Započela berba

Bili smo u berbi u vinogradu obitelji Katunar: Otkrili su nam neke tajne stvaranja znamenite žlahtine

Marinko Glavan

Foto Vedran Karuza

Foto Vedran Karuza

Za dobru berbu i kasnije dobro vino vrlo je važno ispravno procijeniti trenutak berbe, odnosno kada je grožđe idealno zrelo za proizvodnju vina. To se čini na dva načina. Prvi su objektivni pokazatelji, poput udjela šećera i drugih parametara koji određuju idealan trenutak za branje, a drugi je iskustvo, objašnjavaju otac i sin, Anton i Toni Katunar



Vrbnička žlahtina kraljica je među vinima Kvarnera, a ovih je dana u tijeku berba grožđa ove uistinu plemenite sorte, čije ime dolazi od pridjeva »žlahten«, što znači – plemenit, koja se na otoku Krku uzgaja od pamtivijeka. Jedan od poznatijih uzgajivača ove sorte vinove loze, ali i vrhunskih krčkih vinara, je Anton Katunar, koji je kao domaćin i vrstan stručnjak, zajedno sa svojim sinom Tonijem, našoj novinarskoj ekipi pokazao kako izgleda berba i početak pretvaranja zlatnih grozdova u vrhunsko vino.


Do vinarije Katunar stiže se Krčkom magistralom, skretanjem s ceste koja vodi iz Punta prema Baški, u smjeru Vrbnika. Nakon nekoliko kilometara, na osami uz cestu, uz same vinograde žlahtine, smjestila se obiteljska vinarija, koja obuhvaća podrum i prodajni prostor u kojemu posjetitelji mogu kušati i kupiti desetak vrsta vina i pjenušaca koje gospodarstvo proizvodi, ali i neke od krčkih delicija, poput smokvenjaka ili domaćih džemova.


Da je berba najstresnije vrijeme za vinogradare i vinare, pokazuje se odmah na početku našeg posjeta. Dolazimo u prodajni prostor vinarije, gdje nas dočekuje ljubazna zaposlenica i velika, glasna crvena papiga Kika, obiteljski ljubimac i maskota vinarije, ali našeg sugovornika, Antona Katunara, u dogovoreno vrijeme – nema.




Zovemo ga telefonom, objašnjava nam da ima kvar na kamionu kojim se pobrano grožđe iz vinograda doprema do podruma na preradu, koji mora hitno riješiti jer grožđe ne može čekati.


– Sve što se pobere mora biti prerađeno istog dana. Tako vam je to u poslu, uvijek kad ga je najviše i kad je najvažnije, nešto pođe krivo, ali već smo navikli da je u ovo doba godine uvijek nekakva strka, kaže nam, unatoč nevoljama s kamionom dobro raspoloženi Katunar.


«Vinske« slike


Dok ga čekamo, razgledavamo prodajni prostor koji se proteže preko cijele gornje etaže zgrade vinarije. U prvom su planu, naravno, vina, od žlahtine, preko opola, desertnih vina i pjenušca »Biser mora«, do crnih vina poput syraha i plavca malog, ali brzo otkrivamo i brojne druge zanimljivosti.



Anton Katunar je, naime, kako nam je kasnije objasnio, i strastveni sakupljač starinskog namještaja i brojnih starih predmeta iz svakodnevnog života, a posebno mjesto zauzimaju portreti, pejzaži i druge slike naslikane – vinom.


Da ne bi bilo zabune, u dnu svake od njih napisano je i kojim je točno vinom naslikana. Dok čekamo, stalno dolaze i brojni posjetitelji i kupci, i to unatoč kraju glavne turističke sezone. Većina ih, iako je tek bilo prošlo deset sati ujutro, odlučuje kušati neka od vina iz ponude, a praktički nitko ne odlazi bez pokoje boce.


Posebno je temeljit u kušanju bio mladi poljsko-talijanski par, Inga i Roberto, koje pitamo što im se svidjelo. Vrlo brzo se ispostavilo da je Roberto bivši konobar koji je radio u restoranima u Italiji, te prilično dobar poznavatelj i, kako ističe, veliki ljubitelj vina, posebno crnih.



– Od bijelih vina probali smo dvije vrste žlahtine, a od crnih Kurykta Nigru i Syrah. U usporedbi bijelih, Sveta Lucija je svakako bolji izbor, vino koje ima manje kiselina, suše je i ima izraženije okuse karakteristične za ovu sortu.


