Kod kupnje ili konzumacije tartufa raspitajte se o njihovom porijeklu i na koji način su psi koji ih pronalaze tretirani. Dajte do znanja da vam je to bitno jer će na taj način i tartufarima postati bitno. Tko prema životinji postupa humano, nema što tajiti. I radni pas može uz razumnog vlasnika imati lijepi život bez patnje. Podržimo one tartufare koji zarađuju na pošten način, ne zlostavljajući pse.

Akciju možete podržati i potičući nadležne da poduzmu odgovarajuće akcije (lokalnu vlast, veterinarske inspektore…) te uplatom donacije na:

“Opet imam poziv iz Livada o tartufarskim psima. Desetak njih. U boksovima. Doslovno se vide s glavne ceste. Živući kosturi. Upozorenje za hladnoću i orkansku buru iduća dva dana. Kako će oni preživjeti? Bojim se i za naše, koji su uhranjeni i kućice im natrpane slamom ili dekicama. Proklinjem ove zimske mjesece jer ih ne mogu sve smjestiti u toplo noću. A kako će ovi jadnički preživjeti? I zašto ljudi koji su tamo i gledaju to svaki dan, ne učine nešto? Zašto ne vrše pritisak na svoje načelnike općina? Zašto restorani ne postave uvjet da će kupovati tartufe samo od vlasnika pasa koji im omoguće bar osnovne životne uvjete? Zašto se ljudi tamo ovoga ne srame? Zašto vlada jedna masovna zajednička otupljenost za ta bića koja im donose ogromne pare a žive kao zadnje smeće?

Cijeli taj dio Buzeštine i Motovunštine profilira se kao tartufarska regija i na račun toga prima na tisuće turista, sve na leđima tih pasa, i zar nikoga nije sramota tog jada i bijede? I što da sad napravim za te pse, s prekrcanim azilom, s pazinskim psima koji čekaju na cesti i na deponiju smeća da se kakvo mjesto oslobodi? Uz načelnike općina koji ne vide ništa sporno? Uz sve te ljude koji uživaju u tartufima i plaćaju basnoslovne sume ne pitajući se odakle i kako dolaze? Dva psa su u kritičnom stanju i hitno ih treba maknuti. Postoji li netko da ponudi privremeni smještaj?”, pitala se ljubiteljica životinja Mae Isaksson, koja ima i osobnih iskustava s tim napaćenim psima. Evo jednog od njih.

“Na slici vidite Blondy. Kad sam je preuzela imala je 10 godina. Poznata je na širem području Motovunštine kao jedan od najboljih tartufarskih pasa. Vlasnik je pokušao sve da je dobije natrag. Mnogi stanovnici Motovuna mjesecima su pokušavali “udomiti” ili kupiti Blondy. Neki su je htjeli samo “posuditi”. Jer osim što je bila izvrstan tartufarski pas, bila je odlična i u poduci mlađih pasa u traženju tartufa.

Kilogram tartufa košta oko 25.000 kn, ovisno o sezoni i dostupnosti, te kvalitete gljiva. Pa si vi računajte koliko novaca je iz šume Blondy izvukla u svojih deset godina. A njena penzija bila je zamišljena ovako kako vidite na slici. Osim jezivog izgleda, bila je propucana (metak još u njoj) i imala je tumor mliječnih žlijezda za koje vlasnik nije ni znao. Nije bila cijepljena ni čipirana.

Blondy je sada kod mene oko dvije godine, i dobila je svoju zasluženu penziju. Ali u istarskim šumama, posebice Buzeština – Pazinština, ima na tisuće pasa koji danas izgledaju kao Blondy nekad. Daleko od pogleda turista i prolaznika, polako umiru godinama ovi psi koji donose ogromnu zaradu cijelom nizu raznih poslovnih ljudi, na čijoj se grbači profilira cijela regija. Ne jedu dovoljno, ljeti nemaju vode ni hlada, zimi se nemaju gdje zagrijati, ne vide veterinara, ne druže se s drugim psima, ne druže se s ljudima, samo tiho preživljavaju u svojoj agoniji.

Govorimo o tisućama pasa. Koje ne može spasiti jedan čovjek, ili jedna udruga, ili jedan načelnik, ili jedan veterinarski inspektor. Potrebna nam je jedna masovna kampanja u koju ce se uključiti svi:

– vlasnici pasa tartufara koji svoje pse ne tretiraju ovako, moraju se ograditi od svojih susjeda i prijatelja, te aktivno pomoći udrugama i institucijama u suzbijanju ovog zla

– načelnici općina moraju donijeti pravilnike o držanju pasa na svojim područjima u suradnji s udrugama, pravilnik mora biti konkretan i jasan da se izbjegne mogućnost različitih tumačenja

– turističke zajednice moraju se uključiti na način da bojkotiraju i odbiju promidžbu vinara, maslinara i sl. koji pse tartufare izlažu zanemarivanju i zlostavljanju

– veterinari se moraju uključiti na način da se pobrinu da su psi čipirani i uvedeni u evidenciju kako bi se izbjeglo njihovo nezakonito usmrćivanje ili napuštanje nakon što više ne zadovoljavaju, te da se olakša prijavljivanje zlostavljanih pasa

– mještani se moraju uključiti tako da prijavljuju svaki poznati slučaj nehumanog držanja pasa, bez obzira radi li se o susjedu, prijatelju ili rođaku

– ugostiteljski objekti svih vrsta moraju se informirati kod dobavljača tartufa, u kakvim uvjetima žive psi od kojih tartufi dolaze”, navodi Mae Isaksson te predlaže:

“da se oformi grupa predstavnika gradonačelnika Pazina i Buzeta, te načelnika pripadajućih općina, veterinarske struke, udruga za zaštitu životinja, veterinarske inspekcije, turističkih zajednica te udruge vinara, maslinara i predstavnici OPG -ova, te da razrade ideju neke vrste licence koja ce se dodjeljivati vlasnicima tartufarskih pasa ako ispune određene uvjete, te će samo takvi imati mogućnost prodavati svoje proizvode.

Ovo mora prestati! Ljudi koji se ovako ponašaju prema psima ne nanose samo patnju psima, nego i veliku štetu našem turizmu, prljaju sliku o nama, štete Istri koja se želi profilirati kao moderna, humana turistička regija. Ovo mora prestati, i pozivam vas da se svi zajedno uključite kako bi ovome dosao kraj”, poziva Isaksson.

Inače, povodom ovog apela na internetu su se prisjetili i slučaja iz 2011. godine.

“Ni kilometar od centra grada, tartufarskom psu u kućici nije se moglo pomoći, umro je od gladi, u boksu su bili vidljivi tragovi očajničkog kopanja da izađe iz boksa i ode si nać neku hranu, kopao je i po podu unutar kućice, ili je bio bolestan i umro u mukama, ležaj mu je bio taj komadić zemlje. Kod ovog vlasnika nakon prijave nastale su promjene. Kod tisuće pasa nisu”.