Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
11. studenoga 2019.
Velibor Mačkić za Novi list

Znanstvenik Ekonomskog fakulteta o nadolazećoj recesiji: 'Za Hrvatsku je turizam apsolutno prokletstvo'

Foto Grgo Jelavić PIXSELL / Darko Jelinek
Foto Grgo Jelavić PIXSELL / Darko Jelinek
Autor:
Objavljeno: 9. rujan 2019. u 9:25 2019-09-09T09:25:39+02:00

Ako smo u Ustavu definirali Hrvatsku kao socijalnu državu, onda je kao takvu moramo i braniti. I to ne samo oni koji u javnom i državnom sektoru rade, već i oni kojima je ona osigurala profesionalni i osobni uspjeh. Odrastao sam u takvoj Hrvatskoj, ne sramim se reći da sam i dijete socijalne države

S najvažnijih hrvatskih tržišta, Njemačke i Italije, već nekoliko kvartala stižu vijesti o usporavanju, koje se u drugom tromjesečju preliilo i na domaće gospodarstvo. Istovremeno Vlada je suočena s najozbiljnijom prijetnjom štrajkovima u posljednjih nekoliko godina, jer liječnici, sestre, učitelji vjeruju da je konačno došlo vrijeme da država nešto bolje nagradi njihov rad.

Od mladog znanstvenika Velibora Mačkića s katedre Ekonomske teorije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu pokušavali smo doznati može li Hrvatska očuvati svoj javni sektor i zašto dosad nije bila ekonomski uspješnija.

Može li hrvatski proračun podnijeti povećanje kojeg traže zdravstvo i obrazovanje, veće od onog kojeg Vlada nudi?

- Ne vidim razloga zašto ne. U proračunskim smjernicama je i ove godine, kao i dogodine, predviđen deficit proračuna opće države. Proračun je najvažniji financijski dokument u godini, dakle on je rezultat političke odluke i onda je stvar političke odluke hoće li Vlada odobriti to povećanje ili ne. Sindikati su interesna skupina i brinu se za svoje članove, pa kad primijete da su druge skupine u društvu dobile novac, primjerice ratni veterani, onda će i oni svoje zahtjeve tempirati vodeći računa o izbornom ciklusu. Tri su potencijalna načina kako Vlada može pozitivno odgovoriti na to. Jedan je podizanje poreza, što sigurno neće učiniti, drugi je restrukturiranje na rashodovnoj strani, u kojem se nekom drugom nešto uskrati. Često su to oni izdaci koji se neće odmah vidjeti, poput kapitalnih, jer u izbornoj godini biračima žele ostaviti dojam da bolje žive povećavajući tekuće izdatke, što je empirijsko potvrđeno u slučaju Hrvatske u istraživanju koje sam proveo 2014. Treća je opcija zaduživanje.

Rentijeri i uhljebi

Odluka o povećanju plaća otkrit će i kakav je stav Hrvatske prema javnom sektoru. U našem Ustavu piše da je Hrvatska socijalna država, ali može li to naša ekonomija podnijeti?

- To je normativno pitanje, pa je takav i odgovor - normativni. Ako smo u Ustavu definirali Hrvatsku kao socijalnu državu, onda ju kao takvu moramo i braniti. I to ne samo oni koji u javnom i državnom sektoru rade, već i oni kojima je ona osigurala profesionalni i osobni uspjeh, kao i oni koji smatraju potrebnim da Hrvatska i dalje ostane socijalna država. Odrastao sam u takvoj Hrvatskoj, meni i mojoj obitelji ona je devedesetih omogućila niz socijalnih povlastica što tada nije bila rijetka pojava i ne sramim se reći da sam i dijete socijalne države. Ako želimo i dalje u društvu omogućiti vertikalnu mobilnost, onda ćemo braniti socijalnu državu koja to omogućava. Branit ćemo je i ako ljudima želimo osigurati barem percepciju vertikalne mobilnosti.

Ali nekako se čini da je od te vertikalne mobilnosti u kojoj naprijed mogu i oni koji nemaju novac, doista samo percepcija.