Kurykta Nigra je vrlo dobro crno vino, rekao bih za svaki dan, ali posebno me oduševio Syrah koji me svojom punoćom okusa, odličnom uravnoteženošću i aromom podsjeća na neka od zaista dobrih vina talijanskog juga, prikladno i za posebne prilike. Svakako sa sobom nosimo nekoliko butelja, kući u Wroclaw, gdje živimo, rekao nam je Roberto.


U tom trenutku stiže i naš domaćin, Anton Katunar, a uskoro nam se pridružuje i njegov sin Toni. Dogovor je da odmah idemo u vinograd.


Kako je vinarija smještena usred vinograda, očekujemo kratku šetnju, ali nam Anton objašnjava da je njegov glavni vinograd smješten više od deset kilometara daleko, na obroncima iznad Drage Bašćanske, na poziciji Supele – Sveta Lucija pa krećemo automobilom.



Putem nam domaćini objašnjavaju da je riječ o najvećem vinogradu »u jednom komadu« na hrvatskim otocima, koji se prostire na trideset hektara, na kojima je zasađeno oko 250.000 trsova vinove loze, većinom žlahtine.


Već s ceste vidi se velika zelena površina vinograda na strmini brda, no Katunari nam objašnjavaju da je pogled na vinograd najbolji sa suprotnog brda, točnije iz Svetišta Majke Božje Goriške pa prvo odlazimo na tamošnji vidikovac, s kojeg puca fenomenalan pogled na cijelu bašćansku kotlinu, kao i na vinograd Katunarovih.


Dolje bijelo, gore crno grožđe


– Ako bolje pogledate, vidjet ćete da je vinograd podijeljen na četiri površine. Na najniže i najveće dvije uzgajamo žlahtinu, a gornje su rezervirane za crne sorte grožđa kojima najbolje odgovara takvo strmo i krševito tlo.



Općenito, ovaj je položaj idealan za uzgoj grožđa zbog puno sunca i malo vlage, zbog čega je loza vrlo zdrava i ne zahtijeva mnogo tretiranja protiv bolesti.


Uz to, zbog izloženosti suncu, postižu se vrlo visoki udjeli šećera i drugih tvari koje su preduvjet za proizvodnju kvalitetnog vina, što su pokazala i ispitivanja sastojaka u grožđu koja radimo na zagrebačkom Agronomskom fakultetu, kaže Anton.


Spuštamo se iz svetišta i odlazimo u vinograd, gdje se ekipa radnika već okupila oko stola iščekujući ručak koji im usput dovozimo. Za sad ih ima samo sedam, šestorica stalno zaposlenih, te jedan sezonac zaposlen preko studentskog servisa, no već za koji dan bit će ih znatno više, čak dvadesetak, kada berba dosegne vrhunac.


Dok traje ručak, odlazimo u obilazak vinograda terencem, jer su strmine takve da se običnim automobilom ne bi dospjelo daleko. Odlazimo na sam vrh, gdje se uzgaja plavac mali, na koji je Katunar posebno ponosan.



– Ovo je najsjeverniji vinograd plavca malog na svijetu. Uvjeti za njegov uzgoj ovdje su vrlo dobri, odgovara mu i tlo i klima, a da nismo pogriješili s uzgojem ove sorte pokazuje i brončana medalja koju nam je Decanter dodijelio upravo za vino Plavac mali.


Nešto niže su naše autohtone sorte crnog grožđa i Syrah, a dolje je žlahtina, kaže Katunar, dok pažljivo proučava grozdove na trsovima. Spuštamo se do nasada žlahtine, a tamo, zajedno sa sinom, jednako pažljivo proučava urod, što okom, što priručnim uređajem koji mjeri udio šećera u grožđu.


– Za dobru berbu i kasnije dobro vino vrlo je važno ispravno procijeniti trenutak berbe, odnosno kada je grožđe idealno zrelo za proizvodnju vina. To se čini na dva načina. Prvi su objektivni pokazatelji, poput udjela šećera i drugi parametri koji određuju idealan trenutak za branje, a drugi je iskustvo.


Evo, primjerice, kada pojedete zrno grožđa koje je naizgled, a i okusom, zrelo, a bobica unutra je još zelena, to znači da nije sasvim sazrelo i da još nije trenutak za berbu. Važno je pritom i što želite dobiti, kakvo vino.



Za svježija vina, s više kiselina ili za pjenušce bere se nešto ranije, a za punija vina kasnije. U svakom slučaju, važno je, na temelju oba pokazatelja, mjerenja šećera i vinogradarskog iskustva, dobro procijeniti kada počinje berba jer je to preduvjet za vrhunski konačni rezultat – vino, objašnjavaju nam otac i sin.


