Muzica: Bolju skrb od one iz azila ima 90% pasa tartufara 

Predsjednik Udruge tartufara, Darko Muzica, s Facebook profila Leo Muzica, komentirao je i prvi članak na portalu Novilist.hr:

“Bravo! Tako je! U zatvor sve tartufare, a pse u azil kod gospođe Isaksson iz udruge HappyEnd, naravno uz našu izdašnu donaciju. A na osnovu čega? Na osnovu bezobrazne laži o broju ilegalnih pasa, cijeni tartufa… A u vrijeme podnošenja zahtjeva za sufinanciranje udruga. 90% pasa tartufara ima bolju skrb od onih iz azila gospođe koja je na ovim područjima poznata i tartufarima i policiji, ne po dobrome. Od tartufarenja se više ne može egzistirati. Velika većina tartufara živi od drugog posla, a većinom su to časni, pošteni i radišni ljudi koji samo žele živjeti na tradicionalan način. Danas je obavljen nenajavljen inspekcijski nadzor nad slikanim psima, ali nije pronađeno ništa sporno, osim da je u prijavi izneseno više laži. Ako želite pravu istinu, posjetite veterinare, zoo trgovine i tartufare na spomenutom području, ali i azil gospođe Isaksson. Pogodili ste, ja sam tartufar, i zato znam o čemu pišem”, napisao je Muzica. 

U Udruzi su upoznati sa slučajem nebrige o psu s motovunskog područja te ističu da nema opravdanja zbog zanemarivanja psa, ali je to rezultat vlasnikovih financijskih i zdravstvenih problema. “Po našim spoznajama, gospođa je neovlašteno prisvojila psa”, rekao je Muzica te dodao da tartufari ne odobravaju takvo ponašanje dežurnog policajca jer postoje službe koje se takvim slučajevima bave.

– Kao što u svakom drugom segmentu ima slučajeva nebrige, tako ima i u ovom, međutim to je manji broj vlasnika koji se tako ponaša, većina se ponaša odgovorno i korektno vodi brigu o svojim psima. U posljednjih petnaestak godina jako se promijenila svijest o načinu držanja i dresure pasa. Vlasnici ulažu u pse po pitanju prehrane, smještaja, veterinarske skrbi. Samo dobro njegovan pas, u dobroj kondiciji, s dobrom prehranom može biti vrhunski pas tartufar, upozorava veterinar Tomislav Čanić s praksom u Buzetu.

– Hvala gospodinu Darku Muzici, sto je sada i javno potvrdio kako stvari stoje u njihovom svijetu. Umjesto da najoštrije osudi ovaj “izolirani” slučaj, on pronalazi isprike za vlasnika. Isprike za psa starog 10 godina, nečipiranog, necijepljenog, netretiranog protiv nametnika. Iz Blondy su danima ispadali krpelji i gliste kao špageti. Ako mu je slučaj poznat, tužno je što nije reagirao. Tužno je i to što kao čovjek koji se bavi psima, nema osnovno znanje o zakonima koji ih se tiču, jer tvrdi da sam “neovlašteno prisvojila psa”. Gospodine Muzica, svaki pas stariji od 3 mjeseca mora biti čipiran i cijepljen protiv bjesnoće, a onaj koji to nije, je ničiji pas. Usprkos tome, imam potpisanu izjavu vlasnika o odricanju. Ničeg neovlaštenog tu nema. Naime, Blondy sam “prisvojila” dva puta. Prvi put 2013. godine kada se nakon par dana pojavio vlasnik, obećao da će je čipirati i cijepiti, omogućiti joj bolje uvjete, uvjerio me u svoju priču. Idući put “prisvojila” sam je skoro godinu dana kasnije, kada je nisam mogla u oči pogledati od sramote, kad sam vidjela na što liči, u još gorem stanju nego prvi put. Eto, očekivala sam od Udruge tartufara da im to bude strašno. Ali njima je strašno moje ponašanje, reagirala je Mae Issakson.

Inspektore ne uznemirava „tradicionalan“ odnos prema psima

Obzirom smatra da veterinarska inspekcija i nadležni uglavnom ne poduzimaju ništa kad je u pitanju dobrobit životinja, dio građana odlučio je dati svoj doprinos u zaštiti prava onih koji se ne mogu sami izboriti za sebe. Jedan od načina je obratiti se pisanim putem Ministarstvu poljoprivrede, nadležnima u lokalnoj samoupravi, veterinarskim inspekcijama, da riješe ovaj problem raširen na području Istre. Neki pisma sroče sami, neki se posluže predlošcima, važno je uoči lokalnih izbora pokazati koliki je broj ljubitelja životinja i iskoristiti priliku, pa i moć, da se kažnjava zanemarivanje, zlostavljanje, a dobar je trenutak i za ishodovanje potpore izgradnji skloništa za napuštene životinje što je zakonska obaveza lokalne vlasti prebačena najčešće na leđa volontera i građana. Evo jednog od pisama:

„Obraćam Vam se s molbom za pomoć jer je teško, gotovo nemoguće, da će ljubitelji životinja, udruge i savjesni građani Istre sami moći riješiti ovaj problem. Kao što ste vjerojatno već pročitali u medijima, radi se o grubom zapuštanju, zlostavljanju, usmrćivanju i mučenju pasa tartufara. Uz to, većina ih je necijepljena, nečipirana, a kad je to već problem vlasnicima – naravno da nisu ni sterilizirani. Svaki tartufar ima više pasa (neki čak i po 25!), možete samo pretpostaviti što se događa kada psi žive zajedno i nisu sterilizirani, te kuda „odlazi“ višak štenaca. Također, kuda odlaze psi koji nisu dovoljno dobri za traženje tartufa ili oni koji su prestari? Osim što se necijepljenjem i neliječenjem „nekorisnih“ pasa, te njihovim izgladnjivanjem, ugrožava zdravlje okoline, brojne fotografije pasa u užasnom stanju kruže Internetom i pokazuju (turističku) Hrvatsku u ružnom svjetlu, osobito u EU, gdje su životinje ipak daleko bolje zaštićene nego kod nas jer javne službe funkcioniraju. Ovo stanje je godinama poznato, glave se okreću, a javne službe ne djeluju. Imamo zakone, uredbe, propise; imamo komunalne redare, veterinarske inspekcije koje ne žele izaći na teren, a i onda kad ipak izađu – konstatiraju da je sve u redu jer se radi o „tradicionalnom“ odnosu prema psima, jer se ne žele „miješati“ i „zamjeriti“. Ovdje se radi o relativno maloj sredini, gdje se svi poznaju, prijatelji su, kumovi su ili srodnici, veterinari se ne žele zamjeriti jer će ostati bez klijenata, a konkurencija je velika – tartufari su dobri klijenti jer imaju novaca (dobrim dijelom zarađenih bez plaćanja poreza!) – problem je samo što liječe one pse koji su im „korisni“, za ostale ne mare. Stoga molim da poduzmete sve što je u Vašoj moći da se javne službe probude i počnu sankcionirati ovakvo ponašanje. Moj prijedlog je da se upute veterinarske inspekcije iz Zagreba u jednu akciju šireg obuhvata, jer lokalne, iz gore navedenih razloga, teško da će što učiniti, a ako i počnu činiti, imat će velikih problema. Pretpostavljam da Ministarstvo može izvršiti uvid u evidenciju kazni koje su naplatile lokalne veterinarske inspekcije za neadekvatan tretman i držanje pasa, te iz (vjerojatno porazne) statistike vidjeti da se ne čini ništa – barem tako nama na terenu izgleda“.

Što ćete učiniti? Obzirom u svakom žitu ima kukolja, onda ćete se pri kupnji ili konzumaciji tartufa raspitati o njihovom porijeklu i na koji način su psi koji ih pronalaze tretirani. Dajte do znanja da vam je to bitno jer će na taj način i tartufarima postati bitno. Tko prema životinji postupa humano, nema što tajiti. I radni pas može uz razumnog vlasnika imati lijepi život bez patnje. Treba podržati one tartufare koji zarađuju na pošten način, ne zlostavljajući pse.

Istarski tartufi s oznakom ”tartufi s okusom patnje” 

Svaki pravi majstor ”mazi” svoj alat, čisti ”špahtlu”, održava motornu pilu, ne posuđuje ”žirafu”. Svaki vozač pazi da ima ulja u motoru i svaki ribar brine da mu brod nema rupu u trupu. A tartufar, ”lovac” na tartufe? Njegov pas, njegov alat je ”gladan, ljeti nema vode ni hlada, zimi se nema gdje zagrijati, ne vidi veterinara, ne druži se s drugim psima, ne druži se s ljudima, samo tiho preživljava u svojoj agoniji”, kaže Mae Isaksson.

Sigurno među vama ima onih koji prije nego kupe konzervu tune pogledaju je li na njoj onaj znak ”dolphin safe tuna” koja garantira da tijekom ribolova nisu ubijeni delfini koji plivaju nad jatima tuna. Ili možda neki kupuju Fair Trade čokoladu, kavu, šećer ili banane koji su ”slave free” što znači da u berbi nisu korištena djeca kao roblje. Za razliku od delfina i djece, tartufarske pse u Hrvatskoj nitko zaista ne štiti od zlostavljanja, a oni koji jedu tartufe vjerojatno nemaju pojma na koji način ova poslastica stiže na njihove stolove. A među njima su sigurno i brojni vlasnici i ljubitelji pasa, oni turisti koji se uvijek vraćaju Istri samo zbog toga što su uvjereni da je Istra ”dog friendly” destinacija.

U tom smislu Mae Isakkson predlaže da istarski tartufi prestanu nositi licencu ”tartufi s okusom patnje” koja će prema iznenadnoj zainteresiranosti javnosti za ovu temu uskoro postati poznata i izvan granica Hrvatske. Umjesto toga, istarski tartufi bi trebali nositi licencu ”dog cruelty safe” ili neku sličnog naziva koja će garantirati svakom konzumentu da se sa psima koji su pronašli tartuf postupa humano, a ne da ih se zlostavlja zbog novca koji će gost ostaviti u džepu svog domaćina i u državnoj blagajni. Evo nekih od prijedloga udruge Happy End:

– Turističke zajednice moraju se uključiti na način da bojkotiraju i odbiju promidžbu vinara, maslinara i sl. koji pse tartufare izlažu zanemarivanju i zlostavljanju.

– Ugostiteljski objekti svih vrsta moraju se informirati kod dobavljača tartufa u kakvim uvjetima žive psi od kojih tartufi dolaze.

– Načelnici općina moraju donijeti pravilnike o držanju pasa na svojim područjima u suradnji s udrugama, pravilnik mora biti konkretan i jasan da se izbjegne mogućnost različitih tumačenja.

Naravno, sve ovo je nemoguće ostvariti bez samih Istrijana koji će prijavljivati zlostavljače i time pokazati da im je stalo do toga da Istra, kako kaže Mae Isakkson ”pokaže turistima da je dostojna njihove pažnje i njihovih novaca. Pokazat će svijetu da Istra nije neka zaboravljena rupa na Balkanu, nego da korača ukorak sa civiliziranim dijelom svijeta u kojem se nebriga za životinje oštro osuđuje.”