- U nekim dijelovima Hrvatske je nažalost tako. Problem je uvijek politička ekonomija koja daje pravila igre, stvara poticaje i ograničenja i time sugerira u što vam se isplati ulagati, npr. isplati li vam se ulagati u obrazovanje. U Zagrebu možda da, ali u Cavtatu možda i ne. U Zagrebu vi zaista trebate državu, ali je u Cavtatu ne trebate. Što će vam država ako ste rentijer. Hrvatska ekonomija je rentijerska i kvazirentijerska i dok je kvazi-rentijeru država, idealno neefikasna, potrebna, jer mu omogućava posao temeljem političkih veza i poznanstava, rentijer državu ne treba. Za njega država krade novac i hrani tzv. uhljebe. Rentijer zagovara minimalnu državu koja ga treba pustiti na miru kako bi sam zaradio novac. Njemu ne treba javno financirano obrazovanje i zdravstvo, koje se financira iz njegovih poreznih davanja. On će se sam pobrinuti za sebe. Ali većina hrvatskih građana nisu rentijeri i njima socijalna država zaista povećava raspoloživi dohodak i kvalitetu života.

Zahtjevi o tome da žele svoju bruto plaću mogu se čuti i od onih koji nisu rentijeri, i koji bi teško imali pristupa i zdravstvu i obrazovanju da nije socijalne države, da nije bilo solidarnosti.

- Pojavljuju se naznake takvog trenda, ali taj trend je samo u jednom dijelu posljedica argumentacije jedne manje skupine ljudi čiji je ideološki i svjetonazorski stav potpuno legitiman. Ali razloge zašto on ima toliki zamah treba tražiti u neefikasnoj državi.

Ako je sve više ljudi koji traže svoju bruto plaću, žele li uopće građani Hrvatske socijalnu državu? Jesmo li ikada donijeli tu odluku?

Foto Darko Jelinek

- To je najvažnije pitanje. Ako znamo kakvo društvo i državu želimo, sve drugo će se posložiti. Ono što se događalo devedesetih nije bilo samo pitanje ekonomske transformacije, nego i političke i državne, što je rezultiralo nekim ograničenjima prilikom dovršetka svakog od ta tri procesa. Zadnja istraživanja koja su se radila 2016. godine sugeriraju da većina zaista želi socijalnu državu, te da su školstvo i zdravstvo među tri institucije u koje ljudi imaju najviše povjerenja. Hrvatski građani nisu zadovoljni funkcioniranjem tržišnog gospodarstva u Hrvatskoj, odnosno oni priželjkuju razvijene mreže socijalne sigurnosti. Pod Rawlsovim »velom neznanja« većina ljudi bira pravednije ishode i veću sigurnost. Ono oko čega se možemo sporiti je u kojem dijelu ćemo trošak financiranja obrazovnih i znanstvenih usluga prebaciti na pojedinca, ali priča oko isplate bruto plaće na ruke funkcionira jedino ako ste mladi, zdravi i imate posao.

Slaba država

Ali kad dođe do novca, bez kojih nema te sigurnosne mreže, koliko su građani kao pojedinci za to spremni platiti?

- Zahvaljujući potrošno orijentiranom poreznom sistemu oni to i tako već rade, iako možda to ne znaju. Evazija doprinosa znači da općim poreznim prihodima, upravo mi – građani i radnici – krpamo rupe u socijalnom osiguranju. Štoviše, neproporcionalno svojoj ekonomskoj snazi to najviše rade oni najslabiji među nama, jer je glavnina naših poreznih prihoda rezultat PDV-a koji relativno više uzima od njih za razliku od bogatijih članova našeg društva. Izbjegavanje plaćanja poreza i doprinosa je prvenstveno pitanje nedostatka domoljublja, ali i naše percepcije reformi. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih provodili smo snažne reforme, onda njihov intenzitet pada i nakon završetka mirovinske reforme s početka dvijetisućitih imamo održavanje statusa quo i kozmetiku, npr. parametarske izmjene, kakve smo vidjeli kod ministara financija Lalovca i Marića. Pad od velikih, preko postepenih reformi, do statusa quo dogodio se zato što mi kao društvo nismo napravili ono što je ključno da bi reforma uspjela: nismo refundirali gubitnike tih procesa i tako kupili podršku za sve daljnje reforme. Efikasne sigurnosne mreže upravo rješavaju takve probleme. Uz to reforme ne žele ni tranzicijski pobjednici. Mjesta za stolom nema za sve četiri skupine u društvu. Ako su se dogovorile političke elite, predstavnici poslovnog sektora i predstavnici interesnih skupina, onda za četvrte, politički inertnu interesnu skupinu, tj. građane nema mjesta. Njih je dovoljno samo zastrašiti troškovima reforme. Naravno da reforme znače troškove u kratkom roku, ali one su kao bicikl, moraju se kontinuirano provoditi i onda su rezultati vidljivi. Ako je netko imao mogućnost izgraditi socijalnu državu u tržišnim uvjetima, po principima neokorporativizma, onda su to bile Hrvatska i Slovenija. Slovenija je išla tim putem, održavala je i razvijala mehanizme zajedničkog dogovaranja i kontrole razine plaća i troškova. Hrvatska nažalost nije. Na primjer, kako će Njemačka, ogledni primjer neokorporativizma, reagirati ako se zaista nastavi usporavanje ekonomije? Za početak će sve tri strane (poslodavci, sindikati i država) sjesti i dogovoriti oko politike plaća, hoće li država dokinuti tzv. doktrinu crne nule i povećati proračunski deficit kako bi povećala agregatnu potražnju. Sve je to moguće zato jer u Njemačkoj država nije netko koga se želi istjerati van iz sobe.