Kvantiteta podređena kvaliteti


U međuvremenu se primiče kraju i pauza za ručak. Stižemo ipak kratko porazgovarati s radnicima, od kojih su čak četvorica Albanci koji su kod Katunara zaposleni već dulje od pola godine.


Svi su dobro raspoloženi, kažu da posao, pogotovo veliki sezonski radovi poput berbe ili orezivanja, nije lak, ali se da zaraditi, a ima i dovoljno vremena između većih radova za odmor i odlazak kućama i obiteljima.



– Sad je vrijeme da poberemo sve ono za što smo cijelu godinu ovdje radili, kaže nam jedan od radnika.


No, puno vremena za razgovor dok traje berba nema pa hvataju kašete i svojevrsne saonice na kojima ih vuku između redova trsova i posao kreće. Beru se zreli grozdovi, brzinom koja se nama čini nestvarna, a kako svaki od radnika napuni koju kašetu, ostavlja je pod trsom i puni iduću.


Zatim se pune kašete skupljaju na prikolicu traktora koji prolazi među pobranim redovima i transportiraju do kamiona ili u ovom slučaju kombija, koji se koristio kao zamjena, dok ne završi popravak kamiona.


– Nije nam cilj da sa svakog trsa poberemo čim više grožđa, nego da ono bude što kvalitetnije. Zbog toga trsove sadimo relativno gusto jedan uz drugi, a i redovi su razmaknuti svega nešto više od metar i pol. U, nazovimo ih tako, industrijskim vinogradima, ti su razmaci puno veći jer se tako dobiva maksimalna količina po trsu. Mi ovdje želimo maksimalnu kvalitetu, a ne kvantitetu, objašnjava nam Toni.



Prikolica za prikolicom stiže, kašete se utovaruju u kombi i kreću put vinarije i podruma. S njima i mi, jer slijedi mljevenje i prešanje grožđa i pretakanje mošta u bačve. Vraćamo se do vinarije, no ovoga puta umjesto na gornji kat, stepenicama se spuštamo u podrum.


Očekivali smo tu drvene bačve i slične rekvizite, no dočekuju nas goleme bačve od inoksa, uz raznorazne uređaje, cjevovode i ostalo čemu ne znamo ni naziv, ni konkretnu svrhu, osim da služe u proizvodnji vina.


Ispred podruma stiže kombi s grožđem, koje se prvo ubacuje u stroj kojim se odvajaju peteljke, zatim bobe grožđa idu u prešu, a iz nje cijevima do bačava na fermentaciju.


Bačve iz uvoza


– Svakog dana prerađuje se sve što je pobrano. To je također vrlo važno da se dobije kvalitetan finalni proizvod, kaže nam Toni, koji nas vodi dalje kroz podrum, do velike prostorije u kojoj je nepregledan niz ovaj put ipak drvenih bačava.



– U njima odležavaju crna vina. Ovisno o sorti, neka samo tri-četiri mjeseca, a neka i godinu dana ili dulje. Bačve su obavezno hrastove, a nažalost zadnjih godina ih kupujemo iz Francuske ili Mađarske. Jedina tvrtka koja ih je kod nas izrađivala je propala pa sada Mađarima prodajemo slavonski hrast, a od njih kupujemo bačve, kaže Toni.


Iz dijela podruma s drvenim bačvama, vodi nas do skrivenog blaga – arhive vina Katunar. Riječ je o prostoriji, uređenoj u stilu klasičnih vinskih podruma, u kojoj se na policama uzduž zidova čuva po stotinjak boca svakog vina proizvedenog od 1991. naovamo.



U dobrom društvu ponekad se, kaže Toni, i popije, ali cijela zbirka zaista izgleda impozantno. Tu su i prve boce žlahtine, buteljirane 1991. godine, jer iako su Katunari i puno prije toga radili vino, tada je to bilo u sklopu zadruge, a tek od osamostaljenja Hrvatske Anton Katunar se odlučio ostaviti posla informatičara, koji je dotad radio i odlučio se potpuno posvetiti vinogradarstvu i vinarstvu.


– Nikada mi zbog toga nije bilo žao. Radim posao koji volim, to je naša obiteljska tradicija, a s ovim poslom upoznao sam mnoge ljude i krajeve. Važan je trud, a onda s njim dolaze i rezultati, zaključuje na kraju našeg posjeta glava obitelji Katunar, od kojeg smo se rastali, naravno, uz čašu žlahtine.