobola. Često su udruženi s mnogim bolestima, s tjelesnim bolestima. Udružena su s malignim bolestima, s kardiovaskularnim bolestima i s nekim drugim kroničnim bolestima. Što je tu bilo prvo? Bila bih sretna kad bih vam mogla dati odgovor na to pitanje. Svaki stručnjak možda pomisli da je pronašao ono što je bilo prije, no tu se nismo usuglasili i nismo našli lijek za sve bolesti. Treba raditi i surađivati jer više nema struka koja mogu bez interdisciplinarnosti – tvrdi ravnateljica Psihijatrijske bolnice Rab.
Na pitanje kako stručnjaci koji pomažu osobama s duševnim poremećajima prevladavaju situacije svog svakodnevnog posla i njihove posljedice, doc. dr. Šendula Jengić za sebe kaže da se ne osjeća kao menadžer jer nikad nije odstupila, ni prestala raditi svoj liječnički poziv.
– Radim na odjelu i imam svoje pacijente. Ne osjećam se kao menadžer. Mislim da zapravo sve počiva na radu. Ako radiš, ako si pošten u tome što radiš, dobri rezultati ne mogu izostati. Tu su i ljudi s kojima radim i bolesnici. A u današnje vrijeme raditi s čovjekom i za čovjeka, jednostavno je privilegija. I to je možda jedan dio odgovora na vaše pitanje – objašnjava.