Ali u Hrvatskoj se država stalno »povlači«.

- Nije da se povlači, nego je njezina percepcija u društvu postajala sve lošija, država je postala slaba. Ona je rasla u svojoj veličini, ali je bila sve neefikasnija i zapravo je rušila čaše kada je donosila jelo za stol. Umjesto da je krenula prema neokorporativizmu ona je završila kao slaba država i sada je u rangu Bugarske i Rumunjske.

Što napraviti?

- Za početak krenuti od apsolutne transparentnosti. Kako proračunske, koju godinama uspješno zagovara Institut za javne financije, tako i transparentnosti u donošenju i provođenju javnih politika i procesa javne nabave. Nakon toga je paradoksalno, ali u domaćim okvirima nažalost potrebno, postići konsenzus oko važnosti i uloge koji javni sektor ima u proizvodnji javnih dobara, ispravljanju tržišnih propusta i postavljanju temelja na kojem privatni sektor osigurava i gradi necjenovnu konkurentnost svojih dobara i usluga. To podrazumijeva i prestanak križarskog rata protiv tzv. uhljeba. Zatim na red dolaze i zaposlenici lokalne i regionalne samouprave. Politički određen i nepotrebno velik broj lokalnih i regionalnih jedinica treba sagledati u kontekstu administrativne decentralizacije, ali i još važnije fiskalne decentralizacije bez koje ona prva ne znači apsolutno ništa što je vidljivo iz dosadašnjeg iskustva. Pitanje fiskalne decentralizacije nas dovodi do ključnog problema: potrošno orijentiranog poreznog sustava. Od svih »reformi« u poreznom sustavu nismo napravili nijednu koja će nas činiti otpornima na krizu. Propustili smo, priliku porezne prihode barem donekle temeljiti na prihodima od direktnih poreza (rada i kapitala), koji mogu postati prihod lokalnih jedinica vlasti čime bi fiskalna decentralizacija imala smisla. U ovom trenutku, sljedeća recesija automatski podrazumijeva pad potrošnje i prihoda od PDV-a, uz istodobno povećanje rashoda za socijalne usluge, odnosno povećanje proračunskog deficita. Karte su podijeljene, oni koji sjede za stolom nemaju poticaj da se nešto promijeni. Znači poticaj za promjene može biti samo eksterni. Samo nas sljedeća kriza može potaknuti na promjene i to je najveća tragedija Hrvatske.

Burza rada ili mirovina

Jesmo li se išta promijenili pod teretom prošle krize?

- Bojim se da smo propustili tu šansu. Milanovićeva Vlada je nastojala promijeniti strukturu ekonomije, u početku je pokušavala potaknuti ekonomiju privatnim investicijama, pa je uslijedila faza u kojoj se to pokušavamo državnom potrošnjom, ali ulaskom u EU i proceduru prekomjernog deficita to je zaustavljeno. U 2014. godini su nastupile promjene u strukturi ekonomije: prvi put, nakon 1993. i 1994., bilježimo pozitivan doprinos neto izvoza BDP-u. Inozemna potražnja, koju oduvijek zazivamo nastupa. Ali kako to nije moglo generirati rast BDP-a, već 2015. godine, koja je izborna, parametarskim izmjenama u sustavu poreza na dohodak ministar Lalovac povećava osobnu potrošnju što osigurava i rast BDP-a. Dolazi Oreškovićeva, pa Plenkovićeva Vlada i rade istu stvar, te od 2017. u potpunosti poništavamo doprinos inozemne potražnje i ponovno se vraćamo na domaću potražnju kao motor rasta BDP-a. Nažalost, nismo ništa naučili iz prošle recesije.

