LUBENICE – Dok je stajao na pozornici malološinjskog hotela Bellevue, podignutih ruku i s dječačkim osmijehom na licu, Romano Faganel je izgledao kao da se popeo na vrh Everesta. Iako je oko njega stajalo još dvadesetak osoba nagrađenih u akciji Hrvatske turističke zajednice »Čovjek – ključ uspjeha«, stotine ljudi u publici, svi političari, predstavnici javnih službi, turistički djelatnici, pljeskali samo njemu – Romanu. Vidjelo se da je presretan, iako pomalo uzbuđen i pod tremom, što je priznanje za djelatnika godine u objektu kulturnog nasljeđa sada u njegovim rukama. Sasvim zasluženo.

– Bio je to neki osjećaj koji ne razumijem, koji nisam nikada doživio i ne mogu ga opisati. Čuo sam kad su me prozvali, ali nisam čuo ništa što su govorili o meni, kako su me predstavili. Bio sam uzbuđen i ponosan. Drago mi je što je netko prepoznao moj rad, da dobro radim svoj posao u Lubenicama – opisuje Romano dodjelu priznanja, te kaže da će i dalje nastaviti raditi kao do sada.

Cijela kandidatura izvedena je njemu »iza leđa«. Creska Turistička zajednica i Ruralna otočna grupa – Muzej ovčarstva, za koju radi u Lubenicama, smatrali su da upravo on zaslužuje priznanje za djelatnika godine. S njima bi se sasvim sigurno složili i mnogobrojni turisti koji su proteklih godina posjetili Muzej ovčarstva u Lubenicama.

Selo – veliki muzej

Nasuprot uobičajenim muzejima, nije to neka velebna ustanova već se radi o skromnom postavu u dvije zgrade.

Muzej ovčarstva zauzeo je dva kata bivšeg župnog dvora, a u nekadašnjoj školi, umjesto klupa i ploče, danas se nalazi galerija s izložbom raznih uporabnih i dekorativnih predmeta od vune.

Grupa entuzijasta okupljena u Ruralnoj otočnoj grupi od 1999. godine na području Lubenica provodi niz projekata s ciljem promicanja i očuvanja autohtonog pučkog graditeljstva, valorizacije prirodnog i kulturno-povijesnog nasljeđa, te zaštite okoliša. Zajedno sa creskom udrugom Ruta osmislili su zanimljiv projekt Festival vune kojim žele pokazati kako vuna nije otpad nego može biti korisna sirovina.

Godine 2008. započeli su s bilježenjem i očuvanjem tradicijskog ovčarstva, te su uspjeli povijest te nekad najvažnije otočne gospodarske djelatnosti pretočiti u zanimljivu multimedijsku izložbu. Prvo je postavljena izložba fotografija, a do danas je prikupljeno mnoštvo izvornih predmeta, izrađeno više replika tradicionalnih alata, snimljeno nekoliko zvučnih zapisa i filmova, a izdane su i razne knjižice.

U stvari je cijelo selo jedan veliki muzej. Preko ljeta ga posjećuju stotine turista, a i potomci starih Lubeničana ljetne praznike provode u mjestu svojih baka i djedova. Kad stignu jesenski i zimski mjeseci gradić opusti, a posljednje četiri »autohtone« starice pripremaju se za zimu.

Rad kao opuštanje

Uz njih su i dvojica pridošlica, Marijan Diklić i Romano Faganel, koji su nakon niza teških životnih situacija svoj dom našli u Lubenicama. U riječkom prihvatilištu za beskućnike »Ruže sv. Franje« upoznali su Marija Šlosara, jednog od osnivača lubeničkog Muzeja ovčarstva, koji im je ponudio da se smjeste u Lubenicama i rade u Muzeju.

– Kad sam počeo upoznavati ovo mjesto, dogodio se neki »klik« u meni i zaljubio sam se u Lubenice. Prije o Lubenicama nisam znao apsolutno ništa, osim da je to jedno mjesto na otoku Cresu. Ali kad sam tu došao i upoznao mjesto i ljude, odlučio sam ostati, ispričao je Romano. Život ga nije mazio, ali od kad je došao u Lubenice sve se promijenilo.

– Sad mi je život pjesma – kaže.

Odrastao je u domovima, a na ulici je od svoje četrnaeste godine. Radio je sve i svašta, kao fugir majstor, konobar i čuvar kampa, a bavio se i socijalizacijom pasa. Romano i u Lubenicama ima dva psa koji ga vjerno prate na dugim šetnjama prirodom, bilo da prikuplja odbačenu ovčju vunu koja je osnovno sredstvo za njegov rad u Muzeju, bilo da bere bilje od kojeg pripravlja zdrave čajeve.

Kad je došao u Lubenice dobio je zadatak da čuva Muzej ovčarstva. S vremenom je naučio sve o Muzeju, zatim štošta i o Lubenicama, tako da sada gostima može pričati razne priče i podučavati ih o zanimljivostima tog kraja.