Umjesto da se koncentiraju na početak srednje škole, djeca čekaju rasplet slučaja koji se počeo komplicirati prošli tjedan.

Škola traže rješenje

Crikvenička srednja škola trebala je oformiti jedan razred s trogodišnjim školovanjem u koji bi zajedno išli konobari, kuhari, automehaničari i vodoinstalateri. Za konobare je interes pokazao samo jedan učenik pa je u startu prekrižena mogućnost upisa za konobare. Za vodoinstalatere se prijavilo sedmero učenika, za automehaničare šest, a za kuhare osmero učenika.

Zadovoljen je uvjet da razred ima 20 učenika i da svaki program ima najmanje šest učenika. Djeca se u prvom roku upisuju u školu, roditelji reorganiziraju svoje živote, nabavljaju knjige, dio učenika izvan Crikvenice našao je smještaj… Problemi nastaju tjedan dana uoči početka nastave kada se jedan učenik prebacuje iz automehaničara u vodoinstalatere.

Broj automehaničara pada na pet, kompjuter automatski briše pet učenika. Petero roditelja se SMS-om obavještava da prebace učenike iz automehaničara u neku drugu grupu. Dok dio roditelja traži rješenje vjerujući da će želja učenika biti jača od birokratskog ograničenja, a dio nije niti dobio SMS, istječe rok. Kompjuter automatski briše petero automehaničara, a time i cijeli razred jer više nema 20 potrebnih učenika. I tako su djeca ostala na ulici. Škola traži rješenje, razgovara se s Ministarstvom iz kojeg poručuju da škola barata virtualnim učenicima koji ne postoje. Crikvenička i novljanska djeca potjerana su u škole u Rijeku i Senj. Grad koji ove godine slavi 125 godina turizma i čeka izlazak »Jadrana« iz stečaja i nova zapošljavanja ostaje bez razreda za kuhare. Nepoznata je i sudbina nastavnika koji bi predavali u »virtualnom« razredu. Kabinet kuharstva u koji je Primorsko-goranska županija uložila značajna sredstva dobit će ključ u bravu. Tako nalaže softver koji očito ne prepoznaje i ne poštuje emocije i probleme.

Roditelji na odustaju

Ravnatelj škole Luka Kujundžić, koji već u osam mandata vodi školu, traži rješenje. Roditelji zovu u školu. Kujundžić je svjestan da je formalno sve u skladu s pravilima, no ne može se složiti da je kruti softver važniji od djece. Poručuje da ne želi 20 sudbina djece od 15 godina ostaviti na ulici.

 – Ako neće djeca u školu, nema ni mene u školi. Dat ću neopozivu ostavku. Računalo operira s djecom kao da su kruške i jabuke, primjećuje ravnatelj Kujundžić.

  U pomoć zove osnivača, Primorsko-goransku županiju. Roditelji ne žele izaći iz ureda ravnatelja dok se u Ministarstvo ne pošalje peticija. Nastavničko vijeće daje podršku ravnatelju. Župan Zlatko Komadina se angažirao na rješavanju problema, no jutros do osam sati kada počinje školska godina iz Ministarstva ne stiže nikakva obavijest. U školu dolaze roditelji i učenici i očekuju da će ministar Željko Jovanović u skladu sa svojim ovlastima dati zeleno svjetlo za razred. Ne njih 20 već 25, devet kuhara i 16 vodoinstalatera. Naime, škola nije imala točan uvid koliko se točno učenika upisalo jer je upis centraliziran preko kompjutera Ministarstva.

  Djeca su ušla u svoj nesuđeni razred, a roditelji čekaju rasplet pred zbornicom. I devet sati, kada na prvi dan školske godine, Ministarstvo počinje raditi. No, odgovora nema. Zato ima priča koje izlaze iz okvira koje softver može razumjeti. Dobar dio virtualnog razreda regrutira se iz socijalno najosjetljivijih kategorija. U virtualni razred trebalo bi dijete koje zbog bolesti ne bi smjelo biti udaljeno od doma. Djetetu zna pozliti i onda uskače mama koja dolazi po dijete u školu. I takvo dijete bi trebalo u školu u Rijeku. Majka kaže: nema šanse. Polaznik virtualnog razreda je i dječak iz doma za kojeg je preporučljivo da ne putuje daleko od skrbi stručnjaka iz doma. U fantomski razred trebao bi i dječak iz Batera koji ne može putovati u Rijeku jer nakon 17 sati nema autobusne veze s Baterom. Inače, dječak je dobio SMS da mora promijeniti svoju želju za školovanjem dok je u brdima iznad Batera čuvao ovce. Na školovanje u Rijeku bi trebala djevojka iz Gorskog kotara kojoj su roditelji već našli smještaj u Crikvenici. Sad bi trebali tražiti smještaj u domu u kojem više nema mjesta.

Država bez osjećaja

– Muž radi za 3.700 kuna, ja sam nezaposlena, imamo troje djece i dječji dodatak od 1.300 kuna. I kredit. Tko će platiti dom? Država je gluha za osjećaje djece, priča majka učenice.

  Učenik iz Senja bi po softveru trebao u školu u Otočac. I tko će brinuti o djetetu svaki put kad zaledi i zasnježi Vratnik? Softver ili majka? Majka »neupisanog« djeteta kaže da su nakon softverskog ukidanja razreda u Crikvenici dijete mogli upisati u školu u Opatiju. No, tamo su im poručili da nema mjesta među kuharima već samo među konobarima. Dijete ne želi čuti i kaže da će pauzirati godinu ako bude trebalo.

  – Od petog razreda dijete želi u kuhare i sad ga neki birokrat šalje u konobare, priča otac.

  Crikvenica je poznata kao grad u kojem su Romi integrirani u društvo. U kojem ih se ne gleda kao na problem i u kojem oni ne stvaraju probleme. Romi rade i školuju se. U srednjoj školi ponosno ističu da su prije nekoliko godina imali tek jedno romsko dijete, a danas ih imaju petnaestak. Ministarstvu i softveru to očito ništa ne znači. Kao što ih vjerojatno ne zanima niti odgovor hoće li romske obitelji koje žive u skromnim uvjetima imati mogućnosti da pošalju djecu na školovanje u Rijeku.

  – Djeca su u velikom stresu, kaže jedan od roditelja i pita se kako je moguće da su dijete upisali u ljetnom upisnom roku, a da im ministar koji brine o tabletima nekoliko dana prije početka nastave poručuje da im dijete nije upisano.