Ali bilo je potrebno nekako ljudima, kad to nisu činili poslodavci, povećati plaće.

- Plaće uvijek mogu i moraju rasti kako bi radnici zadržali nepromijenjenu realnu kupovnu moć. Pritom ekonomisti u glavi uvijek imaju samo jednu jednadžbu: ako produktivnost raste pet posto, plaće rastu maksimalno do pet posto čime održavamo opću razina cijena pod kontrolom. U prošloj recesiji produktivnost je rasla više nego plaće. Ekonomija je prošla kroz proces interne devalvacije, što je rezultiralo realnom deprecijacijom tečaja i cjenovnom konkurentnosti na izvoznim tržištima. Ali hrvatski problem nije samo jedan, niti je samo jedno objašnjenje dovoljno za slabe performanse ekonomije i niske plaće. Institucionalni indikatori hrvatske ekonomije govore za sebe, kao što je efikasnost tržišta finalnih dobara iz čega slijedi kako je jedno od objašnjenja da su naše korporacije, uz čast par iznimki, rentijerske ili kvazirentijerske. One nemaju potrebu za inovacijama jer se posao u Hrvatskoj ne dobiva zato što ste troškovno efikasniji ili inovativniji, nego zato jer znate prave ljude.

Što bi Hrvatska bila da nema rente, da nema turizma?

- Nadam se i vjerujem da bi bila među pobjednicima tranzicije. Ne bismo mogli nastaviti ovim krivim putem, nešto bi se u tom slučaju sigurno dogodilo što bi nas razdrmalo i potaknulo na reforme i promjene. Turizam je apsolutno prokletstvo resursa. Da nema turizma morali bismo se drukčije ponašati. Ljudima se jednostavno ne isplati ulagati u znanje. Zašto bi vi ulagali u znanje i, završili, primjerice, veterinu ili strojarstvo nakon minimalno 5 godina studija, zaposlili se i plaćali ogromne iznose poreza na dohodak, kad možete ostati u Primorju, Istri ili Dalmaciji i iznajmljivati apartmane i plaćati za njih samo paušal.

Naredna recesija neće biti dramatična kao prethodna

Hoće li nova recesija biti uobičajeni ciklus u ekonomiji, ili će udariti poput one iz 2008. godine? - Recesije su, kao i ekspanzije, normalna faza u poslovnom ciklusu, ali ekonomija kao znanost još nije uspjela u točnom predviđanju njezinog nastanka. Uspjeli smo klasificirati uzroke nastanka, tako da bi ova vjerojatno mogla biti uzrokovana vanjskim efektima (npr. trgovinski ratovi i drugi politički događaji kao Brexit), ali to je nmanje-više to od nas kao struke. Recesija će neminovno doći, ali sumnjam da će imati posljedice kakve je imala zadnja kriza. Sadašnja ekspanzija u SAD-u je najduža i jasno je da tome mora doći kraj. Ali ako promatramo, primjerice Njemačku, koja je nama važna, ona je akumulirala dovoljno internih kapaciteta (proračunski suficit zadnjih nekoliko godina), da uz raspoložive kapacitete EU uspješno odgovori na prijetnju recesije. Kada i nastupi recesija neće biti tako dramatična kao ova prethodna.

Čovjek nije vuk

Ali kako će se išta mijenjati ako je veliki postotak stanovništva prisiljen na takvu racionalnu odluku, jer se ne isplati ulagati u znanje?

- To je problem kolektivne akcije, stvari funkcioniraju samo ako ih većina prihvati. To nam se već jednom dogodilo, kad je država devedesetih rekla da imate, nakon zatvaranja tvrtke, opciju ići na burzu ili u mirovinu. Većina je ljudi donijela racionalnu odluku, a to je bio odlazak u mirovinu. Politička ekonomija je arhitektura, sistem unutar kojeg se odvija alokacija resursa. Ako smo mi postavili određena pravila i ograničenja, onda će se ekonomski agenti ponašati sukladno tome. Ali sve se može mijenjati ako mi to želimo, pa tako možemo i obrazovanje učiniti privlačnijim od iznajmljivanja apartmana.

Onda možemo zaključiti da Hrvati donose racionalna odnosno za sebe osobno, ali kad djeluju kao društvo da donose loše odluke.

- Ne, ne... Odluke koje su racionalne za nas su sub-optimalne na razini kompletne ekonomije. To nije čudno.

Pa kako onda dovesti u nekakav sklad odluke koje ljudi moraju donijeti kao pojedinci i odluke koje donose na razini društva tako da budu dobre i za društvo i za pojedinca?

- To je greška logičke kompozicije. Nešto što je dobro za mene, ne mora biti dobro za društvo. Ekonomija bi trebala težiti maksimumu društvenog blagostanja. Možemo raditi na tome da zadržimo snažne javne usluge i efikasnu regulaciju. U svijetu u kojem je čovjek čovjeku vuk nema naprijed, to je zapravo i prva lekcija koju nauče studenti političke ekonomije na svakom sveučilištu u svijetu.

Sad bi vam neistomišljenici rekli da svakako ima, da je za to primjer Amerika, prva ekonomska sila u svijetu baš zbog tog natjecanja.

- Kontra odgovor na takvo nešto je primjer iPhonea ili internet, koji su posljedica ulaganja američkog Ministarstva obrane. Što znači da i tamo država igra važnu ulogu. Ne postoji ekonomija u kojoj država ne igra nikakvu ulogu, pojedinci koji daju takve izjave su ideološki zaslijepljeni i ekonomski neobrazovani.

Generacijska solidarnost

Ipak, i u Hrvatskoj su sve snažniji argumenti onih koji kažu da guraju naprijed oni koji imaju manje države, koja zalaganjem za slabe neće kočiti one koji vuku naprijed.

- To nije istina. Kratak pogled na deset najuspješnijih zemalja na ljestvicama WEF-a i IMD-a, kao dviju vodećih institucija na tom području, vrlo brzo će razuvjeriti takve. Postoji više od jednog uspješnog modela kapitalizma i u njima je uloga države sve samo ne uloga noćnog čuvara. Čini mi se da je to samo dominantan stav u dijelu medija, koji većina društva ipak ne prihvaća. Sukladno Rawlsovu »velu neznanja« vjerujem da bi većina ljudi u Hrvatskoj izabrala opciju u kojoj je nejednakost manja, kao i glavne političke opcije u Hrvatskoj.

Može li Hrvatska napraviti zaokret?

- Osobno smatram kako nemamo alternativu. Poticaj bi morao doći od nas samih. Izgubili smo pritisak izvana koji smo imali npr. pritisak ulaska u Europsku uniju, propustili smo priliku koju je stvorio pritisak recesije i vrlo vjerojatno ni koristi od ulaska u Europsku monetarnu uniju neće biti bog zna kakva, jer je iscrpljena ulaskom u EU. Pitanje je kako će se dominantne skupine u društvu pozicionirati i hoće li dozvoliti promjenu statusa quo. Sve je politička ekonomija.

Svake promjene u mirovinskom sustavu, pa i zadnja reforma protiv koje građani traže referendum, najgore udare na one koji rade, a opravdanje je da mirovinski sustav nije održiv. Je li doista tako?

- Sve o našem mirovinskom sustavu znali smo i 1999. godine i zato smo išli u mirovinsku reformu. Ali u međuvremenu nismo povećali izdvajanja u drugi stup za što nisu krivi sadašnji radnici i krivca za to svi znamo. Generacijska solidarnost na ovaj način nije održiva, jer nas je sve manje. Osim ako ne računamo na, ne znam kakav, rast tehnologije, ali to je nesigurna oklada u ovom trenutku. Mirovinski sustav je u ovom trenutku fiskalni problem broj jedan, 18 milijardi se izdvaja iz poreza, a 24 milijarde kuna su doprinosi. No, problem je na tržištu rada, jer imamo premalo zaposlenih. Jedino pravo rješenje za mirovinski sustav je povećanje broja zaposlenih. Ali mi o tome u sklopu izmjena u mirovinskom sustavu, osim načelnih poruka, nismo vodili raspravu.

Koja je to razina zaposlenosti na kojoj bi mirovinski sustav bio održiv?

- To je ona na kojoj bi mirovinski doprinosi donosili barem 35 milijardi kuna. Drugim riječima, imigracija nam ne gine ako želimo zadržati socijalnu državu. Ali to je odluka koju su i druge države već donijele i ona državi koja »živi« od turizma ne bi trebala predstavljati problem.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.